...Meša Selimović...
....čitam ponovo Selimovića pa me očarava njegova lakoća pisanja, prretakanja misli u riječi...što nama, običnim smrtnicima teško ide...
Primi, Bože, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje.
Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehe i podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje...
Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu. Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao. Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom...
...nešto kao...ma znate već...
..bio sam tvoj,
koliko?
ne znam ni sam
neodredjeno vrijeme
u pogresnom trenutku
pod slijepim okolnostima..
bio sam noć,
mrak,
u tvom svitanju,
tvoja sjenka
što te tapšala u danima
kad si bila ja,
nesigurna i
bespomoćna
i
kad si bila samo svoja...
danas te nema,
ko ni juče,
ko ni sutra,
kao što nikada nisi ni bila
tu
kraj mene
uz moje jutro
uz moj dah
i nesanu noć..
često sam se pitao,
gdje su vijugale
ceste tvoji misli,
želja i nadanja..?
bila si kao čežnja,
nikad stvarna,
a ipak tako jaka,
da te osjetim,
svom puninom kad čujem
bip-bip..
bila si
bila si
...ah bila si...
ivan p.
Zg,jedno dosadno i tmurno popodne..
tj. danas....
SRIJEDA
hello...
upravo sam zavrsio s poslicem...pa mi je ostalo par sekundica da se javim...dan je bio duuugacak i naporan...jutros sam trazio prijateljici knjigu za poklon diplomirala je...dugo sam se mucio izmedju grčke povijesti..kao nešto za slobodno vrijeme..i talijanske kuharice (pošto znam da obožava tal kuhinju)..i odlučio sam se za kulinarku...ha možda zbog tog što ću od tog poklona imati neke izravne koristi...ma šala..
..snijeg i zimsko vrijeme..popraćeno jakim vjetrom obavili su Zg...baš je vani hladno...al to nije razlog da se ne kupi malo vina..popije koja, malo drustvanca,...pa poslije mozda negdje do obliznje birtije..
BTW...šef mi danas ništ nije govorio..ko da je zaboravio naš jučerašnji razgovor...tj..njegov monolog..
uglavnom se trudim da ne upadam u oči sa piskaranjem....--)
al što ću to je nekad jače od mene...dok ovo pišem provirujem svako malo kroz prozor..pahuljice nošene vjetrom su veoma sitne i zapravo liče na mrvice brašna koje padaju...a tope se pr dodiru s asfaltom...asfaltom...ajme kako mi je ovaj asfalt dosadio...jedva čekam Božić, Bosnu..šume prekrivene snjegom...bat škripućih koraka po mrzlom snjegu...ajmee.
...nostalgija me hvata bojim se da pretpostavljam kako će ova veče završiti...vino...i...who knows!!!
carpe diem raja...
skoro dobio otkaz....
Dragi narode danas me šef upozorio da pripazim malo sa svojim ponašanjem na radnom mjestu.Naime kao glavni razlog moje "neozbiljnosti" navodi moja učestala pojavljivanja na blogu.Mada sam i dalje posao obavljao korektno.Od danas se javljam malo rjedje--))
Kod kuce moram popraviti laptop da bi mogao od tamo pisati.Razmisljam o pokretanju akcije "spasite navučenog blogera" u kojoj bi sabirao dijelova za pc preko neta. Ili ću proračun skresati na kava, ručak,večera.
Ostalo je sve ok.
Pozdrav
...nesto od prije...
SVJETLO U DALJINI
Promatrati
Očima lelujavog
Mirisa duhana
Svjetlo u daljini
Iznad praskozorja
Naših snoviđenja
Nemoguće je plivati.
Svjetlo u daljini
Put je jedini.
Mostar, St. dom, oko tri i po ujutro 01.06.2001.
...zima...
Snijeg je krovove obijelio.
I noć je bijela postala.
Između ulica svakodnevnica kipi.
Diže grad u viši svijet.
Mi smo u magli
Sitne kapljice
Što isparavaju u nebo
Ivan P. 2004
misao
..upravo sam na jednom blogu komentirajući nešto napisao jednu misao..moju..koja mi se svidjela...pa sam je čitao desetak puta.. ( hvalite me usta moja)--))...pa da je stavim i kod sebe na blog..da je ne zaboravim..--))
...veoma često nam je potrebna samoća,ali nam je gotovo neprestano potrebna nečija prisutnost..barem u mislima...
Ivan P.
četvratak na petak
....Sinoć sam poslije worka isao do jednog poslovnog kolege da mu prevedem par rečenica sa engleskog... čojek skonto da treba ić u Kinu "to make buissines" kaže da je tamo izvor jeftinoće i lakog biznisa ((usput moj posl.partner je jedan od glavnih pristalica poznate ekonomske krilatice "Ti meni vreću krumpira, ja tebi pare"))..ne bi sada ulazio u dublje analize u vezi toga.Našli smo se oko deset i po otišli do njega u kafić, pojeli male ćevape s kajmakom..I onda se bacili na posao..Kafić se nalazi inače u sklopu sendvič bara i male pizzerije, pa je tu uvijek prometno...
Prije par dana vec usnulu atmosferu pred zatvaranje je narušavao glasni, teleći glas Siniše Vuce koji svako malo dodje tu na ćevape.I baš se potrefi kad dodjem ja gladan, umoran, još me glava boli, a on davi cijeli restoran svojim političkim, glazbenim i inim stavovima..tortura..
Srećom nije ga bilo sinoć pa smo ja i kolega umakali ćevape i kucali masnim(ne baš previše-)) prstima po laptopu..Kad u tri minute udje u restoran tridesetak ljudi. Vani ispred sendvič bara ih je bilo još toliko. Mi se nijemo pogledašmo i upitašmo ono, otkud sada četvrtkom uveče ovolika invazija gladnih stvorenja kad se šef lupi tupim udarcom po čelu (ko da muhu ubija) i reče žalosnim gotovo plačnim glasom:"Majku mu pa Škoro je imo koncert"!
"Pa šta"?- odgovorih mu.
"Kako pa šta"? "Trebali smo ispeć još stotinjak hamburgera, dvadesetak porcija ćevapa, lepinja, bureka, sirnica...Joj čekaj Ivane, sinu mi ideja, ma nema druge moramo2, uzviknu šef i istrča iz kafića i vrati se u isti čas sa dvije majice u bar. "Evo tebi jedna, meni jedna,idemo"!-uzviknu i utrča u bar na roštilj.
"Ajme bolan šta ti je"?, nisam roštiljo ima dva mjeseca,od kad sam dao ispit pa smo malo slavili na balkonu, uz pogrdne komentare susjeda rekoh mu.
"Ma daj, ne moš me ostavit sad na cjedilu, poslije ja pričam, platit ću ti, sve ću ti platit,svaki minut ću ti platit"..
I tako se ja moj narode nakon dosadnog popodneva na poslu, koje sam proveo surfajući po netu i telefonirajući odjednom nadje ni kriv ni dužan na roštilju.--)
Ako je tko jeo sinoć što na Črnomercu, te ako nije bilo baš ono, mislim pečeno, neka mi oprosti..--)
Usput, zaradilo se lijepo--))
...I danas se baš dobro osjećam...što zbog ispunjenog dana, što zbog obavljenog posla, što zbog činjenice da smo popravili bojler iako je dio koštao 1050 kn, i djelomice zbog tog što sam se naspavao (o.p.skoro do podne),a ponajviše što me ugodno iznenadila jedna porukica oko podneva...dok sam se gurao u tramvaju vozeći se ka faksu pokraj oznojene darkerice koja marte nije skinula od rodjenja...doletjela je jedna obična , normalna , a ipak posebna porukica..mmm...bas je lijepo kad te sitnice mogu činiti sretnim..
............
Sreća u ovome životu ovisi manje o tomu što vam se događa, a više o načinu na koji to prihvaćate.” (Elbell Hubbard)
.....................................................................................................
.....................................................................................................
...Bog nije obećao dan bez tuge, život bez suza i sunce bez kiše, ali je obećao snagu za dan, utjehu za život i svjetlost za put....
......................................................................................................
"Nije li zaista sve u tome i što se još više od toga može poželjeti? Jedan mali vrt da se čovjek prošeće po njemu, i onda beskonačnost da se preda svojim sanjarijama.
Pred nogama ono što se može uzgajati i brati; nad glavom ono što se može proučavati i o čemu se može razmišljati. Nešto cvijeća na zemlji i sve zvijezde na nebu..."
Viktor Hugo
..8.12...i nervoza..i..
..jučerašnji dan je bio kao i većina drugih u tjednu..malo oblaka, malo sunca..jedino što sam bio free all day pa sam mogao pozavrsavati par obvezica...na faksu, kod kuce(usisavanje, pranje vec ostarjelog sudja,..)..ujutro sam pocistio stan..obavio neke dogovore za dvanaesti mjesec,,..preveo par pisama...i za podne sam ostavio faks..
na faksu nist posebno, gomila nasminkanih djevojcica je kao i svaki drugi dan stajala isdpred sa cigaretama u ruci nervozno cupkajuci sa jedne potpetice na drugu..kao u nekom tajnom ritualu..
oglasna ploča kao i uvijek..puna nevaznih novosti i konacni termina ispitnih rokova..
letimično sam pregledao rokove, kad mi se pogled zaustavi na ispitu koji ucim vec duze vremena..promijenio se termin..
8.12....je datum posve običan kao i svi drugi...nikakva razlika...7.12....8.12.9.12.....
....neka tiha bol mi presjece stomak na trenutak...zatim se okrenuh opet da pogledam datum...DA 8.12...
godisnjica tatine smrti...tocno godinu dana nakon toga ja cu pokusavati pisati neko financijsko sranje...
glava mi je u istom trenu otezala..emocije su pocele navirati..pa sam se sklonio malo na stranu jer je faks dosta prometan..a i kako bi netko komentirao moje suze kraj oglasne ploče..rekao bi eno ga nariče za propuštenim predavanjem..nisam bio kući ni za Dan mrtvih..zbog posla..pa sam sam sebi kao satisfakciju za to rekao da idem 1000 posto 8.12....
a sad..
..cijelo popodne sam proveo na biciklu vozeci se oko Jaruna, razmisljajuci o sebi, o ocu, o nasem odnosu...o svim nevaznim stvarcicama iz proslosti za koje sam mislio da su davno izbrisane iz mog sjecanja..i Boze kako je ta godina brzo prosla...kao da sam juce cuo zvono telefona u pola osam ujutro i bratov glas da se spremim,...naići će po mene iz Beča..stari je umro..sjećam se moje prve reakcije..nije to bio plač, ni deranje ni galama..ožednio sam,popio vode i istrčao iz praznog stana..otišao sam na tramvaj i u gužvi ko u nekom bunilu cijelih pola sata sam proveo ne registrijaući ništ oko sebe...jedna prijateljica mi je mahala pred nosom tri minute dok je nisam skontao..mahnuo sam natrag i kiselo se nasmijao..nisam joj htio kvariti jutro..
tek na ulazu u Katedralu sam definitivno pukao...i nisam mogao, ni želio suzdržavati emocije...potvrdila se ona teza da se ma gdje isli vracamo uvijek samo i jedino ispravno.... Bogu..ma gdje on bio..
zastrašujuće je kako nam se svaka sekunda takvih dogadjaja ureze u mozak u neizbrisivom trajanju..kristalno jasno..kao horizont poslije kiše...
..uvijek nenajavljeno mi dodju u misli trenuci iz proslosti... kao kristalici..nikad cijela slika..nego samo dio..njegova gesta...riječ...ili pokret...uvijek prepoznatljiv..
zadnji put sam bio na groblju prije mjesec i po..i zaplakao sam kao i prvi put...kao i drugi put...vjerovatno kao i neki n ti..kada se vratim kuci.
..cesto mi ljudi govore kada idu na groblje da pokusavaju razgovarati sa dragim osobama,..tjerajuci se na razmisljanje sto bi im osoba zauzvrat rekla..
..mene obuzme osjecaj tuge, tihe patnje,..ispremjesan sa zivim slikama iz proslosti...ali nikada dijalog...mislim unutarnji..
...Poslije Jaruna sam išao na večeru,..imao jedan telefonski razgovor..u kojem sam nervozu ispoljio na neduznom stvorenju..i pokajao sam se zbog toga..oko deset naveče sam otisao do Varge prevest neke tekstove sa engleskog....ali u pozadini misli mi se vrtjela brojka 8.12...
zavrsio sam s poslom oko 23 i odlučio prošetati do stana..iznenada se spustila lagana kiša...i baš mi je prijala..onako prelazeći preko Savskog mosta..nošen blagim povjetarcom,susrećući pokojeg začudjenog prolaznika sa kisobranom...mokrih obraza..i promočjele jakne do kože..osjećao sam se zaista lijepo..
svaka kap koja je pala po mojim obrazima me dodatno osvježavala i vraćala mi neki blagi osjećaj spokoja...pomiješan sa melankoličnom sjetom...kao da je stari u dogovoru s Njim pustio kišu...da opere i zaustavi suze..koje su navirale čim bi razmišljao o prošlosti duze od pola minute..
..usput sam svratio do prijatelja u birtiju...udarao je house..nije moj stil..al trebalo mi je nešto što radi do kasno u noć..
unutra je bila već poprilična gomilica djevojaka u razuzdanom plesu..baš me zanima što su mislilii kad su me onako pokislog vidjeli kako ulazim ...
..sreća pa sam s gazdom dobar pa mi je dao konobarsku majicu..da mogu na miru pijuckati..
ostao sam u birtiji skoro do zore...u detalje ne bih išao..
s ovim zadnjim dijelom stari se sigurno ne bi složio...
a danas.??
danas sam ok...kad kazem ok..mislim da je to daleko od osjecaja srece, zadovoljstva..jer imam i moram jos puno tog napraviti što sam obecao sebi...a samim time i ocu..na svaki pogrešan korak mi se na blic pojavi njegov prekorni,ali blagi pogled...i to me ubija...moram reducirati totalno takve trenutke...a mislim da ih previše ima..
a za 8.12. cu vjerovatno pisati ispit...jer bi tako i stari htio..
....moja slabost....
Život je more
Život je more, pučina crna,
po kojoj tonu mnogi što brode.
Nije mi srce plašljiva srna.
Ja se ne bojim velike vode.
Lome me vali, nose me struje.
Oseka sreće, a tuge plima.
Šiba me nebo bičem oluje,
al' još se ne dam i još me ima.
U jutra rana plaše me senke
minulih dana.
Sećanja mutna kao u laži,
kao u snu...
Ipak se borim, ipak se nadam,
sve manje letim, sve više padam,
i sve su jače ruke sto me vuku dnu...
Možda će žena svilenog bedra,
koja me zove i pruža ruke,
uliti vetar u moja jedra,
do nove žene do nove luke.
Život je more...
...večer miriše na rakove i školjke.. a mesec je bleda slika..
..užasno dooosadno popodne nakon mutnog, maglovitog dana,..dal od magle ili od smoga ili od raspoloženja ljudi ...par rezultata par mailova,nekoliko poziva, desetak smsova...i to ti je to..ko po naručenom repertoaru..
neki šminker u firmi ja danas u elementu.ono, trijest metara oko njega miriše neka slatkasta kolonjska voda, neko Versace(sa arizone) odijelo, zalizana frizura i naravno-Tarikove đozle(o.p. đozle=naočale). ma tip kakvog bi svaka majka poželjela za zeta.i ukrasa pokraj kredenca.lik je dobio novi posao, seli iz firme pa je nas opskrbio sa vrećom keksa, kolačima, kikirikijem,kolom, fantom,ledenim čajom..ono želi da ispane gentleman,..ta ipak je on bio tu persona za primjer..
no on nije svakako središnja tema ovog ko zna šta već...već...SLUČAJNO se trudim da me prodje požuda...iz nekih starih razloga ne mogu da se sredim...zašto li samo??
...Poso, Kuća, Birtija...
..Kako je nekada teško pobjeći od svakodnevnice koja se poput pauka koji plete mrežu obavija oko naših života...Zato mi se čini da veoma često kada se nadjem u ovom prometnom kolapsu, pa i onom virtualnom, a da ne kažem onom najosjetljivijem...ljubavnom...dodje da podjem u šumu..kako bih osjetio život..kako bi duuboko udahnuo i ispio srž života..kako bih pokušao pobjeći od svih svakodnevnih stvari koje sam život nisu, a ne da nekada kroz pet, deset, dvajest godina zapravo shvatim da živio nisam..
15.11.2005. u 15:07 | 0 Komentara | Print | # | ^...surfajući po netu naišao sam na sliku koja me podsjetila na jednu pjesmu koju sam napisao inspiriran jednom djevojkom koju sam poznavao..ne na "onaj" način..nego baš poznavao..a sad je ..who knows..
KATJA
Duboki uzdah
U crnilu pohote,
Nagomilane žudnje.
U noći, dimu
I alkoholu
Očima ispijenim od prolaznosti,
Traži oazu
U ćelavim i prljavim
Dotjeranim i profinjenim,
I onim najsvetijim.
Njena luka je dan.
Moje mamurno jutro
Dosadno popodne i pospana večer.
ivan p.15.01.2003.
...za jedno stvorenje...koje me nekad čita...u dubrovniku..
NEDJELJIVOST
Osvajati tvoju ljubav,
Osvajati tvoju slobodu:
Isto je
Što i svijetlost razlamati.
Dijeliti mene od tebe,
I onda kad nas nema:
Isto je
Što i more razdvajati.
Enes Kišević
starinski mirisi
starinski mirisi
nasa soba mirise po tamjanu
po starom vinu
i svijeca place suzama bijelim
krevet se naseli pun zrikavaca
od poljubaca koje s tobom dijelim
kroz shushtave modre zastore zore
slute se obrisi tijela sto gore
~E. Kisevic~
zaboravljam...
Sva iskusenja, sva ispastanja i sve patnje u zivotu mogu se mjeriti
snagom i duzinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo
podrucje. Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve biljleži i ispisuje,
a račun se placa nocu, na velikim, mracnim i vrelim poljima nesanice.
Ali tu se i sve resava i brise, konacno i nepovratno. Svaka preboljena
patnja nestaje tu kao rijeka ponornica, ili sagori bez traga i spomena.
.......
U najgorim časovima noći- a noć je bila uvijek zlo vrijeme moga života-
biva ponekad da se javi nesto kao slutnja njenog prisustva.
.. Ne postoje četiri strane svijeta, nego samo jedna, a ta nema imena.
Ne zna se i ne pita se više šta je dole, a sta gore, što iza a što
ispred. Ziv sam, ali u svijetu poremecenih odnosa i dimenzija, bez
mjere i vidjela. I Jelena je prisutna, ali samo utoliko sto znam da
negdje preza ruku kojom hoce nesto da mi doda. I ja zivo zelim da
podignem desnicu i primim sitan, nevidljiv predmet koji mi nudi.
Tako ostajemo u tom bolnom polozaju jednog započetog i jednog
nerodjenog pokreta, a ne znamo gde smo ni na cemu smo, ko smo ni
kako se stvarno zovemo. Ono sto je zivo i jasno u mojoj svijesti,
to je nasa zelja koja je jedna. Po toj zelji i znam da postojimo,
ona je jedino sto nas vezuje i sto znamo jedno o drugom.
.........
Dok sam tako stajao neodlucan od srece, osjetio sam da se iza
mene odjednom stvorila Jelena. Nisam smio da se okrenem. Ostala
je tu trenutak - dva nepomicna (uporedo sa njom zastao je i moj
dah), a onda mi je polozila ruku na rame. Ne bih mogao kazati
kako ni po cemu sam to osjetio. To je bila vise misao na zensku
ruku. Kao sjenka pocivala je na mom ramenu, ali sjenka koja ima
svoju nemjerljivo malu pa ipak stvarnu tezinu i isto takvu mekocu
i tvrdinu. A ja sam stajao zanesen i svecano krut.
Ne zna kad je, kao sjenka leptira, odletjela ta ruka sa mene,
jer kad sam opet mogao nesto da shvatim i znam, nje vise nije
bilo.
... Ali, proljece je. Opet proljece. Bogat sam, miran, i mogu da
cekam. Da, niceg nije bilo i niceg nema, jasnog i sigurnog, ali
nista nije ni izgubljeno ili iskljuceno, nepovratno ili potpuno.
Znam da u svijetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca
proljetni vjetric, suncevih odbljesaka na metalu i vodi, praznih
sjedista u kupeima, uzburkanih povorki i obasjanih lica u prolazu.
Slutim i tisuće drugih nepoznatih mogucnosti i prilika. Znam da
se svuda i svagda moze javiti Jelena, zena koje nema. Samo da ne
prestanem da je iscekujem!!!!!
Buka, bijes i autobus"-Željko Kocaj
"Buka, bijes i autobus"-Željko Kocaj
Lako je tako pisati. Živjeti u Zagrebu i pisati. To ti je lako, kao napiti se vode iz pune čaše. Svi važni književnici žive u Zagrebu. A zašto su važni? Jer ih mediji predstavljaju važnima. Što možemo mi jadni iz provincije!? Po rođenju su nas odredili za luzere. O čemu da mi pišemo? O ludom Ahmetu koji uvijek nekud žuri kao ostarjela, zabludjela ptica trkačica iz onog crtanog filma. Dnevno prepješači i po trideset kilometara i svaki put se srdačno rukuje sa mnom zahvaljujući mi iz sveg srca svoga što sam mu jednom, ganut njegovom nesrećom, darovao deset maraka. Čovjek je magistar ekonomskih znanosti, govori dva strana jezika, ali je, nakon ženine smrti, ostao sam i poremećen. Oblači svoja preostala odijela od kvalitetnih štofova, kao vrijedne relikvije iz jednoga sretnijeg vremena, i uredno negdje žuri, govoreći stalno o svojoj umrloj ženi i dvije kćeri koje su ga čini se zaboravile? Je li zbog njih poludio? I zašto, zar nas sve ne ostavljaju? Ili zbog proteklog rata koji je proveo na brdu, ignoriran od seljana za koje je bio ustaša jer mu je jedna kćer udata za Hrvata, a neželjen u gradu zbog svoga muslimanskog imena? Ili o Stipici i njegovih petero djece, kojega je njegova luda žena dovela do bankrota posuđujući novac i uzdajući se u nešto što se zove lanac sreće, a zapravo je to jedan od onih lanaca smišljenih da lukavi od naivnih otimaju novac. Zbog toga je i Stipica dobio šećer, strašno onemoćao i konačno umno odlutao? Sve sami gubitnici, nesretnici i luđaci. Svojevrstan otok dr. Noa.
Onaj tip uvijek piše o autobusu koji ga vozi na posao i s posla, Dugave - Pothodnik - Pothodnik - Dugave. I tako iz dana u dan. I kaže, kao da se probudio iz nekog divovskog sna. Zaboga!? Zar postoje divovski sni? Njemu je lako: jednostavno prepričava što mu se događa u tom tijesnom autobusu, što vidi, osjeća, miriše... Kad bi on zaista imao talenta, pisao bi o ozbiljnim stvarima, o hrvatskoj povijesti i sadašnjosti, hrvatskim predsjednicima i generalima, Haagu... I kakva mu je moć zapažanja? Nikakva. Ja bih odmah znao da je ona djevojka gluhonijema, a njemu je trebalo toliko dugo, kao Odiseju da pronađe svoju Itaku. Danima gleda djevojku i ne zna kako joj prići, kao atentator kad vreba žrtvu. Danima oko nje osjeća neku čudnu prazninu i ne pretpostavlja da nije okružena zrakopraznim prostorom nego svojom gluhom samoćom, gotovo kao ona mala hiv pozitivna djevojčica u školama diljem Hrvatske. I uopće je smotan. Samo, kad on piše, onda je to priča o Zagrebu. On čak i riječi bira da djeluju zagrebački. Poplun! A kako bi to zvučalo da ja napišem jorgan. Odmah bi svi znali da nisam iz Zagreba.
Svi pisci koje poznajem trude se i vjeruju u sebe, a samo su oni iz metropola nekakve face. Nije da hoću biti faca (ja to i jesam), ali me nervira što smo mi iz provincije zapostavljeni, kao trinaesto prase od svoje majke. Neopravdano. "Svi veliki ljudi, kao i sve velike rijeke dolaze iz provincije", jednom je tako utješno lijepo rekao neki pametni Rus. Samo Rusi više odavno nisu u modi. Za sve su, ipak, krivi novinari, kreteni s ulogama dvorskih luda na vašaru taštine. Lijeni su i ne rade profesionalno. Ne prate što se događa izvan Zagreba. Malo Splita - a tko uopće piše u Splitu. Malo Zadra - tamo nikad nije ni bilo književnika. Možda neki umišljeni pjesnik, ali oni su uvijek umišljeni. Što je s Rijekom? Tamo su uvijek imali neke ranoumrle ili nevažne književnike. Osijek, Slavonski Brod, Vukovar... Onaj iz Vukovara tek je u Zagrebu postao poznati književnik.
I svi nešto o ljubavi. Naivčine, često ne prepoznaju ljubav, mislim njihovi likovi, znaš. Meni se to ne bi moglo dogoditi. Ja ljubav namirišem, kao oni policijski psi skrivenu drogu. Znaš, ja jednostavno prepoznajem ljubav u ženskim očima. Sumnjaš? Da, da, prepoznajem sigurno. Ali to mi nije prioritetno. Samo, ne znam što napraviti da se i za mene čuje, kako skrenuti pozornost tih metropoljaka. Doduše, ponekad se iskreno upitam je li moja proza dovoljno dobra, aktualna? Možda bih trebao pisati stojeći? Za nekoga su govorili da je tajna njegovoga pisanja u tome što piše stojeći, a onda je netko pametan rekao da su čovjeka naprosto mučili hemoroidi. Nije to onda to.
Njemu je lako, onom tipu. Ugura se u Dugavama s ostalim putnicima, gleda uvijek drukčije, nepoznate face i dovoljno je samo da piše o onome što vidi usput, sve do Pothodnika. Što da ja napravim s autobusom? Nekad sam i ja išao na posao autobusom, ali su me uvijek pratile iste provincijalne face. Mjesto je malo i svi se poznajemo. Anđelka je bila zgodna i u poznijim godinama i nije čudo što su je, namigušu, uvijek salijetali muškarci. Imala je božansko tijelo, a ono ju je tako svirepo izdalo. Kancer. Prošlo je samo dvadeset osam dana otkad ju je nešto zaboljelo do njezine smrti u pedeset trećoj godini života u kojoj se njezina ljepota istopila na jadnih dvadeset i tri kile mrtvoga tijela. Anto Pušak koji je frfljao, pa su mu se uvijek smijali. Osobito otkad je žaleći za svojom kćeri koja se udala u drugo selo prozborio:"Ode Marina k"o prašina s asfalta!" Zar nije smiješan? Ili Marko Lijan, skupljač osmrtnica. Prvu je skinuo s bandere kad mu je umrla mama. "Neka tebe, mama, sa mnom", rekao joj je nježno kao djevojčica svojoj voljenoj mačkici i strpao osmrtnicu u unutarnji džep sakoa, s pažnjom i brigom kao da je vrijedna novčanica. Od tada manijakalno uporno skuplja osmrtnice i pravi album umrlih u našem gradiću, album koji broji preko šesnaest tisuća osmrtnica. Ili onaj vozač Abaz sa strogim pogledom manijaka. Čovjek kao da je rođen u Japanu, pa poštuje vozni red bez ostatka. Nikad taj nije stao putniku koji bi zakasnio na autobus makar i sekundu i makar mu lupao na vrata autobusa. "Svatko mora na posao stići na vrijeme i što bih ja trebao reći ostalim putnicima ako bismo zakasnili zbog toga što je neka lijenčina prespavala vrijeme polaska na posao", govorio bi kao da je dresirani samuraj, a ne vozač lokalnoga autobusa. Sve sami luđaci i gubitnici. Što bih mogao o njima pisati? Možda o Pukari koji je dobio šamar od Milice jer je pomislila da mu se digao kad ju je prignječio zbog kočenja autobusa, a on je samo švercao iz firme ukradeni mehanički mlin za kavu. Nažalost, oni normalni u ovome gradu su nezanimljivi. Kako onda od tog autobusa napraviti priču? Kako pisati o dodirima, guranju i trljanju s ljudima koji ujutro sneni sjedaju na svoja mjesta i nezainteresirano se voze do svojih radnih mjesta? Usput nema ništa: općina, pošta, džamija, crkva, neke kuće, poneki plast sijena i ništa više. Što je tu zanimljivo? Nema tu grada, nema Zagreba, Dugava i Pothodnika... Kakav bi to bio književnik koji piše o gubitnicima iz provincije? Zna se kakav! Loš!
Zašto misliš da to ne mora uvijek biti tako? Misliš da nije važna tema, nego talent? Ah, vi žene uvijek nešto komplicirate. Ako hoću postati poznat, ne mogu pisati roman o Markovićima. Kome je zanimljivo kad su oni doselili od Vrlike i kako su njihovi potomci preturili preko glave tri ili četiri rata. Od seoskoga kneza Lovre, do Marka začetog in vitro. Kad bih o njima pisao, bilo bi to kao da ponavljam posljednje Stipančiće. Neoriginalno, razumiješ, deja vu. Meni treba nešto originalno, treba mi grad, ritam, miris ispušnih plinova, buka tramvaja i automobila, krv i sex. Nešto kao Denis Rodman. Današnji čitatelj samo to prihvaća. Sve drugo mu je dosadno, kao loša opera ili moderni balet. Ali toga ovdje u provinciji nema. Ničega nema.
U našem autobusu nije nikad ni bilo gluhonijemih djevojaka. Niti bi itko od onih tipova znao kako im prići. Dobro, možda bih ja znao kad bih bio zainteresiran. Rekao sam ti da čitam ženske poglede i znam kad mi netko želi pogledom saopćiti ljubav. Znaš uvijek sam imao dobrih uspjeha kod žena. Nije baš da je to nešto posebno, ali imao sam tri-četiri fine djevojke i znao sam lijepo s njima. Samo, sve to prođe. Bez veze. Bilo bi bolje da je trajalo, ali život je takav. Panta rei, znaš što želim reći. Je li znaš? Zašto me tako gledaš? Ne slažeš se? Ne? Ljutiš se zbog nečeg? No, dobro, možda ni ja sve ne znam, ali trudim se. Želiš reći da se trudim oko pogrešnih stvari? Što sad to znači? Da nemam pojma? Da samo mislim da nešto znam? Ali... Što ti je? Čini se kao da si ljuta na mene? Ne razumijem. Plačeš!? Ja obična budala!? Ali što ti je!? Što sam ti učinio!? Ne odlazi! O, Bože, tko će razumjeti žene!? Što sam sad loše učinio?
Željko Kocaj, dobitnik Večernjakove nagrade za najbolju objavljenu priču za 2004 god..inače profa iz Viteza, simpatičan lik..i ove godine mu je priča objavlena zove se "Izgubljena među zvijezdama"..mrak je..
a i ova mi je odlična pa sam je prekopirao...pročitajte je..
jutro...
Najgori dan definitivno u tjednu mi je nedjelja..Dok normalan narod spava poslije burne subotnje noći, omamljen još uvijek alkoholom i dimom..ja razmišljam kako uhvatiti prvi tramvaj za Volovčicu...i promašim..kazna za to je cupkanje nekih pola sata na tramvajskoj stanici okružen sa par pospanih i mamurnih likova čiji je pogled zaljepljen negdje uz duž ulice odakle treba stići ta toliko čekana mašina...
jooj..
"jutro me uhvati u laganom haosu tema, u mojim strofama lagani raspad sistema"..(Đ.B.)
vitez...
slika dijela Starog Viteza..u pozadini planina Zabrdje i Krušćica..
...jedna od legendi nastanka imena grada Viteza..
Vita est!, morali su zaista uskliknuti putnici kada bi, naročito s južne strane ujahali u Vitešku kotlinu. Vita est - uzviknuli bi zadivljeni ljepotom ovoga krajolika, dok se kod naroda taj uzvik pretvorio u Vitez. To je samo jedna od legendi o nastanku imena Vitez. Ime doista neobično i rijetko. Po drugim legendama govori se kako je to ime vezano uz nekoga viteza koji je tu živio u feudalnom dobu. Također, jedna od legendi kaže da je despot Vuk Branković oteo u Sarajevu sestru bosanskom muslimanskom junaku Aliji Đerzelezu. Ovaj ga stigne u dolini Lašve i zametne se boj. Mjesto koje je tu nastalo po tome dobije ime. Legendi ima još, no, bilo kako bilo, Vitez je zaslužio svoje ime i nosit će ga još dugo s ponosom i dostojanstvom.
13.11.2005. u 09:14 | 0 Komentara | Print | # | ^SAN OD JUTROS..zima, snijeg,me,myself and she
...Sinoć nakon dugog, ugodnog telefonskog razgovora koji je trajao tako dugo dok nisam počeo osjećati jezu i lagan bol u vrhovima nožnih prstiju (ko da mi je soba u Sibiru, a ne u Zagrebu), razmišljanja o kojekakvim svakodnevnim obvezama-čitaj glupostima, sam dugo vremena tražio puteljak u snove...mislim nisam mogao zaspati...
Znate kako to već otprilike ide:prvo krene ona faza par sms porukica za laku noć nakon razgovora, pa buljenja negdje u beskraj plafona, pa prevrtanje na lijevu stranu, nakon petnaestak minuta na desnu. Onda osjetih zov prirode, iako sam sat prije išao na wc, vjerovatno zbog hladnoće, a i nervoze koja se polagano kao koprena uvukla u mene zbog nesanice. Kontam šta mi je majka mu stara dan je bio ok, nikakve pretjerane obveze, ono standardno:poso, kuća birtija.
Poslije toga večerica, čaj, cigareta-dvije za razbrigu, malo talijanskog, poezije,pa taj razgovorčić. Baš nema nekog posebnog razloga zašto bi bio nervozan..
Odlučih se dignuti i pustiti neki mp3 da mi malo skrene misli. Nije mi se dalo pribjeći onim našim drevnim metodama dozivanja sna, poput brojanja ovaca i sličnih gluposti..Našao saam mp3 the best of SEVDALINKE..Nisam ga slušao već danima i moram priznati da mi je nedostajao. Poznat vam je onaj osjećaj kada ugledate neki predmet, stvarčicu, ili osobu koja vam nije bila trenutno ni u n-toj razini misli, ali istog trena čim je ugledate zapravo shvatite kako vam je ona siilno nedostajala..
Da puno ne duljim ubrzo sam zaspao, ali razlog radi kojeg sve ovo škrabam je san od jutros.
Jedan od najljepših snova koje mogu sanjati, a da nije vođenje ljubavi-),uspjeh nogometne repke u finalu svjetskog prvenstva-) ili slike mene i nekog mi bliskog na Baščaršiji kako se davimo ćevapima -)je svakako snijeg i zima....
Ajmeeeee kako sam se super osjećao sanjajući da sam kući (u Bosni) i da šetam po okolici dok gust snjeg pada ,zapravo ne pada, nego njiše se ili lebdi jer su pahuljice bile tako velike, nježne i lagane da nisam imao osjećaj da ih sila zemljine teže privlači. Kao da je i netko od gore tko vidi sve, vidio njihov odsjaj na polarnom ledenom suncu, pa nije htio prekinuti taj čarobni tren prelijevanja boja, kristalića snijega sa ostatkom okoline. Šetao do obližnjeg brda koji se zove Kalvarija (neki dan sam stavio sliku na blog: pogled s Kalvarije na dolinu-zimi) .Sliku Kalvarije zimi je nemoguće opisati.Taj pogled se mora jednostavno doživjeti, da sve nijanse kristalića, borovih iglica,crta puteljaka dođe prirodnim putem do osjetila vašeg vida. Nikakav digitalac od ne znam kikoliko milijuna piksela tu ne pomaže. Pogotovo na Badnju veče kada je put do vrha brda na kojem je mala crkva preplavljen tisućama svijeća koje ispunjavaju cijelu okolicu dodatnom toplinom i svjetlošću.Svijeće obično pali puk iz obližnjih kuća tokom cijelog dana i sa svakom svijećom koju upale, ostavljaju svoje grijehe da sagore, a nade i želje da prokliju..
Najveća misterija ili ne znam što već je što sanjam da šetam po kraju sa jednom dragom osobom(she knows),ali za koju je u najmanju ruku nemoguće reći da bi mogla biti tamo u blizini. Pitam se cijelo jutro,gdje je taj tren kad smo se sreli, ili je ona cijelo vrijeme bila uz mene, kako,zašto, zašto ja i ona, Badnja veče, tisuće pahuljica koje lepršaju kao u nekom ritmičnom plesu, miris voska pomiješanog sa mirisom borovine..I nas dvoje kako šetamo ka vrhu prema kapeli, ka nekom cilju koji kao da je bio nedostižan, a sada je tu još samo par koraka od nas.San je tako jasan da za tren vidim naše naše dahove kako se u pauzi dok se se ne grlimo i ljubimo isprepliću negdje iznad naših glava. Kao da i oni osjete tu magičnu povezanost dvoje živih bića koji se promrzli,ali sretni stapaju sa već usnulim zimskim okolišom..U daljini po dolini odjekuju zvona, provlačeći se izmedju svake obiteljske kuće,trčeći po svim mjestima u dolini, stapajući se na kraju doline sa usnulim Vlašićom koji prekriven snijegom, kao neko malo dijete pokrivačem,usnulo promatra igru svjetla ispod sebe po cijelom kraju, igru nakićenih jelki i prazničnog feelinga..
I baš u trenu kada se počinjem približavati prema njenom licu, gledajući je ravno u oči da je ponovo poljubim u vjetrom opaljene goruće usnice kad......................................
BI BI BI BI.....zvonjava sata me vrati u surovu stvarnost,prazan krevet, hladnu sobu i tek započelo radno subotnje jutro..ustajem još pospan al sretan, zapravo pun dojmova, kao poslije nekog dobrog filma, zapravo knjige jer one uvijek ostave dublji trag u meni i krećem ka kupaonici na jutarnji općepoznati toaletni ritual...svjestan da je sve bio samo san, ali da je ta osoba stvarnost, i da je ono što lebdi što se stapa between us...stvarnost isto...i nisam se cijelo jutro mogao koncetrirati na brojke... i posao..dok nisam napisao ovo...eto..
Pars fuit Illyrici, quam nunc vocat incola Bosnam,
Dura, sed argenti munere dives humus.
Non illic virides spacioso margine campi,
Nec sata qui multo foenore reddat ager.
Sed rigidi montes, sed saxa minantia coleo,
Castella et summis imposita alta jugis.
Iani Pannoni Quinque: Elegarium Liber (El. VI)
sve je u svemu
Sve je u svemu
Izašao sam samo iz sna u san.
Lica se svoga ne sjećam.
Gubitka nema. Plakati čemu?
Opet sam tu. Sve je u svemu.
Dok bijah ko vi, lelujah zrak,
a sad sam kao svjetlost lak.
Tijelo mi više ne baca sjenu.
Opet sam tu. Sve je u svemu.
Izvan života, izvan smrti,
nikakve boli vise ne cutim.
Ne pitam tko sam. Nit težim čemu.
Opet sam tu. Sve je u svemu.
O, kad bih mogao, blaženi grebe,
od svega toga oduzet sebe,
ja sve bih dao za mrvu žara
da opet sebe iz nista stvaram
korijen s krilima
korijen s krilima
dugo sam letio u prazno
treba na zemlju stati
uspravno iz nje rasti
uspravno umirati.
ptice su sumi krila,
a suma je pticama korijen.
list ne leti od sebe
on biva olujom gonjen.
pod zemljom i u zraku
u isti mah drvece zivi.
drvo je most sto dise
izmedu mrtvih i zivih.
i kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni
ja nista rekao nisam
to jesen sumi u meni
Enes Kisevic
KRATKA POVIJEST VITEZA
Općina Vitez je prostor koji se proteže u zemljopisnom središtu Bosne i Hercegovine. Vitez je smješten u centralnom dijelu doline rijeke Lašve, koja se proteže od jugoistočnih padina planine Vlašić do Busovače. Ova se dolina formirala na 390-480 m nadmorske visine. Od sutjeske Lašve poslije Travnika, pa do sutjeske prije Kaonika, Lašvansko polje dugo je oko 17 km, a širina mu je različita i iznosi prosječno 3 km.
"Ukupna površina polja je oko 50 km2. Tamo gdje su krečnjački humovi s jedne i s druge strane polja najbliži (Kalvarija i Grbavica), polje je podijeljeno na gornje i donje, odnosno na Travničko u užem smislu i Viteško polje. Međutim, pojedini dijelovi polja nose i posebne lokalne nazive, od kojih su neki istovremeno i nazivi naselja u polju. Tako se prošireni gornji dio polja bliže Travniku zove Polje i Nević Polje, a u donjem dijelu polja oko Viteza lokalni su nazivi: Polje s desne strane, te Jardolsko Polje i Dubravičko Polje s lijeve strane Lašve."
Vitez je udaljen od Sarajeva 70 km, a od Zenice 12 km. Najniže naseljeno mjesto, i to uže gradsko područje, nalazi se na nadmorskoj visini od 415 metara, a najviše viteško naselje, selo Zaselje, nalazi se na 700 metara nadmorske visine. Klima je izrazito kontinentalna. Temperatura se zimi spušta i do -28 stupnjeva Celzijevih, a ljeti dostiže i do +36 stupnjeva Celzijevih.
Prema popisu iz 1991. godine ovdje je živjelo 27.728 stanovnika, od čega 12.679 Hrvata, 11.471 Musliman, 1.502 Srbina, 1.362 Jugoslovena, te 714 ostalih.
Granične općine su: Novi Travnik, Travnik, Busovača, Zenica i Fojnica.
Vitez kroz povijest
Vita est!, morali su zaista uskliknuti putnici kada bi, naročito s južne strane ujahali u Vitešku kotlinu. Vita est - uzviknuli bi zadivljeni ljepotom ovoga krajolika, dok se kod naroda taj uzvik pretvorio u Vitez. To je samo jedna od legendi o nastanku imena Vitez. Ime doista neobično i rijetko. Po drugim legendama govori se kako je to ime vezano uz nekoga viteza koji je tu živio u feudalnom dobu. Također, jedna od legendi kaže da je despot Vuk Branković oteo u Sarajevu sestru bosanskom muslimanskom junaku Aliji Đerzelezu. Ovaj ga stigne u dolini Lašve i zametne se boj. Mjesto koje je tu nastalo po tome dobije ime. Legendi ima još, no, bilo kako bilo, Vitez je zaslužio svoje ime i nosit će ga još dugo s ponosom i dostojanstvom.
Vitez kao grad nastaje poslije Drugog svjetskog rata, kad ovo naselje doživljava svoj puni procvat. No, susret s povješću viteškog kraja započeo je davno već u mlađem kamenom dobu (neolitu). Prva naselja iz ovog perioda pripadala su poznatoj butmirskoj kulturnoj grupi, dok su arheološkim ispitivanjima pronađena i naselja iz brončanog doba.
S Ilirima kao autohtonim stanovništvom, te s Rimljanima koji početkom naše ere osvajaju balkanske prostore i viteški, odn. lašvanski kraj, ulazi u povjesni period i pod višestoljetni utjecaj rimske antičke civilizacije. Po sačuvanim ostacima vidi se da je ovaj kraj u antičko doba bio dobro naseljen i da već tada možemo računati s nastankom prvih gradskih naselja na ovom prostoru.
Na području današnjeg sela Mošunj i gradine Crkvina (današnja Kalvarija) mnogobrojni nalazi potvrđuju brojnije i trajnije rimsko prisustvo. Tu se nedvojbeno nalazilo važno rimsko naselje (Bistue Nova) koje je bilo i važno raskrižje putova odakle je jedan krak vodio dolinom rječice Prale na zapad, a drugi i treći krak prema sjevernim ili južnim rimskim provincijama.
Pored Mošunja zanimljivi arheološki predmeti pronađeni su u naseljima Golubovica, Preočica, Grbavica, Krčevine, Orlac, Podcrkavlje, Stara Bila, Rijeka, Han Kompanija.
Po iskopinama iz srednjeg vijeka značajni su ostaci nekropola i gradina u mjestima Počulica, Zabilje, Gaćice, Kratine, ostaci Bosnić-grada ili Škafa u Gornjoj Večerskoj, Martinovića Glavica-Kremenik i drugim.
U velikoj seobi naroda od 4.-7- stoljeća u ove naše krajeve doseljavaju se i Hrvati koji će u sljedećim stoljećima organizirati svoje prve državne zajednice. U pisanim se povijesnim spomenicima župa Lašva spominje za vlasti bana Mateja Ninoslava (1232.-1250.) i to u jednoj povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV od 20. travnja 1244. godine. U vrijeme bana Stjepana Kotromanjića izvršen je popis samostalne bosanske vikarije koja se tada dijelila na 7 okruga i tom prilikom se u bosanskom okrugu navode franjevački samostani u Sutjeskoj, Visokom, Olovu i Lašvi. U svojoj povelji od 12. ožujka 1380. godine kralj Stjepan Tvrtko daruje knezu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću naslov velikog vojvode i uz to tri sela u župi Lašva: Trebušu, Lupnicu i Bilu.
U sedmom vijeku posjedoše ovo područje Sloveni, no iz ranih vijekova njihovog boravka ovdje nemamo nikakvih svjedočanstava osim po koji krnjatak zemljane posude, nađen na ilirskim ili rimskim kućištima. Godine 1463. srednjovjekovna bosanska država pala je pod tursku vlast. Gine i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, te započinje islamizacija jednoga dijela kršćanskog stanovništva. Turski putopisac Evlija Ćelebi tri puta spominje Vitez kao kasabu, ali ne daje nikakve druge podatke. U tadašnjoj nahiji Lašve 1528. godine spominje se Mošunj, Preočica, Zaselje, a Večeriska se spominje još 1469. godine. Polovicom XVII stoljeća postojala je i redovita pošta Travnik-Carigrad, pa je u Vitezu pored hanova morala postojati i menzilhana-poštanska postaja za izmjenu brzih tatarskih konja. Prema opisu austrijskog časnika Božića iz 1785. godine hanovi su se nalazili u Vitezu i Biloj, a za Vitez je rakao da ima 18 kuća. Početkom XIX stoljeća Jukić naziva Vitez čas selom, čas varošicom.
Poslije višestoljetne turske vlasti, bosansko- hercegovački se prostor ponovo našao u sustavu jedne velike, moćne i isto tako složene državne zajednice kao i ranije. Austro- Ugarska je 1878. godine najprije okupirala, a zatim je 1908. godine i službeno proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine.
Austro-Ugarska je vlast u Bosni i Hercegovini potrajala samo četiri decenije, ali je i to kratko vrijeme bilo dovoljno da se izvrše duboke političke, ekonomske, socijalne i prostorne promjene. Za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije Vitez je najveća seoska općina koja je sa manjim selima i zaseocima pripadala kotaru Travnik, a za Vitez se može reći da je oduvijek pripadao povijesnom, kulturnom i privrednom krugu travničkog kraja.
Za perioda drugog svjetskog rata (1941.-1945.) postojala je općina Vitez formirana na osnovu ratnih zakona Nezavisne Države Hrvatske. U ovom periodu i to naročito u prvim godinama rata značajno je istaći sa povijesno-političkog gledanja jedinstvo hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog naroda i na prostorima općine. To jedinstvo naročito se očitovalo kroz tadašnje državne institucije vojske, policije, obrazovanja, zdravstva, pa do gospodarstva i ukupne infrastrukture, te po tome što su se u to vrijeme muslimani i te kako izjašnjavali kao Hrvati. I danas u Vitezu živi 84 sudionika Bleiburga i križnoga puta.
Po završetku Drugog svjetskog rata općina Vitez bila je organizirana kao srez i podijeljena na više mjesnih odbora. Zatim, od 1953. godine organizirana je kao općina u kojoj su bili svi do tada mjesni odbori sa prostora Viteza, kao i mjesni odbori Nove Bile (Pokrajčići, Gladnik).Područja Nove Bile poslije kraćeg vremena u sastavu općine Vitez izdvajaju se i pripadaju općini Travnik.
Gospodarstvo
Nakon Drugog svetskog rata i uspostave nove vlasti na području općine djeluju poduzeća drvne industrije, industrije građevinskog materijala i šumarstva, dok veliki dio stanovništva živi od poljoprivrede, odn. stočarstva. Tvornica za impregnaciju drveta u Vitezu je dugo vremena radila u sastavu državnih željeznica. Od 1952. godine poslovala je kao samostalna privredna organizacija, a od 1962. godine poduzeće "Impregnacija" posluje u sastavu ŠIP SEBEŠIĆ kao jedan od pogona za preradu drveta. Obuhvaća postrojenja za impregnaciju drveta kapaciteta oko 36.000 m3 i pilanu kapaciteta do 50.000 m3 drveta godišnje.
Razvoj Viteza u periodu socijalističke Jugoslavije vezan je uz kemijsku industriju. Naime, 3. srpnja 1950. godine, rješenjem predsjednika Vlade FNRJ osnovano je u Vitezu poduzeće "202", koje je kasnije dobilo naziv Poduzeće kemijske industrije "Slobodan Princip Seljo". U pogonima ovoga poduzeća proizvode se namjenski proizvodi, raketni baruti, flegmatizatori, antifriz, zatim privredni eksplozivi i štapin, a formira se i treća proizvodna jedinica ("Sintevit") čiji su proizvodni programi PVC-granulati, ekstruzija i prerada od PVC materijala, izrada ambalaže i ostalih proizvoda od visokotlačnog polietilena, ploča od termoplasta i sl. Ovo poduzeće danas egzistira jedinstveno i pod nazivom Poslovni sustav "VITEZIT".
Svakako, kad se govori o gospodarstvu Viteza, neophodno je spomenuti i privatna poduzeća koja se pojavljuju koncem osamdesetih godina. Među tim poduzećima najbrži razvoj bilježi PP "RAJKOVIĆ" koje prerasta u danas poznatu i renomiranu tvrtku "ECONOMIC" d.d. Vitez. Među privatnim poduzećima veliki značaj ima i građevinsko poduzeće "HORIZONT" vlasnika Mirka Bobaša.
Poduzeće "FIS" vlasnika Pere Gudelja izrasta iz caffe bara "FIS" i videoteke istoga imena. Ovo je poduzeće jedno od najpoznatijih u prometu roba široke potrošnje, a vlasnik Gudelj poznati je Viteški poduzetnik i čovjek koji je bio među prvim vlasnicima kablovske televizije u bivšoj Jugoslaviji. Značajno je spomenuti i poduzeće MLAKIĆ vlasnika Branka Mlakića, koje se bavi proizvodnjom građevinske stolarije i prometom stolarskih okova.
Legenda o imenu grada
Te jeseni pale su obilne kiše, pa se inače plitki potočić na gazu nije mogao lako prijeći. I stari rimski put bio je tu propao, pa vitez i Šaran odlučiše napraviti ćupriju preko Lupnice koja bi povezala njihove kuće i olakšala putovanje na putu Jajce-Travnik-Bobovac. Tako kolske zaprege, koje su prolazile pored njihovih kuća, više nisu zapadale u glib, a putnici namjernici tu su često stajali i odmarali se u hladu one iste lipe gdje su vitezovi vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića stali odmoriti se.
Dvor viteza Radoša vidio se izdaleka, sa svih strana. Djeca iz Mošunja, Večeriske, Jardola i Topale, čuvajući goveda, gledala su u polje i govorila: "Tamo živi vitez." Vremenom se to skratilo, te je ostala izreka: tamo je VITEZ.
Što je bilo od tada pa do prvog pisanog traga, do 1590. godine kad je sagrađena džamija na ruševinama vitezovog dvora, teško je reći. Nagađati se može, kao što to s legendama i jeste slučaj. Već 1463. godine ovaj kraj je bio pod Turcima. Vitez je vjerojatno umro bez potomstva, a Šaranu je ostala zemlja koju je na polovinu obrađivao. Šaran je imao jednog sina, a ovaj je imao dva sina. Jedan od njih prešao je na islam kako bi sačuvao imanje, a drugi je otišao na djedovinu u Večerisku. Povijesni izvori kažu da su tu, na zemlji prvog Šaranovog unuka, nekad živjeli Šaran bezi koji su izumrli.
Njihovo imanje po ženskoj liniji naslijedili su Kulenovići, zatim Idrizbegovići, Bengiri, Zukani i Sadibašići. U Večeriskoj i danas živi najstarija familija Šarići, koja ima toliko ogranaka da se već žene među sobom. Jelenin otac, posljednji bogumilski did, sahranjen je na pola puta između njegove kuće i vitezovog dvora. Jelena je tako lakše odlazila na grob svoga oca, a taj stećak, "starkamen", i danas se nalazi na istom mjestu. Njive ispod Škafa i danas se zovu sase, samo je Večeriskra dobila novo ime: Večeriska. U potoku Prala i danas se mogu pronaći grumenovi pirita zlataste boje. Obitelj Jeleninog djeda po majci i dalje je pronosila slavu izvrsnih kovača. Naročito su bili poznati po kovanju sjekira. Vremenom su prestali taliti pirit iz Prale i preselili su svoju kovačiju nizvodno, na sami rub Viteškog polja, gdje se i danas nalazi nekoliko obitelji Kovača.
par aforizama.....
Sreća u ovome životu ovisi manje o tomu što vam se događa, a više o načinu na koji to prihvaćate.” (Elbell Hubbard)
"Nije li zaista sve u tome i što se još više od toga može poželjeti? Jedan mali vrt da se čovjek prošeće po njemu, i onda beskonačnost da se preda svojim sanjarijama.
Pred nogama ono što se može uzgajati i brati; nad glavom ono što se može proučavati i o čemu se može razmišljati. Nešto cvijeća na zemlji i sve zvijezde na nebu..."
Viktor Hugo
...Bog nije obećao dan bez tuge, život bez suza i sunce bez kiše, ali je obećao snagu za dan, utjehu za život i svjetlost za put....
"JELENA ŽENA KOJE NEMA"
pitam se često zašto pišem..da li je to jedan od onih načina bjezanja od svakodnevnice, nekih sitnih briga koje bockaju nas um...ili je to mozda da ostavim neki trag u virtualnom svijetu...neopipljivom, nevidljivom, ali danas neizbeznom...
...Sinoc sam se vozio biciklom kroz gustu maglu pokraj save...kapi rose su U tili tren smokrili odjecu na meni...sto sam osjetio tek kada sam stigao..
to je takodjer jedan načina da pobjegnem od stvarnosti...ali ne i od sebe...ili mozda da ??' ne znam..ali znam da na taj način ONA dolazi u glavni ulaz moje ČeŽnje, maštanja, snova,...ili već čega...
DA da ONA, ona koju ne znam, ne vidim, a nisam slijep,a ona koja postoji...to je moja "Jelena" "Jelena žena koje nema", ali koja egzistira..u stvarnom opipljivom, a ne samo fikcijskom svijetu...
Čekam je već, čekaj koliko--..par dana, ne tjedana, možda i koji mjessec...kaže da će doći, mislio sam zeza se, ali ne sad stvarno znam, mislim, dakle osjećam ...tu je ...samo što nije stigla...nadohvat ruke..
Ti me pitaš na to? Pa tko je ona? Odakle je?
Ha tko je...pa "Jelena", znaš onu "Jelenu", onu iz Priče I.Andrića, samo ova je moja stvarna, pričam s njom svaki dan, zezamo se ...osjetimo se..ono ko da se znamo sto godina...kužiš ono...ja i ona...smo kao dvije polovice koje traže sebe već duuugi niz stoljeća i kao da su se kad su najmanje očekivali, sreli se izmoreni i iscrpljeni, ali sretni i što su zajedno...što su jedno...da ja,JA i "Jelena"...ma mogao bi ti pričati o njoj, rekoh mu,-sto godina, ali bi uvijek nešto bilo nedorečeno..uvijek bi bila neka slamčica koja bi se izvukla iz klupka života mog i njen, koja bi bila zanimljiva,i svaki put ista a na drugi način ispričana...ma "Jelena" ti je kao magla, taman je osjetiš a nje nema povlači se tiho i nečujno, a dodje ti u snu kao morfij...da te ponese...sa sobom...
toliko----
POEZIJA
Lutam danima
Kroz obzore
Tražeći u svakom cvijetu
Tebe..
Sjedim
Satima ispijam gorak okus
Da te neću naći
U mom srcu…
Skretničar je
Uspješno obavio posao.
Šine su me odvele daleko
U tuđinu.
Tamo ja nisam svoj.
Tamo je meni sve tuđe.
I život.
Da, i život.
SVJETLO U DALJINI
Promatrati
Očima lelujavog
Mirisa duhana
Svjetlo u daljini
Iznad praskozorja
Naših snoviđenja
Nemoguće je plivati.
Svjetlo u daljini
Put je jedini.
Mostar, St. dom 01.06.2001.
Uspavani odjek
Gorskih vjetrova
U daljini ćutim
Miris nadolazeće oluje,
I nije me strah
Čekati istinu
Nošenu na krilima zimskih vjetrova..
Kroz sjene
Koraka naših
Prati moj pogled.
Zvijezde na nebu
Su gradovi.
U jednom od njih ćemo odsjesti.
Želiš li poći
U naš grad
Gdje su trenutci beskrajno dugi
Preispitaj tamu
Tvojih gorskih dragulja..
Ja,
Shrvan od želje da te vidim
Čekam u sjeni stoljetnog hrasta
Što??!¨
Opet me pitaš,
Kako je voljeti tebe??
Ne znam odgovor,
Al osjećam da jako patim..
Ležeći sabiram
Promašene kapljice današnje kiše.
Mislima tražim
Prohujali miris polena
Na nježnom licu
Djevojke iz snova
Bolesno šuteći
Sumiram bol
nakon prošle oluje.
Ponekad se pitam,
Gdje završavaju
ceste tvojih pogleda?
Sa one strane
Ogledala
Teško je zaviriti
Znam.
Neka ti sutra vrijeme prestane
Bez imalo straha
Nasuči svoju barku
Na moj žal..
Samo s nama tren će postati
Vječnost
MISAO
Crne sjene
Večeras kolo vode.
Snovi naši puni su paranoje,
Svijet pršti oko nas.
Tražim te,
U litrima
Ispijenog otrova..
U opušcima prljavim,
Ne pomišljam prestati
da te tražim.
U mislima
Izgubljenim
Kao vrijedan metal,
Ma ne, biće..
A ti si tu,
U blizini.
Sva prekrasna.
Ali moje oči te ne vide,
Nikada,
Nikada više u njima nećeš počivati.
Ništa.
Samo žubor
planinskog potoka.
I odsjaj mjeseca
U zjenicama sjetnim.
( kad nije čežnja,
onda je jecaj)
Snijeg je krovove obijelio
i noć je bijela postala.
Između ulica svakodnevnica kipi.
Diže grad u viši svijet.
Mi smo u magli
Sitne kapljice
Što isparavaju u nebo
NIKAD VIŠE
Putujem noću
Mislima
Tražeći otvorenih očiju
Tebe..
Život je gorak put
do istine.
Život je nebo
sastavljeno od zvijezda
Život je također,
buđenje jutra,
u rosnom voćnjaku.
KATJA
Duboki uzdah
U crnilu pohote,
Nagomilane žudnje.
U noći, dimu
I alkoholu
Očima ispijenim od prolaznosti,
Traži oazu
U ćelavim i prljavim
Dotjeranim i profinjenim,
I onim najsvetijim.
Njena luka je dan.
Moje mamurno
Dosadno popodne i pospana večer.
15.01.2003.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Daleko su
Crnogorični obrisi
Odsjaja njenog lika..
Milovani nebeskim krijesnicama..
U svitanjima kišnog puža
Tražim biće,
Snenu dvojnicu.
Po gorama maglovitim
Bjelina vječnog snijega,
I njenog očnjaka
Pokazala mi put
Do praskozorja
Već procvalih trešanja.
Dopusti mi,
Da živim.
U mrvicama tvoje svjetlosti
U mrklinama osmjeha tvog
Dopusti mi da uberem cvijet pun boja.
doradjena priča-sahrana u Bosni
Sahrana u Bosni 2
Neki dan sam bio na rođakovoj sahrani. Čovjek je umro od moždanog udara, imao je sedamdeset godina. Vraćao se iz štale i na pola puta do kuće se srušio kao pogođen gromom. Susjed ga je slučajno vidio i za tren je preskočio ogradu i pritrčao u pomoć, ali bilo je prekasno. Usta su mu se već ukočila , jezik nije mogao izvaditi . Mogao je samo zatvoriti njegove očne kapke da sakriju bolni pogled koji se za djelić sekunde oprostio sa svime oko sebe. A zastao je na obroncima planine što se izvijala iznad magle u daljini.
Bilo je dosta svijeta na sprovodu, imao je veliku obitelj i brojne poznanike, a kći mu je bila gradonačelnica. Dan je bio sunčan i suh, pravi ljetni, malo čudan za ovo doba godine. Na ulazu u groblje bila su dva stola sa mezom i pićem. Za stolovima su bili pokojnikovi rođaci vidno podgrijani rakijom. Sve češće su nazdravljali u ime pokojnikove duše jedan drugom..Sa njima je pio i Mladen, čovjek kojeg u zadnjih deset godina nije zaobišla nijedna sahrana. Zbog daće i rakije naravno. Kraj njega je stajao Dragica' , momak iz sela koji nije bio sav svoj. Ni njega nije mašila ni jedna sahrana u posljednje vrijeme. Nekada je kopao grobove, ali kako je slomio ključnu kost kad je pao sa susjedove šlame više nije mogao kopati. Dragica je gledao negdje u daljinu iza ožalošćene rodbine sa ustima razvučenim u blagi osmijeh, kao da je želio pokazati svoje dvije «stative» koje su mu preostale na gornjoj vilici. Njegov prvi susjed Miran, inače glavni seoski zajebant je Dragicinim ponosima dao ime stative,. Dragica se određeno vrijeme bunio, «bogaro» za Miranom ali stative su ostale prišivene za njega cijeli život.
Povorka se nakon par očenaša lagano spustila do mjesta gdje je bila iskopana raka ostavivši za sobom ekipu za stolom. I tren nakon što je svećenik hrapavim pospanim glasom počeo čitati citat iz Biblije začu se glasan ezan iz obližnjeg muslimanskog sela. Nitko se nije u tom pravcu okrenuo.
Vratih malo misli unatrag i sjetih se da sam kao malo dijete devedesete bio na sahrani dvadesetak metara iznad. Umro je bio prvi susjed , tatin vršnjak i ja sam začuđeno gledao kako tata stalno diže plačne oči ka nebu. Nisam htio da ga u tom trenu uznemirujem jer sam osjetio da mu nije do objašnjavanja (iako sam imao nekih 10 godina i zanimalo je me zašto ljudi plaču). I sjetih se da je i tada baš dok je trajao sprovod hodža zapjevao. Nije to bilo glasno kao danas, jer nije bilo zvučnika na džamiji, ali se jasno čula njegova molitva. Ubrzo je bio rat, i neko se vrijeme nije ništa čulo za vrijeme sprovoda jer su se obavljali u gluho doba noći zbog muslimanskih snajperista. Bio sam tada na jednom noćnom pogrebu kad je poginuo Marinko. Nitko nije bio tu od njegovih, pa je stari uzeo obvezu na sebe , pošto mu je bio kršćani kum da ga sahrani. Roditelji su mu pred rat umrli, a braća i sestre su se rasuli po cijelom svijetu. Ja sam mu nosio križ, a stariji brat je sipao rakiju i dijelio mezu malobrojnim ljudima koji su bili s nama na groblju.. Sahrana je trajala puno kraće nego ove jer je groblje bilo na direktnom udaru muslimanske armije. Poslije sahrane smo se svi okupili u pokojnikovoj kući i popili još par rakija uz prigušenu svjetlost ručno napravljene svijeće. Tik pred zoru smo se svi razišli kućama da malo odspavamo, pa smo onda popodne išli svi natrag na liniju. Zadovoljni što smo bili kod kuće barem nakratko iako je razlog zbog kojeg smo pušteni bio jadan.
