...Sinoć nakon dugog, ugodnog telefonskog razgovora koji je trajao tako dugo dok nisam počeo osjećati jezu i lagan bol u vrhovima nožnih prstiju (ko da mi je soba u Sibiru, a ne u Zagrebu), razmišljanja o kojekakvim svakodnevnim obvezama-čitaj glupostima, sam dugo vremena tražio puteljak u snove...mislim nisam mogao zaspati...
Znate kako to već otprilike ide:prvo krene ona faza par sms porukica za laku noć nakon razgovora, pa buljenja negdje u beskraj plafona, pa prevrtanje na lijevu stranu, nakon petnaestak minuta na desnu. Onda osjetih zov prirode, iako sam sat prije išao na wc, vjerovatno zbog hladnoće, a i nervoze koja se polagano kao koprena uvukla u mene zbog nesanice. Kontam šta mi je majka mu stara dan je bio ok, nikakve pretjerane obveze, ono standardno:poso, kuća birtija.
Poslije toga večerica, čaj, cigareta-dvije za razbrigu, malo talijanskog, poezije,pa taj razgovorčić. Baš nema nekog posebnog razloga zašto bi bio nervozan..
Odlučih se dignuti i pustiti neki mp3 da mi malo skrene misli. Nije mi se dalo pribjeći onim našim drevnim metodama dozivanja sna, poput brojanja ovaca i sličnih gluposti..Našao saam mp3 the best of SEVDALINKE..Nisam ga slušao već danima i moram priznati da mi je nedostajao. Poznat vam je onaj osjećaj kada ugledate neki predmet, stvarčicu, ili osobu koja vam nije bila trenutno ni u n-toj razini misli, ali istog trena čim je ugledate zapravo shvatite kako vam je ona siilno nedostajala..
Da puno ne duljim ubrzo sam zaspao, ali razlog radi kojeg sve ovo škrabam je san od jutros.
Jedan od najljepših snova koje mogu sanjati, a da nije vođenje ljubavi-),uspjeh nogometne repke u finalu svjetskog prvenstva-) ili slike mene i nekog mi bliskog na Baščaršiji kako se davimo ćevapima -)je svakako snijeg i zima....
Ajmeeeee kako sam se super osjećao sanjajući da sam kući (u Bosni) i da šetam po okolici dok gust snjeg pada ,zapravo ne pada, nego njiše se ili lebdi jer su pahuljice bile tako velike, nježne i lagane da nisam imao osjećaj da ih sila zemljine teže privlači. Kao da je i netko od gore tko vidi sve, vidio njihov odsjaj na polarnom ledenom suncu, pa nije htio prekinuti taj čarobni tren prelijevanja boja, kristalića snijega sa ostatkom okoline. Šetao do obližnjeg brda koji se zove Kalvarija (neki dan sam stavio sliku na blog: pogled s Kalvarije na dolinu-zimi) .Sliku Kalvarije zimi je nemoguće opisati.Taj pogled se mora jednostavno doživjeti, da sve nijanse kristalića, borovih iglica,crta puteljaka dođe prirodnim putem do osjetila vašeg vida. Nikakav digitalac od ne znam kikoliko milijuna piksela tu ne pomaže. Pogotovo na Badnju veče kada je put do vrha brda na kojem je mala crkva preplavljen tisućama svijeća koje ispunjavaju cijelu okolicu dodatnom toplinom i svjetlošću.Svijeće obično pali puk iz obližnjih kuća tokom cijelog dana i sa svakom svijećom koju upale, ostavljaju svoje grijehe da sagore, a nade i želje da prokliju..
Najveća misterija ili ne znam što već je što sanjam da šetam po kraju sa jednom dragom osobom(she knows),ali za koju je u najmanju ruku nemoguće reći da bi mogla biti tamo u blizini. Pitam se cijelo jutro,gdje je taj tren kad smo se sreli, ili je ona cijelo vrijeme bila uz mene, kako,zašto, zašto ja i ona, Badnja veče, tisuće pahuljica koje lepršaju kao u nekom ritmičnom plesu, miris voska pomiješanog sa mirisom borovine..I nas dvoje kako šetamo ka vrhu prema kapeli, ka nekom cilju koji kao da je bio nedostižan, a sada je tu još samo par koraka od nas.San je tako jasan da za tren vidim naše naše dahove kako se u pauzi dok se se ne grlimo i ljubimo isprepliću negdje iznad naših glava. Kao da i oni osjete tu magičnu povezanost dvoje živih bića koji se promrzli,ali sretni stapaju sa već usnulim zimskim okolišom..U daljini po dolini odjekuju zvona, provlačeći se izmedju svake obiteljske kuće,trčeći po svim mjestima u dolini, stapajući se na kraju doline sa usnulim Vlašićom koji prekriven snijegom, kao neko malo dijete pokrivačem,usnulo promatra igru svjetla ispod sebe po cijelom kraju, igru nakićenih jelki i prazničnog feelinga..
I baš u trenu kada se počinjem približavati prema njenom licu, gledajući je ravno u oči da je ponovo poljubim u vjetrom opaljene goruće usnice kad......................................
BI BI BI BI.....zvonjava sata me vrati u surovu stvarnost,prazan krevet, hladnu sobu i tek započelo radno subotnje jutro..ustajem još pospan al sretan, zapravo pun dojmova, kao poslije nekog dobrog filma, zapravo knjige jer one uvijek ostave dublji trag u meni i krećem ka kupaonici na jutarnji općepoznati toaletni ritual...svjestan da je sve bio samo san, ali da je ta osoba stvarnost, i da je ono što lebdi što se stapa between us...stvarnost isto...i nisam se cijelo jutro mogao koncetrirati na brojke... i posao..dok nisam napisao ovo...eto..
Post je objavljen 12.11.2005. u 11:48 sati.