doradjena priča-sahrana u Bosni
Sahrana u Bosni 2
Neki dan sam bio na rođakovoj sahrani. Čovjek je umro od moždanog udara, imao je sedamdeset godina. Vraćao se iz štale i na pola puta do kuće se srušio kao pogođen gromom. Susjed ga je slučajno vidio i za tren je preskočio ogradu i pritrčao u pomoć, ali bilo je prekasno. Usta su mu se već ukočila , jezik nije mogao izvaditi . Mogao je samo zatvoriti njegove očne kapke da sakriju bolni pogled koji se za djelić sekunde oprostio sa svime oko sebe. A zastao je na obroncima planine što se izvijala iznad magle u daljini.
Bilo je dosta svijeta na sprovodu, imao je veliku obitelj i brojne poznanike, a kći mu je bila gradonačelnica. Dan je bio sunčan i suh, pravi ljetni, malo čudan za ovo doba godine. Na ulazu u groblje bila su dva stola sa mezom i pićem. Za stolovima su bili pokojnikovi rođaci vidno podgrijani rakijom. Sve češće su nazdravljali u ime pokojnikove duše jedan drugom..Sa njima je pio i Mladen, čovjek kojeg u zadnjih deset godina nije zaobišla nijedna sahrana. Zbog daće i rakije naravno. Kraj njega je stajao Dragica' , momak iz sela koji nije bio sav svoj. Ni njega nije mašila ni jedna sahrana u posljednje vrijeme. Nekada je kopao grobove, ali kako je slomio ključnu kost kad je pao sa susjedove šlame više nije mogao kopati. Dragica je gledao negdje u daljinu iza ožalošćene rodbine sa ustima razvučenim u blagi osmijeh, kao da je želio pokazati svoje dvije «stative» koje su mu preostale na gornjoj vilici. Njegov prvi susjed Miran, inače glavni seoski zajebant je Dragicinim ponosima dao ime stative,. Dragica se određeno vrijeme bunio, «bogaro» za Miranom ali stative su ostale prišivene za njega cijeli život.
Povorka se nakon par očenaša lagano spustila do mjesta gdje je bila iskopana raka ostavivši za sobom ekipu za stolom. I tren nakon što je svećenik hrapavim pospanim glasom počeo čitati citat iz Biblije začu se glasan ezan iz obližnjeg muslimanskog sela. Nitko se nije u tom pravcu okrenuo.
Vratih malo misli unatrag i sjetih se da sam kao malo dijete devedesete bio na sahrani dvadesetak metara iznad. Umro je bio prvi susjed , tatin vršnjak i ja sam začuđeno gledao kako tata stalno diže plačne oči ka nebu. Nisam htio da ga u tom trenu uznemirujem jer sam osjetio da mu nije do objašnjavanja (iako sam imao nekih 10 godina i zanimalo je me zašto ljudi plaču). I sjetih se da je i tada baš dok je trajao sprovod hodža zapjevao. Nije to bilo glasno kao danas, jer nije bilo zvučnika na džamiji, ali se jasno čula njegova molitva. Ubrzo je bio rat, i neko se vrijeme nije ništa čulo za vrijeme sprovoda jer su se obavljali u gluho doba noći zbog muslimanskih snajperista. Bio sam tada na jednom noćnom pogrebu kad je poginuo Marinko. Nitko nije bio tu od njegovih, pa je stari uzeo obvezu na sebe , pošto mu je bio kršćani kum da ga sahrani. Roditelji su mu pred rat umrli, a braća i sestre su se rasuli po cijelom svijetu. Ja sam mu nosio križ, a stariji brat je sipao rakiju i dijelio mezu malobrojnim ljudima koji su bili s nama na groblju.. Sahrana je trajala puno kraće nego ove jer je groblje bilo na direktnom udaru muslimanske armije. Poslije sahrane smo se svi okupili u pokojnikovoj kući i popili još par rakija uz prigušenu svjetlost ručno napravljene svijeće. Tik pred zoru smo se svi razišli kućama da malo odspavamo, pa smo onda popodne išli svi natrag na liniju. Zadovoljni što smo bili kod kuće barem nakratko iako je razlog zbog kojeg smo pušteni bio jadan.
