sahrana u bosni
Neki dan sam bio na rođakovoj sahrani. Čovjek je umro od moždanog udara, imao je 70 godina. Vraćao se iz štale i na pola puta do kuće se srušio kao pogođen gromom. Susjed ga je slučajno vidio i za tren je preskočio ogradu i pritrčao u pomoć, ali bilo je prekasno. Usta su mu se već ukočila , jezik nije mogao izvaditi. Mogao je samo zatvoriti njegove očne kapke da sakriju bolni pogled koji se za djelić sekunde oprostio sa svim oko sebe. A zastao je na obroncima Vlašića. Ili možda malo iza. Bilo je mnogo svijeta na sprovodu, imao je veliku obitelj i brojne poznanike, a kći mu je gradonačelnica. Dan je bio sunčan i suh, pravi ljetni, malo čudan za ovo doba godine. Susjedi su se već odavno okupili ok stola za kojem je bila narezana meza, pečena krmetina i rakija.Neki od njih su već bili vidno pofdgrijani.I tren nakon što je svećenik hrapavim pospanim glasom počeo čitati citat iz Biblije začu se ezan iz obližnjeg muslimanskog sela. Nitko se nije u tom pravcu okrenuo.
Vratih malo misli unatrag i sjetih se da sam kao malo dijete devedesete bio na sahrani dvadesetak metara iznad. Umro je bio prvi susjed i ja sam začuđeno gledao kako tata stalno diže plačne oči ka nebu. I sjetih se da je i tada baš dok je trajao sprovod hodža zapjevao. Nije to bilo glasno kao danas, jer nije bilo zvučnika na svakoj džamiji, ali se jasno čula njegova molitva. Ubrzo je bio rat, i neko se vrijeme nije ništa čulo za vrijeme sprovoda jer su se obavljali u noći zbog muslimanskih snajperista. A danas stojim tu i hodža pjeva i pjeva. A nitko se ne uzbuđuje.
