Na putu za Rajski Grad

Godine prolaze, sasvim polagano, nekad mi se čini da ne može sporije, no onda kad se osvrnem preko ramena vidim ogroman prijeđeni put... Gomilu iskustava, spoznaja, stečenih znanja i upoznatih ljudi... A opet, vidim i groblja i ruševine... Srušeni mostovi i veze... Stvari koje više nikad neće biti iste... Koje su nekad postojale, a više ih nema...
Šetala sam jučer svojim Gradom... I to mjesto kojim sam dnevno pješačila i do 2 sata zbog škole i treninga, sad se doima čudno... Isprazno... Bez duše... Mjesto koje me nekad toliko privlačilo i značilo mi sav svijet sad je potpuno drukčije... Ne doživljavam ga više svojim... Sada rijetko kad prođem njim jer odem samo do knjižnice... Rijetko se kome javim, a putem vidim mnogo djece koju uopće ne poznajem... Djece koja me guraju s mog mjesta... Otimaju moju ulogu u postojanju Grada...
I toliko toga se promijenilo...
Nakon kojih 15 godina stavili su nove božićne ukrase, na mjestu stare i trošne autopraonice sad je velika lijepa stambena zgrada, a na mjestu oronulog kafića u kojem sam bila jednom kao dijete sad stoji velika bijela kamena nedovršena kuća... Na mjestu livade na kojoj sam se igrala nekoć preko puta moje kuće sad je ogromna škola... Iako sam ja do svoje škole morala hodati 20-30 minuta, ne bih je mijanjala za ovu... To su ipak bili doživaljaji mog djetinjstva, kad bi se svi iz kvarta skupili i izvodili gluposti putem...
Ipak, ono što me najviše pogodilo je to što više nema betonskog rukometnog igrališta na kojem sam trenirala 5 godina, još dok u Gradu nije postojala ni dvorana... Sad je beton dignut, a preko njega će prolaziti brza cesta... I preko ribnjaka otkud mi potječu prva sjećanja iz djetinjstva... Kad sam vidjela taj potpuno uništen, a važan dio mog djetinjstva, zamalo sam zaplakala... Prošli su mi neki čudni žmarci duž kralježnice i imala sam neki ružan osjećaj dok sam stajala skamenjena nasred ceste... Kao da je netko gumicom prebrisao 5 godina mog života i najsretnija sjećanja...
I toliko je bezbroj drugih stvari, sitnica, koje su se promijenile... Al to me toliko ni ne plaši koliko činjenica da se ne sjećam što je prije bilo na njihovom mjestu... Bojim se gubljenja dragocjenih uspomena... Bojim se gubljenja djetinjstva... Bojim se da će neke nove stvari ukrasti mjesto onim starim, sretnim sjećanjima...

Mislila sam za Novu godinu napisat jedan lipi post s happy endom... Pisala sam ga par dana... Al onda sam shvatila koliko je to glupo... I zahvaljujem jednom svom kolegi šta mi je to pomoga da skužin... Happy end se ne piše, ne sanja i ne nada se da će se samo desit... Tribaš ga sam stvorit... Ako znaš da ne možeš... Idi dalje! Život je prekratak da bi stali i gledali preko ramena... Možda baš u sljedećem prolazniku na cesti leži tvoja sreća... Samo triba izać vanka...
Neću pisat šta je sve bilo u 2006., nikad to ne radim... Godina nije tek 365 dana... I nije tek puki zbroj nekih događaja... meni je to bilo puno više... Bilo je uspona, bilo je padova... I bilo je puno toga između...
I sad konačno shvaćam da ako je to sve skupa bezizlazno, da ga triban pustit iz svoje glave, srca i sl. Je, znan, ne može se zapovidat tome... Al može se jednostavno pustit, više se ničemu ne nadat jer tako sve bude još gore kad znaš da nikad neće bit ništa... Ima i drugih ljudskih bića, a to šta je on izgleda tako savršen kriva san samo ja i slika koju sam ja stvorila u glavi... Tribala san sve skužit kad san ga vidila s 3 druge ženske... Al nisan... I šta sad? Da žalim? Neću... Sva ona depresivna razdoblja koja sam imala zahvaljujući njemu utjecala su sasvim dobro na mene... Imala sam bezbroj inspiracija za postove, pjesme, fotografije i snove... Sljedeći put kad pogledam u njegove oči na mojim usnama će bljesnuti samo iskreni osmijeh prijateljstva...

I da, dobro san sad raspoložena... Ne znan zašto jer me jutros kad san se digla jedna stvar odma tako rasplakala... Valjda su mi neke stvari došle do glave...
A i čula sam se s nekim ljudima koji mi puno znače... Jer iman besplatan dan za pozivanje od vipa... Hvala, dragi vip!

i da... šta još radin??? Učin grčki (točno ste pročitali!), slušan lijepu laganu muziku, učim nešto o fotografiranju, prevodim gomilu članaka sa engleskog o Star Treku za wikipediju, pručavam panteizam i neman pojma šta još... E da, uživan u ovom savršenom vrimenu danas!


delfi - antičko proročište boga Apolona u kojem je Pitija davala svoja poznata proročanstva (Ibis redibis nunquam peribis in bello)


EDIT: 29.12. 17:03 evo san sad došla iz servisa... mob mi je bija na popravku 10 dana... A kupila san ga prije 5 miseci!!! Nego... Prominili su mi cili software... Šta znači da san ostala bez svih slika, muzike i brojeva iz adresara... Mislin, iman brojeve i na kartici, al samo mobitela, ne i telefona, i neman više ničiji rođendan upisan...
Kad mi se to dogodilo prvi put (ono kad mi je ukralo mob), bila san užasno ljuta šta san ostala bez svega... Ko i prvi put kad san ostala bez momka.. Al drugi put je u svemu valjda lakše i nasmije me... Tako i danas... A tome valjda mogu zahvalit i dragom momku šta radi u servisu... Joooj, jesmo se nabrljali i nasmijali (da, čovik kojeg nemam pojma!)... Mislin da će mi se odsad mobitel češće kvarit
Bar dok još iman garanciju

EDIT: 21:06 evo taman Rockerica kaže da nam je propa doček... kolko ono još ima dana do Nove? :)

Prekrasno plavetnilo jednog divnog sunčanog zimskog dana... Plavetnilo neba i plavetnilo sunca sjedinjeni u jedno... Sunce prosipa zlato po moru i prizor izgleda kao iz neke bajke... Galebovi kruže iznad mora i povremeno se zalete, uhvate ribu i odnose je u kljunu. More udara svom snagom o stijene i pjena koja nastane nekoliko trenutaka pluta na površini, a onda nestane i nova zauzme njeno mjesto... Bura nemilosrdno puše, ali i to je dobro, uklapa se u trenutak, zajedno sa svim ostalim djeluje pročišćujuće... Na sve... Ali ne i na Nju...
Stoji uz sam rub mora raširenih ruku, pušta buri da je šiba, raširila je ruke i razmišlja... O puno toga.. I suze joj teku niz lice, ali to skriva... I bura joj ništa ne pomaže... Njeni prijatelji to ignoriraju, znaju da će prestat... Ona uzima crveni Marlboro i pripaljuje crnim upaljačem... Sjeda na klupu i puši... Ne, ni to ništa ne pomaže... Što sad?! Kako da prestane misliti na neke ljude?! Na neke događaje?! Spremno uzima pruženu čašu čiste Vodke. Ispija na brzinu i dopušta si da se strese pod naletom gorke tekućine koja joj pali grlo, a zatim i želudac... Toči još... Više ni ne osjeća buru! Ali misli... Misli još žive... Ne može ih utopiti ni nakon 4 čaše... Naučile su plivati nakon svih tih opijanja!!! Odlazi sa trojicom prijatelja na malo skrivenije mjesto... Trese je nervoza... Da!!! To je ono što mi sad treba!!!
Promatra kako pale i požudno uvlači i ona dimove u sebe! Prestaje kad osjeti neki čudni nalet iz svojih pluća, ali i želuca... Šalje dalje... I potom ponovo uzima... Par serija... Dovoljno da osjeti promjene u svojoj glavi iako se bori da ne pokaže... O ne, pa ona je tough girl, ona i kad je najslabija to ne pokazuje, ona skriva svoje suze, nitko ih ne smije vidjeti..!
Vraćaju se natrag... Ostatak društva ih gleda sa smijehom na usnama... Ma, nije joj to sad važno... Gleda u svoje prijatelje, ona trojica pocupkuju dok sjede, ona ne može niti sjediti i jedva se susteže da ne pocupkuje nogama... I odjednom se počme smijati... Svi ostali se počmu smijati njenom smijanju, pogotovo ona trojica, ali nekim čudnim izobličenim smijehom...
I osjeća se super, sretno kako nije već tjednima! Sve tako dobro, zabavno, odlično! Aaaaa... Ali iznenada njenom glavom proleti jedna misao, pa druga i treća... I shvati kako je to sve u biti isprazno i glupo s njene strane i da ne bi trebala to raditi... Nije joj potrebno... Ali isto tako zna da će i opet to napraviti... O ne, nije bit u tome da ispadne faca, nije joj ni kad je počela pušit duvan ni kad se prvi put opila i bilo koji put nakon toga... Samo želi bijeg... Bijeg koji je tražila u ljubavi i nije ga našla... Slobodu koju nije našla zahvaljujući ljudskim bićima i vlastitim naporima... Al je u tim "lošim" sredstvima... Zna da sa dimon nestaju i problemi... Bar na nekoliko minuta, sati, nije važno... Samo da ih privremeno ukloni... Za kasnije se brine kasnije...




*Izmišljeno, naravno*

Gadi mi se sve... Gade mi se neiskreni ljudi... Ljudi koji misle da mogu iskorištavat druge, a da ovi drugi to ne vide i da nisu povriđeni... Koji misle da mogu vriđat druge, a da ovi drugi ne plaču... Ljudi koji misle da su cool zato šta seru bezveze... Ljudi koji misle da su pametni, a pričaju gluposti... Još više mrzin one ljude oko njih koji klimaju glavon... Mrzin ljude koji nastoje privuć svu pozornost na sve načine, makar to uključivalo i olajavanje drugih... Mrzin ljude koji ismijavaju i misle da žrtve ne primjećuju... Još više mrzin to što nemam drugog izbora nego igrat njihovu igru jer u suprotnon slučaju ispadan mrgud...
Mrzin ljude koji moraju bit u centru svega, mrzin ljude koji se samo prikazuju prijateljima... Mrzin ljude koji iza leđa svašta rade jedni drugima... Mrzin ljude koji ne mogu biti toliko fer i neke stvari reć u lice... Mrzin ovaj svit i sve šta on predstavlja...
Mrzin to šta ne mogu nigdi nać ljubav koja mi je potribna za život... Šta je ne mogu u nikom nać i „isisat“ da juri mojim žilama... Žudin za ljubavi ko vampir za krvi, da struji u meni da se mogu opet osjećat živa... A ne da mi je niko... Niko me ne poziva u svoju 'kuću', a inače ne mogu uć... Štaviše, drže luk oko vrata i zrcalo u rukama... Umiren polako, kopnin bez te sile koja bi me održala na životu, a nikog nije briga, nema nikog da mi pruži ruke.. Nema nikog da bude uz mene... Svi ulaze u Ispovijedaonicu i nominiraju mene...
Ne... Ne mogu više... I ovi zidovi me polako stišću... Kako da živin sa saznanjen da je ovo sve samo iluzija, da ništa nije kako se čini i da skoro nikon ne mogu virovat?! Sve šta malo jače taknen se sruši, ko kulise u kazalištu... Sve lipo, krasno, a iza praznina... Sve di malo jače zagreben nađen trulež i crve kako ruju po unutrašnjosti... Gadi mi se sve...
Želin... Želin izgubit dušu, srce, razum!!! Bilo šta samo da ne vidin šta se dešava oko mene... Ili bar želin tu sposobnost da se zatvorin totalno u sebe... Da to ne bude dan-dva nego dugo, dugo... Da nikom ne kažem šta se događa, da nikom ne povjerim svoje misli i osjećaje jer me se očito uvik krivo shvati... Sve u čemu uživam neko izblati, sve šta kažen neko izokrene... I to ljudi od kojih najmanje očekujen, ljudi do kojih mi je najčešće jako stalo... Za one druge me ni nije briga šta govore i šta misle... Ali ovi... Ako njima ne mogu virovat, koja je onda poanta svega?

Znate onaj osjećaj kad upoznate nekoga, super se zabavljate, pričate i ono... Baš je super? I onda rastanak... Vjerojatno zauvijek jer znate da vam se više nikad putevi neće ukrstit, a sami ste prevelika kukavica da pozovete tu curu/lika na kavu na prijateljskoj bazi ili šta li je već bilo prije?
Ne znan kako vama, al meni se to dogodilo dosta puta... Ljudi s kojima sam radila priko lita tjedan-dva i onda svako svojim putem, neko koga upoznaš u nekom drugom, udaljenom gradu i provedeš super dan... I onda odeš... Eh, da, i osoba s kojom zabriješ, a tija bi nešto više, a znaš da se neće desit i da se uzalud nadaš jer drukčije je kad su ljudi i/ili :... Bar kod muškog roda...
No, da... Sudbina je u našim rukama, to uvik govorin... Hmm, mogu i sama nazvat ili poslat poruku, ali... Ako se ne javi u roku tjedan dana... Sve nade slobodno mogu past u vodu... Čemu slat poruku nekom ko očito ne želi imat ništa s tobon (inače bi se očito šta prije javija...)... Al zašto je onda pita broj??!??!

Jebi ga... Ne znan jel gore ko časna čekat jednog posebnog ili zabrijat s nekin likon... Pa čekat njega da se javi...

Odnija đava cili muški rod... Ja ovako ne mogu više... Zašto san pobogu ja tako zaljubljive prirode?!?!? Šta mi je to tribalo?!?





Oh whats love got to do, got to do with it
What`s love but a second hand emotion
What`s love got to do, got to do with it
Who needs a heart
When a heart can be broken

Ovakvi dani izvlače najgore iz mene... Jugo i kiša... Kombinacija za -10...

Svaka sitnica me povrijedi, svaka glupost me naljuti, pitanja mi se vrte u glavi 100 km/h i dođe mi da poludim, izludim i samo vičem... I jedino me neki budući planovi mogu spasit... A opet... TI isti planovi... Ubijaju me... Jer vidim da se vikend ispred mene opet sastoji od sve skupa 5 sati sna i 43 sata ne-stajanja i posla... I znan da ako stanen, sve će bit još gore... Tješim se subotnjom večeri i opijanjem koje mi trenutno jedino predstavlja bijeg jer mi se užasne misli cilo vrime roje u glavi... Tješim se samo još 10 radnih dana... I samo 3-4 predmeta za odgovarat...
Svejedno... Dođe mi da vičem kad se zagledam u mrak svoje sobe i dopustim mislima da odlutaju... Milijun ljudi sad sidi isprid tv-a i gleda big brother i isprazno bulji... A ja razmišljam o pitanjima smisla svega oko sebe... O stvarima koje san saznala, a bez kojih bi mi bilo sto puta bolje... I tila bi sad pisat nešto veselije, a ne mogu...
kad se osjećan tužno, osamljeno i napušteno, al ne i crno i mračno... I dođe mi da se bacim negdi s mosta... Al prevelika san kukavica i za to...

Mrak... Tama svud oko mene.. Ne znam gdje sam, ne znam kud da krenem... Svuda oko mene nevidljive zapreke preko kojih neprestano posrćem. Šta da radim? Ne mogu nigdje naći ni najmanju svijeću da je zapalim, a u upaljaču nema plina... Osjećam se izgubljeno, prestrašeno, iznenađeno... Kako se ovo zbilo? Kako sam se našla u mraku? Nema nikakve oluje na pomolu, ne grmi, ne sijeva... Koliko će ovo trajati? Što da radim u mraku sama? Stojim na pragu, cesta je prazna i mokra... Negdje u daljini blješte ulične svjetiljke nekog drugog grada... Negdje drugdje život buja svom svojom snagom... A ovdje... Sve je prazno, tužno, opustjelo... Nebo... Niti jedne zvijezde, samo tmurni oblaci koji samo stoje prijeteći svom svojom veličinom... A ja mala pod tim prostranstvom stojim tiho, ne ispustivši ni glasa, ni suze... A želim vikati, želim urlati... Želim da svi znaju da sam tu, da postojim, da živim... Da nisam nebitna...
Al zatvaram vrata, skrivam se preplašena, ne obazirući se na crnu mačku koja je potajice šmugnula u kuću i sad zadovoljno prede vrteći se oko mojih nogu...
Liježem na krevet, zatvaram oči koje su se polako počele privikavati na tamu koja svakim trenom prijeti sve više da me proguta... Prepuštam se... Ionako više ništa nije važno.. Nemam se za koga boriti, nemam se čemu nadati...

Spuštam se u svoju raku...


*Posvećeno nedavnom nestanku struje u mom kvartu koji je traja sat vrimena... I da, mojoj dragoj profi koja daje predivne teme iz zadaćnice... *

Kako neke riči teško prilaze priko usta... Pogotovo meni...

Imate li osjećaj da bi van bez neke osobe život bija nezamisliv? O ne, ovo nije još jedna ljigava ljubavna priča... U biti, možda i je :)
Ma samo da nešto kažem nekom:

Ljubavi, volim te... Fala ti šta si tu, fala ti šta postojiš, šta me slušaš, šta me čuješ i razumiš kad mi je najteže... Fala ti šta ti mogu reć sve svoje tajne, šta mogu imat povjerenja u tebe...
Bez tebe bi moj život bija puno tužniji i prazniji... Ti me jednin pogledon, jednim smješkom možeš oraspoložit i kad mi je dan najgori na svitu... Možeš me nasmijat i kad san najbolesnija, a kad telefon zazvoni, točno znan da si to ti (možda zato šta se zivkamo svako malo iako živiš 100 m dalje? :))...
Naše subote navečer mi znače puno i ža mi je kad se ne dogode, makar otišli na najgore misto, nije mi važno jer si ti tu i kad s tobon pričan i zajebajen se, ne može bit loše...
Pitaš se šta mi je pa sad ovo pišen...? Loš tjedan, zlato, a tebe san vidila samo jednom... I onda san čula tvoj glas... A ne mogu do tebe... Jer ionako tamo cilo vrime visin i više ti materi iden na živce, a jedva san se digla danas popodne iz kreveta, mater me izvukla samo tako šta mi je rekla da je kupila kroštule... I da ne kažen da je lagala...
I sad sidin u ovoj ladnoj sobi i razmišljam o tome kako još malo pa će Big Brother i kako ćeš ti napeto buljit u njega, skinit ćeš leće i stavit cvike, možda čak obuć i pidžamu, popit cedevitu ili juice, al nećeš vjerojatno ništa jest... Izvalit ćeš se na kauč kraj prozora i zaboravit na sve oko sebe... Al uvik znaj da ima najmanje jedna osoba koja te puno voli i koja uvik misli na tebe...


*Priznajte ljudima koliko ih volite i koliko vam znače... Ja sam nekoć bila uvjerena da će to bit iskorišteno samo da me se povridi... Al sve boli su ništa nasuprot onoj radosti kad nađeš najbolju prijateljicu ili prijatelja i kad ti kaže da i on/a voli tebe...*