Na putu za Rajski Grad

Godine prolaze, sasvim polagano, nekad mi se čini da ne može sporije, no onda kad se osvrnem preko ramena vidim ogroman prijeđeni put... Gomilu iskustava, spoznaja, stečenih znanja i upoznatih ljudi... A opet, vidim i groblja i ruševine... Srušeni mostovi i veze... Stvari koje više nikad neće biti iste... Koje su nekad postojale, a više ih nema...
Šetala sam jučer svojim Gradom... I to mjesto kojim sam dnevno pješačila i do 2 sata zbog škole i treninga, sad se doima čudno... Isprazno... Bez duše... Mjesto koje me nekad toliko privlačilo i značilo mi sav svijet sad je potpuno drukčije... Ne doživljavam ga više svojim... Sada rijetko kad prođem njim jer odem samo do knjižnice... Rijetko se kome javim, a putem vidim mnogo djece koju uopće ne poznajem... Djece koja me guraju s mog mjesta... Otimaju moju ulogu u postojanju Grada...
I toliko toga se promijenilo...
Nakon kojih 15 godina stavili su nove božićne ukrase, na mjestu stare i trošne autopraonice sad je velika lijepa stambena zgrada, a na mjestu oronulog kafića u kojem sam bila jednom kao dijete sad stoji velika bijela kamena nedovršena kuća... Na mjestu livade na kojoj sam se igrala nekoć preko puta moje kuće sad je ogromna škola... Iako sam ja do svoje škole morala hodati 20-30 minuta, ne bih je mijanjala za ovu... To su ipak bili doživaljaji mog djetinjstva, kad bi se svi iz kvarta skupili i izvodili gluposti putem...
Ipak, ono što me najviše pogodilo je to što više nema betonskog rukometnog igrališta na kojem sam trenirala 5 godina, još dok u Gradu nije postojala ni dvorana... Sad je beton dignut, a preko njega će prolaziti brza cesta... I preko ribnjaka otkud mi potječu prva sjećanja iz djetinjstva... Kad sam vidjela taj potpuno uništen, a važan dio mog djetinjstva, zamalo sam zaplakala... Prošli su mi neki čudni žmarci duž kralježnice i imala sam neki ružan osjećaj dok sam stajala skamenjena nasred ceste... Kao da je netko gumicom prebrisao 5 godina mog života i najsretnija sjećanja...
I toliko je bezbroj drugih stvari, sitnica, koje su se promijenile... Al to me toliko ni ne plaši koliko činjenica da se ne sjećam što je prije bilo na njihovom mjestu... Bojim se gubljenja dragocjenih uspomena... Bojim se gubljenja djetinjstva... Bojim se da će neke nove stvari ukrasti mjesto onim starim, sretnim sjećanjima...