Na putu za Rajski Grad

Sjećaš li se dana kad si zadivljeno gledao dugu ne razmišljajući o svjetlosti koja se lomi kroz kapljice?
Sjećaš li se promatranja zvijezda bez razmišljanja o galaksijama i zviježđima?
Sjećaš li se građenja kula od pijeska na moru bez razmišljanja o ozonskim rupama i raku kože?
Sjećaš li se gacanja po lokvama na kiši ne mareći za blato, prehladu, smočene čizme i mokru kosu?
Sjećaš li se promatranja oblaka dok ti pojmovi citostratus i kumulonimbus ama baš ništa nisu značili?
Sjećaš li se divljenja rumenilu neba pri zalasku, a da nisi ni pomišljao da se to događa zbog prašine u zraku?
Sjećaš li se one djevojčice iz ulice koja te uvijek nekako čudno gledala, a ti nisi nikad imao pojma zašto?
Sjećaš li se svog prvog poljupca koji je bio tako nevin i čist da se još uvijek smješiš pri pomisli na njega?
Sjećaš li se svakodnevnih igara na ulici i toga da nikad nisi kasnio jer nisi imao sat niti znao na njega?
Sjećaš li se ljeta i kupanja u moru kad nisi razmišljao o svim otopljenim solima ni izlazima kanalizacije?
Sjećaš li se radosti otvaranja božićnih i rođendanskih poklona kada ti nije bilo važno koliko je plaćen?
Sjećaš li se promatranja jesenjih boja i čarolije koja bi ih sve pretvorila iz zelenila u crveno, žuto i smeđe?
Sjećaš li se šuškanja hrpa lišća pod tvojim nogama na putu do škole u rano jutro i zastajkivanja jer ti se nikud nije žurilo?
Sjećaš li se svakodnevnog hodanja do i iz škole sa gomilom prijatelja kad nisi ni pomišljao da ćeš jednog dana voziti baš kao i tata, a možda i doživjeti prometnu nesreću?
Sjećaš li se šara na podu crkve koje su nastajale prolazeći kroz vitraje, dok si upijao svaku riječ onog čovjeka u haljini i nisi razmišljao o tome kolika mu je plaća i misli li on to stvarno?


Dal' da još nabrajam?


EDIT::: Sad lipo kad ste se sitili kako je to bilo i ako vam se sviđa... izađite vani, duboko udahnite i napravite neke od tih stvari jer stvarno nema života od sjećanja...

Poznajem jednu djevojku... Vidim je svaki dan... Vidim njene suzne oči i tugu koju krije u sebi... Bol koju skriva od lica svijeta... Prestrašena ko ranjena srna koja trči sve dalje i dalje u nepoznatom smjeru, osvrčući se neprestano u strahu da je lovci ne sustignu, a nadajući se naići na nekog tko će joj ponuditi utočište kraj toplog ognjišta, njegovati je, zaliječiti njene rane - i voljeti je...
Trči već dugo... Traži... Nada se... Al u šumi nema nikoga, samo se pucnji čuju... Užareno olovo probija njenu nježnu kožu, već joj je svo krzno obliveno krvlju... Po dubokom snijegu gazi, a na toj netaknutoj djevičanskoj bjelini ostaju rumene kaplje krvi...

Na njenim usnama nema više osmjeha, a u oku radosnih bljeskova... Prazno.. Sve je prazno... I duša joj, i srce, i oči...
Veseli žamor ne dopire do nje. Osjeća se ko Tantal i Sizif odjednom, a da njihove grijehe nije počinila...

Jel' te, ovo je bija post o tome kako san ovde već godinu dana, dok ga ovi s bloga nisu tokom promjena nekih izbrisali... nije važno, ništa bitno... mislim, pisalo je nešto, al to je bija taj momenat...
Al eto, sićan se da je pisalo o tome kako u tih godinu dana nisan ništa novo naučila, osim kako se šta brže i bolje dignit iz blata...

I da, zahvalih Oneumu i Gospodarici koji su tu skoro od početka i čitaju sve moje brljarije i jedini su preživjeli iz prvih dana...

Hmmm... jel se pitate gdje sam...? Nadam se da da!!!
E pa sad sam na adsl-u (prije je bija carnet)... Prilikom njegove instalacije je došlo do kompletnog pada sustava, morala san stavljat nove windowse i propale su mi sve slike, sastavi, mailovi, muzika... Prekrasno... Eto, trenutno neman ni office tako da ne mogu ni pisat ni čitat mailove jer officeov outlook neman, a express mi ne valja zbog adsl-a, čak ni internet explorer ne radi pa sam se prebacila na mozilla firefox... Nice, jel da?? Nema ništa boljeg od sidenja 3 dana isprid kompjutera i pokušavanja rješavanja sranja koje ste ti ili on sam napravili... Al aj, bar je tu adsl i skidanje muzike priko torrenta... Počinjem ispočetka, a to je katkad i dobro, ostavljam svo smeće iza sebe...
I tako sad malo razmišljan o tome kako san u životu ostala i bez mobitela, interneta, kompjutera... I svaki put bi naravno žalila, al bi na kraju svatila da mogu i bez toga vrlo lako... Da mi te stvari ništa ne znače... Da je materijalno posjedovanje nebitno...
Al činjenica koja me prestravila je i da bi mogla bit i bez ljudi.. Bila san bez familije po tjedan dana, bez ikakvih ljudi uopće... ostala san bez gomile prijatelja s kojima sam dugo bila dobra... I to bi u početku naravno žalila, al posli bi se navikla i bilo bi mi skroz ok...
Da, život me naučija da se na ništa ne navikavan... Da je sve prolazno... Svi ljudi, sva tehnika, škola, čak i ja sama... I zašto žalit zbog toga??? Takav je naš život... Jedne stvari izlaze iz života, druge ulaze... nekad bolje, nekad lošije od prijašnjih... Al opet uđu i učinu da zaboraviš ono što je bilo prije...
Čak je i u ljubavi dovoljno slično... Nikad ne zaboraviš potpuno, al dok si s nekim u koga si zaljubljen sve drugo ti se čini nevažno... Pa kad prekineš s tim nekim, plačeš, roniš suze... A onda opet naiđe neko, sretan si, zaboraviš sve suze i zaljubljen si... Ponovo... I tako cilo vrime u krug... Valjda dok ne nađeš nekog kog shvatiš da voliš... Ne znam kako točno ide taj dio...
Ma... Filozofiram... Samo da ne učim matematiku i da ne mislin na to šta se sutra spremam izvest... nebitno... Stvari se mijenjaju, ljudi se mijenjaju, bilo bi loše kad bi sve uvijek bilo isto... zato minjajte frizure, boje kose, bušite piercinge di god stignete (osim na stvarno odvratnim mistima, molim!), nosite šta god vas pukne... osjećajte se drukčije, novije, svježije, a samim tim valjda i dobro... Bar je kod mene to tako...Promjene me vesele... Ma kako čudne, glupe i ružne bile...

Al Antonia, bolje bi ti bilo da budu lipe!


EDIT 15.11. 21:43 : HEhe, Antonia, najdraže moje zlato, puno fala!!!!!
Izvještaj o najnovijim promjenama: upravo san se opiturala u tamno smeđe s ljubičastin odsjajen (moja boja je bila neka šugava smeđa), malkice skratila, opiturala nokte u crno, probila još jednu rupu na ušima (ubrzo ću i 7., volim neparne brojeve ) i mislim da sam negdje između petka navečer do danas popodne ostala bez momka...
Život ide dalje, život brzo prolazi...!

Klupa… More… Nebo… Zvijezde… Mjesec… On pokraj nje… Njena glava na njegovom ramenu… Njegova ruka na njenom licu… Sve tako mirno, spokojno… Savršeno…
A onda jedna njegova riječ, jedan njegov pokret i diže se ljuta, odlazi i reče mu: “Zbogom!”
Njegov pogled začuđen, ne shvaća što je sad bilo... A ona maršira, ko oficir, ne osvrčući se... Čuje samo svoje korake kako odjekuju preko kamenja... On se nije ni pomaknuo, stoji nijemo pokraj one klupe. Vjerojatno je začuđen, i ne krivi ga... Ni ona nisam očekivala da će joj odjednom puknit film... Al ipak ide dalje... On sad viče za njom “Neću trčat za tobom!!!” Ona ne odgovara, ali sto glasova, sto misli u njenoj glavi, sto odgovora:
“Ni ne moraš, ja odlazin zauvik, samo mi dižeš živce!”
“Izgubila te sad ili posli je isto, ja san ta koja će patit!”
“Mrzim ovu glupu suknju kojoj ne mogu hodat normalno!”
“Gade jedan glupi, neću progutat svoj ponos i vratit se sad kad san tako daleko!”
“Molim te, potrči, trči za mnom, trebam te, želim da budeš tu kraj mene, želin te poljubit, želin naslonit opet glavu na tvoje rame, samo se onda osjećam sigurno i voljeno... Molim te, dokaži mi da ti je stalo, da nisam potrošna roba, da i ti želiš bit sa mnon! Molim te!!! Trebam to!!!”
Maršira, ne obazire se na njegove uzvike da stane... Odjednom ga čuje kako trči za njom i osjeti suze kako joj klize niz lice... Hvata je za ruku, za ramena, a ona se pokušava istrgnit iz njegova stiska... A u biti samo želi da je on zgrabi i zagrli... A ne može mu pokazat svoje uplakano lice... I on je snažno uhvati, obujmi, drži u naručju... Ona se još odupire ne mogavši se predat mirno, nije navikla dizat bijelu zastavu... Ali ipak je suze smire, i miris njegovog parfema...
Dvije siluete u crno nasred plaže.. Stoje, ne miču se, ne dišu... Prolaznici gledaju, al za nju nitko ne postoji osim njega... I nitko joj drugi nije potreban... Samo jedna misao sad je u njenoj glavi, odjekuje: “Oprosti, oprosti, oprosti...” Ali ne, ne može to reć, iako joj leži na duši, želi to reć, a ne može, ne može tek tako... Ipak nakon nekoliko minuta, čuje se njen glas, nekad odlučan i dubok, a sad je tih i drhti... On se nasmije, reče da nije važno, pogleda je u oči i poljubi nježno...
I ljubi joj lice, i ljubi joj vrat... A njene suze i dalje teku, postojano i tiho...
Ulaze u auto, on stavlja njen cd... Pali broj 3. “Ne, molim te, samo ne ta pisma...” Zna da bi plakala opet zbog nje... On pali njegovu najdražu na tom cd-u... “Tell me what you're thinking Tell me what you're feeling inside”
“Reci mi šta te muči…” Ona samo odmahne glavom koliko je uspila glave naslonjene na njegovim prsima dok njegova ruka nježno miluje njeno lice.
“Škola? Familija? Prijatelji?” I dalje samo odmahuje glavom... Ma da nešto od toga i nije u redu ne bi je uopće mučilo...
“Ja?” Na trenutak se zamisli... Da li da prizna??? Drag joj je zato šta mu može sve reć... Pa zašto ne i to? Već mu je priznala da je zaljubljena u njega... Potvrdi, al tek klimanjem glavom...
“Zašto? Reci mi, ispričaj mi sve...” Ne može, bori se sama sa sobom, al ne može trenutno nikakve riječi prevaliti preko usana... Previše je boli spoznaja da se opet zaljubila... I da će opet patit... I da njemu nije ni približno toliko stalo do nje... Je, reka joj je da se ne igra s njom... Al malo to vridi...
“Uživaj dok možeš” govori sama sebi... Podigne svoje suzne oči, zagleda se duboko u njegove. “Dobro je”, pomisli... I poljubi ga... Nježno, nježno, nježnije...