|
Klupa… More… Nebo… Zvijezde… Mjesec… On pokraj nje… Njena glava na njegovom ramenu… Njegova ruka na njenom licu… Sve tako mirno, spokojno… Savršeno…
A onda jedna njegova riječ, jedan njegov pokret i diže se ljuta, odlazi i reče mu: “Zbogom!”
Njegov pogled začuđen, ne shvaća što je sad bilo... A ona maršira, ko oficir, ne osvrčući se... Čuje samo svoje korake kako odjekuju preko kamenja... On se nije ni pomaknuo, stoji nijemo pokraj one klupe. Vjerojatno je začuđen, i ne krivi ga... Ni ona nisam očekivala da će joj odjednom puknit film... Al ipak ide dalje... On sad viče za njom “Neću trčat za tobom!!!” Ona ne odgovara, ali sto glasova, sto misli u njenoj glavi, sto odgovora:
“Ni ne moraš, ja odlazin zauvik, samo mi dižeš živce!”
“Izgubila te sad ili posli je isto, ja san ta koja će patit!”
“Mrzim ovu glupu suknju kojoj ne mogu hodat normalno!”
“Gade jedan glupi, neću progutat svoj ponos i vratit se sad kad san tako daleko!”
“Molim te, potrči, trči za mnom, trebam te, želim da budeš tu kraj mene, želin te poljubit, želin naslonit opet glavu na tvoje rame, samo se onda osjećam sigurno i voljeno... Molim te, dokaži mi da ti je stalo, da nisam potrošna roba, da i ti želiš bit sa mnon! Molim te!!! Trebam to!!!”
Maršira, ne obazire se na njegove uzvike da stane... Odjednom ga čuje kako trči za njom i osjeti suze kako joj klize niz lice... Hvata je za ruku, za ramena, a ona se pokušava istrgnit iz njegova stiska... A u biti samo želi da je on zgrabi i zagrli... A ne može mu pokazat svoje uplakano lice... I on je snažno uhvati, obujmi, drži u naručju... Ona se još odupire ne mogavši se predat mirno, nije navikla dizat bijelu zastavu... Ali ipak je suze smire, i miris njegovog parfema...
Dvije siluete u crno nasred plaže.. Stoje, ne miču se, ne dišu... Prolaznici gledaju, al za nju nitko ne postoji osim njega... I nitko joj drugi nije potreban... Samo jedna misao sad je u njenoj glavi, odjekuje: “Oprosti, oprosti, oprosti...” Ali ne, ne može to reć, iako joj leži na duši, želi to reć, a ne može, ne može tek tako... Ipak nakon nekoliko minuta, čuje se njen glas, nekad odlučan i dubok, a sad je tih i drhti... On se nasmije, reče da nije važno, pogleda je u oči i poljubi nježno...
I ljubi joj lice, i ljubi joj vrat... A njene suze i dalje teku, postojano i tiho...
Ulaze u auto, on stavlja njen cd... Pali broj 3. “Ne, molim te, samo ne ta pisma...” Zna da bi plakala opet zbog nje... On pali njegovu najdražu na tom cd-u... “Tell me what you're thinking Tell me what you're feeling inside”
“Reci mi šta te muči…” Ona samo odmahne glavom koliko je uspila glave naslonjene na njegovim prsima dok njegova ruka nježno miluje njeno lice.
“Škola? Familija? Prijatelji?” I dalje samo odmahuje glavom... Ma da nešto od toga i nije u redu ne bi je uopće mučilo...
“Ja?” Na trenutak se zamisli... Da li da prizna??? Drag joj je zato šta mu može sve reć... Pa zašto ne i to? Već mu je priznala da je zaljubljena u njega... Potvrdi, al tek klimanjem glavom...
“Zašto? Reci mi, ispričaj mi sve...” Ne može, bori se sama sa sobom, al ne može trenutno nikakve riječi prevaliti preko usana... Previše je boli spoznaja da se opet zaljubila... I da će opet patit... I da njemu nije ni približno toliko stalo do nje... Je, reka joj je da se ne igra s njom... Al malo to vridi...
“Uživaj dok možeš” govori sama sebi... Podigne svoje suzne oči, zagleda se duboko u njegove. “Dobro je”, pomisli... I poljubi ga... Nježno, nježno, nježnije...
|
