|
Ishikoridome No Mikoto
28.04.2006., petak
Fair, part III. Finale.
fluorescentnog osjecaja koji otkrivam i kojeg se bojim jer ga ne znam imenovati... koji je izasao
iz ljubomore sa malo tuge... i potrosenih neurona...
hocu li pustiti svoju razliku da vristi bez lanaca
koji joj povezuju usne, i nazubljenih okrvavljenih uzeta koji je
obuhvacaju i drze sakrivenu unutar moje maske.
moje predivne, ne, moje groteskne nedodirljive
rijeci, osjecaja, slike, misli, pojma koji je tu negdje,
bocka me ispod povrsine koze, pljuje egzoticne, socne
rijeci, pucketavih slogova, i carobnih kovrca sa pregrst
izlivenih boja koje
bez znakova, bez smisla, rime, punkcije, povezanosti, poredbe, apoteze...
zive i dalje na papiru.
mozda samo ukradem, ako mi oprostite, malo personifikacije,
blage zvucnosti raznolikog izbora rijeci koje mi fluorescentni osjecaj
ispod koze nalaze da napisem.
tek toliko da upadnem u kolotecinu, podignutog ruba usnice
i mackastije zaokruzenih ociju, strsece glave,
koja trazi nacin da se sutra ljubomori nasmije u kugavo lice
svijetlecih ociju, jer nasla sam novi osjecaj
kad ga netko pametniji od mene imenuje, javit cu vam se iz prikrajka
da vam kaze kako se zove
i da se pozalim nevidljivoj publici bijelih duhovnosti iza supstancije papira kako me boli....
jer... nasla sam staru glazbu koja se tek nedavno vratila u davno..
i bojim se zatvoriti oci. ne zelim da nadjem leglo novih osjecaja
kao crva pod kamenom kojeg nas je puka znatizelja natjerala dignuti...
ni da cista, o, samo moja, u mojoj dusi oblikovana tuga izadje na vidjelo i da pjesma potraje predugo.
primjenim kaos na pravilo,
materijaliziram zamah leptirovih krila
i preglasna tisina nepotrebno izbrise sredinu moje ispovijesti
mora li imati kraj?????????????????
|
20.04.2006., četvrtak
Fair, part II.
ne znam kako da napisem, jer recenice su vec oskvrnjene
jer sam spomenula tu nezasitnu vrazicu osjecaja
ah mrzim kad pogledam papir znajuci da nisam smjela
jer se ne osjecam napisanom
i ne znam kako da opet zatvorim oci ne osjecajuci
da se gusim
i pisem kriva slova
osjecajuci da sam covjek i imam ruke
i prste kojima pisem...
ne zelim biti materija da me ne primjete
zelim postojati u cistoj duhovnosti da mogu
lebdjeti i siriti svoje cestice medju nevidljive supstance..
da se oslobodim osjecanja..
krivnje jer sam sebicna.
jer sam ljubomorna.
zelim da mi vrate moj um. jer nije fer.
jer mora postojati nesto u cemu nisu prodrijele u moje snove.
gadi mi se ugladjenost, pristojnost obuhvacena
finim, zvonkim rijecima, koji mi truju um osjecajem krivnje.
zelim se osjecati vrijednom.
ili... zaista dostizem razinu umjetnosti gdje se ne mogu uklopiti ni da iz koze izadjem.
da li zbog osjecanja vise boli i vece tuge sam blize Bogu...
ili mi je samozahvalna umjetnost izlika da bacim krivnju na drugoga izlazeci iz sebe.
trudim li se premalo?? jesu li mi oci prestale biti zelene
od nedopustenog pogledavanja na papir kojemu ozrcaljavam sebe..
ne... ne ovako... brisem napisano..
ima li veceg grijeha od cenzuriranja i stilskog uredjivanja sebe na papiru??
u finom glasu?? ustaljenoj ruzicastoj boji njeznih zenskih srdaca?? mrzim...tu boju... obmanjujuca je. odvratna je.
zasto toliko prezirem kolektiv...?
istrcala bih iz ovog nezahvalnog svijeta da mogu...
izlazim iz osjecaja.. sutra ce biti drukcije. ovo se na meni vidjeti nece.
nezahvalan, necist osjecaj. sramim ga se. a opet, trazim rijeci kako ocistiti dusu...
mozda da... ovo ostavim nedovrseno, pa da si na licu nacrtam svaki kiseli osjecaj koji me zavara.
ako vidljivo napustam ljude, hoce li mi se smijati i pomoci mi izopciti se, hoce li se sazaliti i prozvati me ludom
ili...
gubim se. zelim promijeniti glazbu.
zelim se osjecati sigurno u svojoj kozi... duboko u svom svijetu..
ali tako sam usamljena da ne zelim biti ni sama sa sobom vise.
i vrtim se.... nalijevo... pa gore..
i ne znam gdje je gore.. da li sam takla dolje...
prizivam krosnje... kroz mjesec boja tresanja da u ritmu vrelih noci utapaju moje srce
u skrletnim osjecajima, kao sto krv tece kroz
nediferencirane zile...nediferencirane rijeci
|
|
|
12.08 (1)
09.08 (1)
08.08 (1)
06.08 (1)
04.08 (1)
03.08 (2)
02.08 (1)
01.08 (1)
12.07 (1)
11.07 (1)
10.07 (1)
09.07 (1)
08.07 (1)
07.07 (2)
06.07 (3)
05.07 (2)
04.07 (2)
03.07 (2)
02.07 (1)
01.07 (1)
12.06 (1)
11.06 (3)
09.06 (1)
08.06 (3)
07.06 (4)
06.06 (3)
05.06 (2)
04.06 (2)
03.06 (3)
Dnevnik.hr Gol.hr Zadovoljna.hr Novaplus.hr NovaTV.hr DomaTV.hr Mojamini.tv |
Teško promiču ceste, noć je trudna.
Noć je vatra i srebro pojasa tvoga.
Brda se crna ziblju, goveda budna,
raste šuma kao sudbina nijema i stroga.
Tamo je zapad, žut, ti ideš zanesen;
nespokojno te neko krilo zove.
Kamenita je zemlja, put rastresen.
Reci mi, zašto voliš neba i galebove?
---
VJEČNOST
Našli smo je opet.
A koga to? - Vječnost.
Val do sunca propet,
More uzneseno.
Dušo stražarice,
Šapnimo priznanje
Te ništavne tmice
I plamena danjeg.
Od svih ljudskih težnja
I općih elana,
Slobodnijih čežnja
Krilima si gnana.
Jer po tebi samo,
Žeravo od svile,
Mi Dužnosti znamo
Što nas stalno sile.
Tu nikakve nade
Preporoda nema.
Strpljen taj tko znade,
Patnja nam se sprema.
Našli smo je opet.
A koga to? - Vječnost.
Val do sunca propet,
More uzneseno.
Arthur Rimbaud
---
Nocturno s prozora
Pomaljam glavu
kroz prozor i vidim
kako je želi nož vjetra
odsjeći.
Na tu nevidljivu
giljotinu postavio sam
glavu bez očiju
svih mojih želja.
I miris limuna
ispuni beskrajni trenutak,
dok se vjetar
u koprenu pretvori.
Federico Garcia Lorca
---
ŽUTI CVJETOVI NIŠTAVOSTI
Žuti cvjetovi ništavosti
opadaju. Cvili u žlijebu
vodopad i prhće na vrhu bukve
vrabac.
Alabastrene madone
prate me; nehajni moji koraci
ne znaju do li put ne-
svjesnosti. Uzdam se u ovu slabu svjetlost
što preobrazuje, i što više krzmam to više
udaljujem se od sebe.
Otajne harfe
večeri razapinju mi mreže
sna.
Stvoren od trava i misli,
ne ćutim student osamljenosti.
Osvaldo Ramous
---
KRISTAL
Gruda skrućene svjetlosti zatvorene
u simetričnom obliku, kristal.
Irisno jutro u tebi spava
stoljećima;
i gledaš, netremice, vrtoglavo
proticanje sunca.
Osvaldo Ramous
---
LANCI
Bolovao sam od lanaca zvukova
i neprohodnih krugova svjetla.
A ritam, ritam neprestani: krv,
zvijezde, godišta.
Vrijeme je samo brujanje zvona.
Osvaldo Ramous
---
|
|