Marketing
Fair, part II.
ne znam kako da napisem, jer recenice su vec oskvrnjene
jer sam spomenula tu nezasitnu vrazicu osjecaja
ah mrzim kad pogledam papir znajuci da nisam smjela
jer se ne osjecam napisanom
i ne znam kako da opet zatvorim oci ne osjecajuci
da se gusim
i pisem kriva slova
osjecajuci da sam covjek i imam ruke
i prste kojima pisem...
ne zelim biti materija da me ne primjete
zelim postojati u cistoj duhovnosti da mogu
lebdjeti i siriti svoje cestice medju nevidljive supstance..
da se oslobodim osjecanja..
krivnje jer sam sebicna.
jer sam ljubomorna.
zelim da mi vrate moj um. jer nije fer.
jer mora postojati nesto u cemu nisu prodrijele u moje snove.
gadi mi se ugladjenost, pristojnost obuhvacena
finim, zvonkim rijecima, koji mi truju um osjecajem krivnje.
zelim se osjecati vrijednom.
ili... zaista dostizem razinu umjetnosti gdje se ne mogu uklopiti ni da iz koze izadjem.
da li zbog osjecanja vise boli i vece tuge sam blize Bogu...
ili mi je samozahvalna umjetnost izlika da bacim krivnju na drugoga izlazeci iz sebe.
trudim li se premalo?? jesu li mi oci prestale biti zelene
od nedopustenog pogledavanja na papir kojemu ozrcaljavam sebe..
ne... ne ovako... brisem napisano..
ima li veceg grijeha od cenzuriranja i stilskog uredjivanja sebe na papiru??
u finom glasu?? ustaljenoj ruzicastoj boji njeznih zenskih srdaca?? mrzim...tu boju... obmanjujuca je. odvratna je.
zasto toliko prezirem kolektiv...?
istrcala bih iz ovog nezahvalnog svijeta da mogu...
izlazim iz osjecaja.. sutra ce biti drukcije. ovo se na meni vidjeti nece.
nezahvalan, necist osjecaj. sramim ga se. a opet, trazim rijeci kako ocistiti dusu...
mozda da... ovo ostavim nedovrseno, pa da si na licu nacrtam svaki kiseli osjecaj koji me zavara.
ako vidljivo napustam ljude, hoce li mi se smijati i pomoci mi izopciti se, hoce li se sazaliti i prozvati me ludom
ili...
gubim se. zelim promijeniti glazbu.
zelim se osjecati sigurno u svojoj kozi... duboko u svom svijetu..
ali tako sam usamljena da ne zelim biti ni sama sa sobom vise.
i vrtim se.... nalijevo... pa gore..
i ne znam gdje je gore.. da li sam takla dolje...
prizivam krosnje... kroz mjesec boja tresanja da u ritmu vrelih noci utapaju moje srce
u skrletnim osjecajima, kao sto krv tece kroz
nediferencirane zile...nediferencirane rijeci
Post je objavljen 20.04.2006. u 13:02 sati.