|
Ishikoridome No Mikoto
14.03.2006., utorak
Fair, part I.
Kao svetogrdje tom jednom trenutku
koji je tu kao sjecanje, mozda uspomena,
vlastita tajna kojoj se trceci natrag smijes vratiti
mozda da bude glasnija, mozda ce biti lakse,
saliti nepoznate osjecaje u one iskovane u dubini
ili sebicnosti svoje vlastite maste.
Duse.
mozda se ne mogu zakopati iza glazbe
ovaj put, jer naziv osjecaja koji me sazima u hrpu boli
je prejak, prenedostojan da bi se nazivao pjesmom.
Mozda je papir prevelik a moja slova premalena
i to je ono sto me plasi
da ne zapnem i ne obuhvatim otvorenim ocima
cijelu sobu, da ne shvatim
da sam materijalizirana
i da je ovo rezultat kemijske reakcije u tijelu.
bojim se da ce razocaranja biti jos vise, a nitko me nece razumijeti
moje osjecaje za koje sam nasla nacin da ih efektivno izlijem
pisanjem bez smisla
poretka, rime, sklada, sricanja, poredbe, antiteze, kontrasta...
jer bijeda uskomesane duse je kontrast samoj sebi.
rijeci koje mi naviru, ispreplitane sa glazbom, ne smiju stati
ne smiju prestati, jer to je jedino
cemu se mogu okrenuti
dok traje.
A kad pocne novi izvor osjecaja protjecati i prisjetim se,
shvatim da je vec ukopan u meni, i da mu se volim vracati
divnoj nelogicnosti
koju zelim jer ne znam kako izbaciti
simptome ludosti, manicne depresije iz sebe
uspone i padove, ah, padove
koji stezu i pritiscu, a ne vidim zasto
mi je ljubomoru tako tesko napisati
jer ona me obuzima cijelu, i nije cisti osjecaj
poput tuge, svet poput boli...
tako je sebican, malen, i neshvatljiv...
nisam ljubomorna zato sto volim
nego zato sto mi kradu jedino ono o cemu sam sanjala.. cemu sam se nadala
i jedino ono u sto se pouzdajem da ce me izvlaciti iz boli
mog uma.
zasto se osjecam manje vrijednom..
|
13.03.2006., ponedjeljak
Saga o Egiptu.
Tisina. Snivaj tajanstveno,
mojim rukama, sjajnim od zlata;
mojim ocima, slijepim od nemira;
mojim usnama, pokidanim od rubina;
mojim mislima, vijugavim od andjeoskih krila.
Usni zrcalom zaustavljeno vrijeme na
zaboravljenim bespucima.
Slijepa sam, nijema sam i gluha sam,
otkad opijumom bogoca umirem u
vodom zablistalom pogledu na ljetno sunce starog vijeka.
*
Podne je. Pustinja je prekrivena zapaljenim zrakom.
Svoje vrele oci uperio je na vrevu robova,
nas bog Sunca.
Osjecam usahle zmarce po kozi.
Sto od Raa, koji se uvlaci pod sator i bicuje me;
sto od otopljenom zlata po mojim grudima.
Pougljenit cu na ovoj vrucini, pod zlatom cu prsnuti
kao prezrela boba.
Cak je i dah okusa otopljenog pijeska.
*
U jednom primjetnom treptaju priblizim se
zaglusnoj buci pustinje. Pijesak poput tinjajuce
svile leprsi na oblinama nepreglednih dina
i seze sve do bisernih kapljica znoja na ledjima
faraonovih placenika koji suhim zlatom
prekrivaju moju buducnost koja ce dugo,
dugo vremena svojim uzarenim ljeskanjem
odrazavati moju dusu,
Velicanstvenu.
Moja piramida.
|
05.03.2006., nedjelja
Hello.
Za vas koji znate tko sam, nema arhive, ni nikakvog podsjecanja na proslost.
Pa, eto, ja sam Desiderata, vi se blozhani, drago mi je :)
..... Lijepo vam citanje.
|
|
|
12.08 (1)
09.08 (1)
08.08 (1)
06.08 (1)
04.08 (1)
03.08 (2)
02.08 (1)
01.08 (1)
12.07 (1)
11.07 (1)
10.07 (1)
09.07 (1)
08.07 (1)
07.07 (2)
06.07 (3)
05.07 (2)
04.07 (2)
03.07 (2)
02.07 (1)
01.07 (1)
12.06 (1)
11.06 (3)
09.06 (1)
08.06 (3)
07.06 (4)
06.06 (3)
05.06 (2)
04.06 (2)
03.06 (3)
Dnevnik.hr Gol.hr Zadovoljna.hr Novaplus.hr NovaTV.hr DomaTV.hr Mojamini.tv |
Teško promiču ceste, noć je trudna.
Noć je vatra i srebro pojasa tvoga.
Brda se crna ziblju, goveda budna,
raste šuma kao sudbina nijema i stroga.
Tamo je zapad, žut, ti ideš zanesen;
nespokojno te neko krilo zove.
Kamenita je zemlja, put rastresen.
Reci mi, zašto voliš neba i galebove?
---
VJEČNOST
Našli smo je opet.
A koga to? - Vječnost.
Val do sunca propet,
More uzneseno.
Dušo stražarice,
Šapnimo priznanje
Te ništavne tmice
I plamena danjeg.
Od svih ljudskih težnja
I općih elana,
Slobodnijih čežnja
Krilima si gnana.
Jer po tebi samo,
Žeravo od svile,
Mi Dužnosti znamo
Što nas stalno sile.
Tu nikakve nade
Preporoda nema.
Strpljen taj tko znade,
Patnja nam se sprema.
Našli smo je opet.
A koga to? - Vječnost.
Val do sunca propet,
More uzneseno.
Arthur Rimbaud
---
Nocturno s prozora
Pomaljam glavu
kroz prozor i vidim
kako je želi nož vjetra
odsjeći.
Na tu nevidljivu
giljotinu postavio sam
glavu bez očiju
svih mojih želja.
I miris limuna
ispuni beskrajni trenutak,
dok se vjetar
u koprenu pretvori.
Federico Garcia Lorca
---
ŽUTI CVJETOVI NIŠTAVOSTI
Žuti cvjetovi ništavosti
opadaju. Cvili u žlijebu
vodopad i prhće na vrhu bukve
vrabac.
Alabastrene madone
prate me; nehajni moji koraci
ne znaju do li put ne-
svjesnosti. Uzdam se u ovu slabu svjetlost
što preobrazuje, i što više krzmam to više
udaljujem se od sebe.
Otajne harfe
večeri razapinju mi mreže
sna.
Stvoren od trava i misli,
ne ćutim student osamljenosti.
Osvaldo Ramous
---
KRISTAL
Gruda skrućene svjetlosti zatvorene
u simetričnom obliku, kristal.
Irisno jutro u tebi spava
stoljećima;
i gledaš, netremice, vrtoglavo
proticanje sunca.
Osvaldo Ramous
---
LANCI
Bolovao sam od lanaca zvukova
i neprohodnih krugova svjetla.
A ritam, ritam neprestani: krv,
zvijezde, godišta.
Vrijeme je samo brujanje zvona.
Osvaldo Ramous
---
|
|