|
Ishikoridome No Mikoto
11.02.2007., nedjelja
Svjesne Balade
I.
Milovala sam rukama svoje svjetlece srce, crveno i razasuto poput jeke. Jeke. Jeke.
II.
Gledala sam u osvjetljenu ljubicastu tamu ispod mog sna. Tamu sam vidjela, no, sna nije bilo. Zatim sam panicno usredotoceni trak svoje svjetiljke udaljila od prizora. U prikrajku se pojavila sjena mog lica. Tad shvatih, tek tad, taj se prizor odnosio na mene. Mojeg je lica sjena zamijenila Lice (Nalicje) Sna.
III.
Psihicki automatizam. Trebalo bi procistiti misli od matematike.
Lanterna magika. O, Boze, kako li je svijet svijetao! Trazi napor od mene, refleks obuhvacanja prostora iznad ovog papira, trazi da dignem onemocale kapke i pjeskovitim brazdama obrubljene bjeloocnice u tom smjeru. Mogucnost gledanja razderala mi je oci, i u prazne krvave zjenice ulio se svijet. Odsjecena sam od jednosmjernog prisustva sebe i pustena sam s niti nevinosti da okaljam postojano u svijetu.
IV.
Imam rupu u prsima. Prekrivena je kozom. Boli me pri svakom kontaktu sa opstojnoscu. (dakle, stalno)
To je mjesto kojim sam bila srastena u nevinost samoce. Odatle sam se otrgnula nitima, i iskrvarila zlatno, smotala ih u hrpicu jada i sramote i sakrila ih u dva pupoljka cvijeca na svojim prsima, nagrdjena svojom novom izblijedljelom bojom. Rupa u prsima svejednako boli i zateze mi kosti kad god pokusavaju propustiti dusu van (jer kosti to same ne mogu). Pokatkad mi se dogodi da dusa prevari tu sakrivenu rupu u prsima i spuzne dolje do rebara pa kroz njih se iznjedri van - kad svijet ugleda moju nevinost i ja ju zamotam u poklon dobrote i bacim ga nekome na znanje.
Nisam ja za to kriva - dusa je. Mozda bih si trebala zasiti rebra. Hm.
|
|
|
12.08 (1)
09.08 (1)
08.08 (1)
06.08 (1)
04.08 (1)
03.08 (2)
02.08 (1)
01.08 (1)
12.07 (1)
11.07 (1)
10.07 (1)
09.07 (1)
08.07 (1)
07.07 (2)
06.07 (3)
05.07 (2)
04.07 (2)
03.07 (2)
02.07 (1)
01.07 (1)
12.06 (1)
11.06 (3)
09.06 (1)
08.06 (3)
07.06 (4)
06.06 (3)
05.06 (2)
04.06 (2)
03.06 (3)
Dnevnik.hr Gol.hr Zadovoljna.hr Novaplus.hr NovaTV.hr DomaTV.hr Mojamini.tv |
Teško promiču ceste, noć je trudna.
Noć je vatra i srebro pojasa tvoga.
Brda se crna ziblju, goveda budna,
raste šuma kao sudbina nijema i stroga.
Tamo je zapad, žut, ti ideš zanesen;
nespokojno te neko krilo zove.
Kamenita je zemlja, put rastresen.
Reci mi, zašto voliš neba i galebove?
---
VJEČNOST
Našli smo je opet.
A koga to? - Vječnost.
Val do sunca propet,
More uzneseno.
Dušo stražarice,
Šapnimo priznanje
Te ništavne tmice
I plamena danjeg.
Od svih ljudskih težnja
I općih elana,
Slobodnijih čežnja
Krilima si gnana.
Jer po tebi samo,
Žeravo od svile,
Mi Dužnosti znamo
Što nas stalno sile.
Tu nikakve nade
Preporoda nema.
Strpljen taj tko znade,
Patnja nam se sprema.
Našli smo je opet.
A koga to? - Vječnost.
Val do sunca propet,
More uzneseno.
Arthur Rimbaud
---
Nocturno s prozora
Pomaljam glavu
kroz prozor i vidim
kako je želi nož vjetra
odsjeći.
Na tu nevidljivu
giljotinu postavio sam
glavu bez očiju
svih mojih želja.
I miris limuna
ispuni beskrajni trenutak,
dok se vjetar
u koprenu pretvori.
Federico Garcia Lorca
---
ŽUTI CVJETOVI NIŠTAVOSTI
Žuti cvjetovi ništavosti
opadaju. Cvili u žlijebu
vodopad i prhće na vrhu bukve
vrabac.
Alabastrene madone
prate me; nehajni moji koraci
ne znaju do li put ne-
svjesnosti. Uzdam se u ovu slabu svjetlost
što preobrazuje, i što više krzmam to više
udaljujem se od sebe.
Otajne harfe
večeri razapinju mi mreže
sna.
Stvoren od trava i misli,
ne ćutim student osamljenosti.
Osvaldo Ramous
---
KRISTAL
Gruda skrućene svjetlosti zatvorene
u simetričnom obliku, kristal.
Irisno jutro u tebi spava
stoljećima;
i gledaš, netremice, vrtoglavo
proticanje sunca.
Osvaldo Ramous
---
LANCI
Bolovao sam od lanaca zvukova
i neprohodnih krugova svjetla.
A ritam, ritam neprestani: krv,
zvijezde, godišta.
Vrijeme je samo brujanje zvona.
Osvaldo Ramous
---
|
|