Marketing
Fair, part I.
Kao svetogrdje tom jednom trenutku
koji je tu kao sjecanje, mozda uspomena,
vlastita tajna kojoj se trceci natrag smijes vratiti
mozda da bude glasnija, mozda ce biti lakse,
saliti nepoznate osjecaje u one iskovane u dubini
ili sebicnosti svoje vlastite maste.
Duse.
mozda se ne mogu zakopati iza glazbe
ovaj put, jer naziv osjecaja koji me sazima u hrpu boli
je prejak, prenedostojan da bi se nazivao pjesmom.
Mozda je papir prevelik a moja slova premalena
i to je ono sto me plasi
da ne zapnem i ne obuhvatim otvorenim ocima
cijelu sobu, da ne shvatim
da sam materijalizirana
i da je ovo rezultat kemijske reakcije u tijelu.
bojim se da ce razocaranja biti jos vise, a nitko me nece razumijeti
moje osjecaje za koje sam nasla nacin da ih efektivno izlijem
pisanjem bez smisla
poretka, rime, sklada, sricanja, poredbe, antiteze, kontrasta...
jer bijeda uskomesane duse je kontrast samoj sebi.
rijeci koje mi naviru, ispreplitane sa glazbom, ne smiju stati
ne smiju prestati, jer to je jedino
cemu se mogu okrenuti
dok traje.
A kad pocne novi izvor osjecaja protjecati i prisjetim se,
shvatim da je vec ukopan u meni, i da mu se volim vracati
divnoj nelogicnosti
koju zelim jer ne znam kako izbaciti
simptome ludosti, manicne depresije iz sebe
uspone i padove, ah, padove
koji stezu i pritiscu, a ne vidim zasto
mi je ljubomoru tako tesko napisati
jer ona me obuzima cijelu, i nije cisti osjecaj
poput tuge, svet poput boli...
tako je sebican, malen, i neshvatljiv...
nisam ljubomorna zato sto volim
nego zato sto mi kradu jedino ono o cemu sam sanjala.. cemu sam se nadala
i jedino ono u sto se pouzdajem da ce me izvlaciti iz boli
mog uma.
zasto se osjecam manje vrijednom..
Post je objavljen 14.03.2006. u 17:22 sati.