Šetnjica
23.02.2006., četvrtak
Ah, pa zar depresija?
|
KOnačno mi je počelo "svitati" u glavi, konačno sam shvatio što se to događa sa mnom, odakle ta višetjedna zbunjenost, sveopća nezainteresiranost i zatvorenost prema svima, pa i najbližim prijateljima: Tek jučer je u meni popustio taj dugi psihički i fizički grč od kojega su me i mišići boljeli i stalno sam bio umoran. I tek kada je popustio, onda sam shvatio da sam bio u njemu. I shvatio sam da mi je tijekom boravka u Aziji i Africi s nepoznatim ljudima postalo "normalno" biti zatvoren u sebe i ne puštati nikoga ni blizu duši. Sada, kada sam s bliskim i poznatim ljudima, taj se led počinje otapati i grč se počinje opuštati i sada vidim da se mogu i smijem otvoritii dati. Ovih par tjedana moje je ponašanje bilo vrlo neugodno, vjerujem, za većinu onih koje sam sreo. Oni radosni da me vide, ja grumpy i namršten i stalno bježim od njih i odbijam ih od sebe izgleda da je vrijeme da se opustim i ako treba dobro isplačem i da opet postanem normalan. |
- 20:57 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
18.02.2006., subota
Povratak?
|
Konačno sam stigao u Hrvatsku, u Zagreb. Čini se kako je putovanjima, barem privremeno i barem onim prekomorskim, došao kraj. Privremeno, naravno. Nakon tjedna provedenog u Kolnu i beuspješnog traganja za zimskom i proljetnom odjećom, shvatio sam da se ova bezuspješnost zasniva na jednako tako bezuspješnom dovođenju koncentracije i svijesti ovdje, u Europu. Da, hladnu Europu koja, srećom, ipak polako zatopljava... Svijest je još pretežno zaokupljena Afrikom, moj mentalni sklop jednostavno još nije spreman "krenuti na put i prebaciti se na sjever", iako se tijelo skoro već dva tjedna "šeta" uzduž i poprijeko Starog kontinenta. Mislio sam da pretjerujem, no jednostavno nisam (bio) spreman na tako nagli odlazak. Jer obično, kada se radi o odmoru, onda već 2 mjeseca unaprijed znam kada imam odmor i sav se postupno koncentriram u tom smjeru, spajam se sa ljudima i događajima tamo gdje ću ići i onda dođem manje - više spreman, samo je pitanje fizičkog umora. No sada sam bio sasvim siguran da ostajem u Africi i da ću tamo sređivati tekuće zdravstvene probleme, ali ipak se desilo suprotno. Svoj rečenoj "zbunjenosti" zdušno pridonosi i činjenica da je "posjeta" izazvala puno dublje i trajnije posljedice u mom ponašanju i psihi nego što sam očekivao, tako da se i tamo odvija potraga za "novim identitetom" ili "novim položajem". Iz njemačko - švicarske perspektive mi se uopće nije vraćalo na Balkan, baš mi je godila ta konciznost, sređenost i čistoća nakon mjeseci okruženih smećem i prašinom. Eto, sad sam tu, ne bunim se, još uvijek mi je jako čudno kada prolazim kroz gužvu da ljudi govore hrvatskim jezikom... |
- 20:23 - Stvarno? (1) - Isprintaj - #
11.02.2006., subota
Šviiiicerland!!!
|
Eh, nikako da se otkačim od ove Švicarske. Sletjeli smo u utorak ujutro u Ženevu nakon cjelonoćnog leta i doživjeli temperaturni šok. Naime, u ponedjeljak prilikom poletanja iz našeg sela izmjerili smo vrlo pouzdanim instrumentima temperaturu od 63 stupnja Celzijusa na suncu! A pošto smo stajali na suncu, to je vrlo relevantan podatak. :-)) Svega 10 sekundi nakon izlaska iz aviona, koža na nogama, koje su jedini dio tijela koji nije potpuno prekriven jer je u papučama, počinje toliko biti vruća da jednostavno moraš odmah otrčati pod avionsko krilo kako bi se zaštitio od sunca. Znači, oko 2 popodne je bilo 63 stupnja, a u Ženevi, negdje 18 sati kasnije je bilo vrlo ugodnih (tako su nam rekli) minus jedan! I ajde sad ti budi normalan. I onda još uz to kada sam došao u hotel, soba mi još nije bila spremna pa sam morao šetati na toj zimi još nekih 6 sati. Srećom sam uspio organizirati toplu jaknu, tako da nije bilo toliko loše. A još je bio bolji poslijednji izlazak te večeri sa mojom sada već bivšom šeficom, tom izuzetnom i posebnom ženom. Ako je ikada bilo vrijeme za klišeje, to je onda upravo sada: "ona zauzima sasvim posebno mjesto u mom sjećanju, to je nešto što neću uskoro zaboraviti..." Ovo je istina. U srijedu sam doznao svoju profesionalnu sudbinu za idućih par mjeseci i mogu reći da mi je prilično drago što se sve ovo dogodilo jer ću imati toliko dugo željenih i sanjanih par mjeseci samo za sebe, a da pri tome ne gubim posao. I navečer sam krenuo za Njemačku, kao "idem ja sad tamo". I onda na kraju ipak spavam svaku večer u Njemačkoj, ali sam tijekom čitavog dana u Švicarskoj. Sukladno svim tim prekograničnim putovanjima, izgleda da mi je netko istetovirao na čelo "KRIMINALAC" ili "DILER", jer me policija tako rado i baš svakom prilikom zaustavlja i ispituje. Sve je počelo u Ženevi kad sam pokušavao naći kuću mog bivšeg šefa iz Skopja i njuškao po noći u malim uličicama ispred privatnih kuća pokušavajući se sjetiti gdje je on. Odjednom se iza mene pojavio policijski auto i naravno... uslijedilo je 20-minutno ispitivanje i provjera. Srećom ih je netko pozvao na intervenciju pa su me pustili. Slijedećih dana na relaciji Njemačka - Švicarska doslovno me svaki put zaustavalju i provjeravaju, pa tako i jutros, kada sam s posuđenim autom krenuo u posjetu mom učitelju u Švicarske Alpe. Ipak smo sretno stigli, iako nam je trebalo duplo vremena jer baš i ne znamo put. Dan je prekrasan i sunčan, nalazimo se na tisuću metara visine, malo smo ipak u magli, ali mjesto je savršeno, idilično. Sretan sam što sam tu nakon dugo dugo vremena, makar i na par sati, a i domaćini su sretni da me vide. Večeras se vraćam nazad opet u Njemačku, ali uz još jednu večernju posjetu u okolici Zuricha. Sutra se nadam ostati u Njemačkoj i konačno krenuti na sjever. No, nikad se ne zna. Ovdje je toliko lijepo da bih najradije ostao. Hmm.... |
- 15:26 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
07.02.2006., utorak
Dobro je! (ili nije možda tako loše...)
|
Čemu služe prijatelji. Popodne sam doletio u glavni grad kako bih otišao u Europu i popodne sam uhvatio na chatu moju dragu bivšu kolegicu koja je sada doma u UK. Ona je medicinska sestra, pa me naravno odmah pitala kako je sa zdravljem. Ja sam joj se potužio na nove boli u grudima, a ona je zauzvrat pokrenula lavinu uvjeravanja kako sve trebam reći liječnicima prije nego uopće odem na avion, kako ne bi ništa riskirao. Poslušao sam je, i uskoro smo bili u potrazi za kardiolozima - bilo je već 8 navečer. Našli smo jednog vrhunskog stručnjaka koji nas je primio preko reda i ponovio je sve testove. I - potpuno se suprotstavio staroj dijagnozi, tvrdeći kako nema nikakve mane na srcu, kako dobro radi, i kako su ovi fenomeni nekakav reflex (ili tako nešto) nekakvih gasova u želucu i da želudac treba tretirati. Kakvo je to olakšanje bilo čuti, dragi moji ljudi!!! Sav sretan sam izletio iz bolnice, bilo je već vrijeme za aerodrom. No, on je isto ostao na liniji da je stroga dijeta i gubljenje puno kilograma neophodna zadaća i da se mora izvršiti odmah. Sada će biti zanimljivo u Ženevi podastrijeti dva suprotstavljena mišljenja... Ne znam kako će se sve završiti i gdje, ali ipak mi je drago. I evo opet vam pišem iz Lufthansinog aviona negdje nad Sredozemljem... Veliki pozdrav svima i nadam se da se vidimo uskoro. |
- 02:52 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
04.02.2006., subota
Šmrc i plač i tako dalje
|
Upravo je završila projekcija dodjele filmskih nagrada koje smo organizirali u selu, konačno pred onima koji su sudjelovali u snimanju. Smijeha i oduševljenja je bilo na pretek. A onda sam im rekao da idem. Ništa. Nikakva reakcija. Samo se sve stvrdlo nekako u zraku. Zapadnjaci. Valjda je to njihov način reagiranja. No mislim da se dosta emocija sakrilo ispod tepiha. Onda je došao šef na scenu i zahvalio u ime svih. A ranije danas je napisao ocjene za moj minuli rad i mogu reći da su puno bolje nego sto sam očekivao. Ostatak ekipe je otišao na party, kao što je bilo planirano. Jedna cura koja je saznala po službenoj dužnosti prije svih ostalih da odlazim se toliko izneredila i rastužila da su čak i mene počeli hvatati bezraložni napadi lagane tuge i suza. Sinoć sam je zamolio da ne bude tuža i danas je sve bilo normalno. Zato se nadam da zapadnjaci ipak neće početi tugovati, jer se protiv 30 ljudi teško boriti. |
- 19:17 - Stvarno? (8) - Isprintaj - #
01.02.2006., srijeda
Pažnja, pažnja
|
Drugarice i drugovi, vaš omiljeni (i jedini) dopisnik iz Nedođije je dobio žuti karton na utakmici protiv vlastitog zdravlja i vraća se doma idući tjedan ili malo kasnije. To "doma" nije još definirano, hoće li biti Zagreb, Skopje ili pak negdje drugdje na Balkanu ili na Zapadu, no to ćemo uskoro saznati. Čujemo se, vidimo se, pišemo se. Shantoix de la Cou Cou |
- 17:39 - Stvarno? (6) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||