Šetnjica
23.03.2006., četvrtak
Trst
Završivši sve poslove u Zagrebu i postavši "ponosnim" vlasnikom još određenog broja plastičnih kartica a la zdravstvena hvatska, zdravstvena švicarska, pa nova putovnica uskoro, pa drž pa nedaj, uputio sam se u Slavoniju k mojoj coach-ici koja će me voditi idućih par mjeseci niz mukotrpne procese samodiscipliniranja. Tijelo i duh se moraju disciplinirati i dovesti u red, najsavršenije što može, kako bi mi konačno postali saveznici i na pomoć i raspoložbu. Slika je snimljena "slučajno" u Luzernu na željezničkoj stanici prije 3 tjedna i poslužiti će kao moto pokušaju što slijedi.Dakle, krenuh u Slavoniju. Još samo da se javim s govornice na kolodvoru, nešto, neka sitnica drugu Rami. E onda je i on imao samo da mi kaže btw neku sitnicu koja se pretvorila u slona i radi koje sam izjurio kao oparen s kolodvora i vratio se doma. Radilo se o vrlo opasnoj financijskoj situaciji i nisam htio riskirati gubitak sve svoje radne ušteđevine. Navečer, kada sam konačno prikupio sve podatke, kao i nekih 12-ak pisama iz cijeloga svijeta uključujući i novu pošiljku starih poštanskih markica iz Šri Lanke, ispalo je da je sve bila lažna uzbuna. Lijepo, ali mi je malo razbilo koncept odlaska u Slavoniju. Zato sam danas, besposlen i s željom za druženjem, odveo debelog Ramu i Mayalu na tršćanski aerodrom kako bi uživali pogodnosti ukidanja viza za UK, a ona odradila jedan od svojih nevjerovatnih plesnih nastupa pred londonskom publikom. Usput smo posjetili vrlo drage prijatelje u Trstu, da ne kažem rodbinu, kao i na kratko sam grad. Joj, kakav sladoled... Vraćajući se sam u autu prema Zagrebu, ustanovio sam da, iako je auto kojeg sam vozio pravi avion, da ako si nenaspavan uopće nije ni fora ni seksi pričati sam sa sobom. Ipak, vratio sam se preko Rijeke, što je probudilo neke lijepe uspomene na neka davna ljeta, a i prvi put sam vozio dionicu Rijeka - Zagreb. To je nevjerovatno da baš taj dio nisam nikada odvozio iako Hrvatsku imam krstareno uzduž i poprijeko - od Delnica do Rijeke sam uvijek završio ili u vlaku ili u busu. Impresionirao me krajolik (polu)autoputa, stvarno je nešto. Do daljnjeg u Zagrebu, "strah" me pisati kad opet idem, ima previše promjena... |
- 23:27 - Stvarno? (5) - Isprintaj - #
Skopje
|
Ah to Skopje. Samo deset dana, a toliko toga. Toliko toga lijepoga. Ljudi, susreti, nova poznanstva, stara oduševljenja, tečaj s učiteljem od neprocjenjive vrijednosti. Dvije iznimno vrijedne i lijepe meditacije - jedna "klasična", grupna, a druga ljubavna. I još puno lijepih i vrijednih trenutaka s tečaja. Zatim, neka stara poznanstva su sada dobila sasvim nove obrise, neočekivane dubine, čak i zaljubljivanja u ljude koje znam godinama. Bilo je uistinu posebno. Uglavnom radi gustog rasporeda, tradicionalne bakanalije s kumom Rokicom su se ostvarile tek poslijednju večer. Bilo je veliko društvo, svi koji su trebali uglavnom su bili tamo, smijeha je bilo na pretek. Zbilja je nevjerovatno kako uvijek i nepogriješivo pronađemo neiscrpnu kutiju smijeha i onda finte i vicevi teku jedna za drugom cijelu noć. Eh, kume kume... Nakon večere, oko 23h, krenuo sam na nešto što je trebalo biti iznimno romantična noć s jednom djevojkom za koju imam posebne osjećaje. Sjedimo u autu s pogledom na cijeli grad, noć je pred nama. Susret od pred nekoliko dana probudio je, recimo to pojednostavljeno, kod oboje puno simpatije i ljubavi i nadali smo se još jednoj takvoj večeri. No, brda hrane s bakanalija nisu baš dopuštale finijim emocijama da se probude i izraze, a ona je u međuvremenu dobila PMS. Hvala bogu da smo oboje dovoljno prisebni i otkačeni pa smo se znali nasmijati tome i ipak provesti lijepu večer. Do 3 ujutro. Naravno, kvalitativno ne tako lijepu kao i prvi put, ali ipak nadam se da je nešto ostalo što će nas držati na istim frekvencijama do slijedećeg susreta, jer taj prvi susret je bio nešto zbilja... zbiljsko. Jutro nakon je proteklo u polupaničnom završavanju preostalih poslova u kući i po gradu, jer je trebalo ići na aerodrom. Pozdravljanje sa svima koji su se našli na putu i onda već pred kretanje neočekivani susret u gradu s guruom, na kavi, na sunčanoj terasi kafića uz Vardar. Posebno me se dojmio temom o kojoj smo pričali, svojim izgledom, a kad smo se pozdravljali dao mi je puno ljubavi i podrške za najvažniji projekt koji stoji preda mnom - zdravlje. |
- 22:31 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
07.03.2006., utorak
Umjesto švicarskog posta
|
Evo, izgubljeni tekstualni post sam uspio ponovno prepisati jer mi ga je tetka imala isprintanog, pa sam imao odakle. Nažalost, one lijepe slike iz središnje Švicarske i prekrasnog druženja s Ramom i mnogim drugima nisam u tehničkoj mogućnosti opet staviti na blog. Neka im ovo bude hommage. |
- 22:28 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||