|
|
Šetnjica
31.01.2006., utorak
Sretna Nova godina!
Čudna mu čuda, ove godine sam se potrefio baš na pravim mjestima - u travnju u Šri Lanci smo slavili Budističku i Hinduističku Novu godinu, nedavno u Europi onu "našu" Novu godinu, a sada evo danas slavimo i Novu godinu po muslimanskom kalendaru, a ja sam u onom dijelu ove zemlje gdje su ogromna većina muslimani i zato je danas neradan dan ovdje. Jučer sam čitao puno o slavljenju Nove godine u starim tradicijama, i zanimljivo je kako je to sve bilo različito, čak i unutar same Europe. Možda jednom drugom prilikom, da ne nabadam bez veze.
Moje zdravlje je, hvala na pitanju, vrlo neodređeno. Sinoć sam kasno navečer završio sa liječnicima, koji su mi onda dali dvije ponude: idi doma ili vrati se nazad na posao. Trebam puno smršaviti, to je krajnja linija. Ne vidim koje su prednosti da se vratim doma u zamrznutu Europu i da jedina fizička aktivnost bude odlazak u WC ili slično, jer je prehladno za šetnje, trčanja ili bazene. Zato sam odabrao povratak na selo, tamo barem ima dovoljno sunca, i previše. No ono teoretski može bit opasno jer upravo smo počeli sa najvrućim periodom. No, vidjeti ćemo, još uvijek liječnici u Ženevi trebaju odobriti moj povratak na posao.
U proteklih desetak dana sreo sam jako puno ljudi s Bliskog Istoka koji mi uopće ne vjeruju da sam Balkanac, već uporno tvrde da sam pljunuti Egipćanin! I ne daju se razuvjeriti... Ne znam...
|
28.01.2006., subota
Posjeta
Ovih dana sam razmišljao o svom socijalnom životu, to jest kako je vrlo siromašan od kada sam se definitivno otisnuo s Balkana. Prisjećao sam se višegodišnje bogate i intenzivne socijalne svakodnevice u Skopju u onih 6 godina koje sam proveo tamo. Ne znam kako objasniti, nedostaje mi na jedan vrlo zdravi način, kao da jasno i u miru mogu sagledati veliku razliku između onda i sada, kvantitativnu, ali puno više kvalitativnu. Nije uopće došlo do tuge, već su se te ugodne slike pretvorile u zahvalnost i radost prema svim tim ljudima iz Komaje i oko nje za nebrojene i uistinu nezaboravne trenutke. Danas, nekako niotkuda, a možda ipak povezano s gore navedenim, primio sam telepatsku "posjetu" one energije koja je zauvijek promijenila tijek mog života i koja ga u stvari još uvijek mijenja. Radi se o čistoj, nadosobnoj (nad-seksualnoj, nad-emotivnoj, nad-mentalnoj) ljubavi. Tu sam energiju osjetio do sada samo od dvoje ljudi u svom životu, od mog duhovnog majstora Makaje i od njegovog bliskog učenika i mog učitelja Kristijana. U prvom dodiru s tom energijom ljubavi, koja po kvaliteti nema baš nikakve veze sa našim zaljubljenostima, simpatijama i inspiracijama koje nalazimo u drugim osobama, moj je život nepovratno promijenio svoj smjer i krenuo putem duha prije skoro 12 godina. Bilo je sasvim lako u jednom hipu odbaciti sve: meso, alkohol, povremene cigarete i droge, bilo je lako suprotstaviti se svim problemima, osudama i podbadanjima koje su uslijedile nakon toga u kući i u društvu. I dan danas se lako suprotstaviti na fizičkoj razini, iako sada postaju vidljive neke suptilnije, nutarnje prepreke koje treba preći. Kažem, bilo je lako, jer ta je ljubav toliko sveprožimajuća, toliko cijelosno liječi svaku ljudsku ranu i toliko cijelosno nadomješta svaku ljudsku potrebu, seksualnu uključivo, da je za mene od prvog dana kristalno jasno da za moj život tu nema dileme – ja znam kojim smjerom treba ići. Čak i ako ga ne razumijem uvijek i potpuno, meni je jasna ta ogromna razlika između dvije ponuđene opcije i ne pada mi na pamet, to jest ne privlači me povratak na staro. U nekim mojim vrlo teškim i tamnim trenutcima, ponekad pomislim na odustajanje i odstupanje, ali moja duša i moje meso su na teško objašnjiv način zacementirani i neporemetljivi na suptilnijim razinama u svojoj odluci: makar bio najgori duhovni aspirant na svijetu, ipak ću dati sve od sebe da se potrudim najbolje što znam i mogu u trenutku kako bih dosegao Život u njegovoj najizvornijoj formi, prihvaćajući potpuno sve moje mane i lijenosti i iz njih proizilazeće bolne kritike od strane mojih najbližih do čijeg mi je mišljenja itekako stalo, nego li da budem onaj stari ja koji je do malo prije samozadovoljno sjedio na čvstim i sigurnim temeljima konformizma i društvene prihvaćenosti.
Ta savršena Ljubav tako rijetko dolazi u moje srce, tako je rijetko osjetim da mi je nedostupno i samo sjećanje na nju. Jasno, nema je nigdje, pojedinci/e koji je mogu producirati su toliko rijetki na ovome svijetu. Ona je dragocjenija od bilo kojeg posjeda, materjalnog ili duševnog, tako da nije ni čudo da ljudi koji su je jednom doživjeli napuštaju sve im znano i drago kako bi i sami pronašli put do trajnog boravka u toj riječima teško opisivoj Ljubavi. Jer tamo je sve zadovoljeno, tamo je sve kako treba i na svom mjestu, tamo nema suprotnosti, tamo nema Dobra i Zla, tamo se nalazi krajnja destinacija za svako ljudsko biće.
Sjećanje na Nju je toliko bilo izblijedilo u meni, da sam nedavno negirao Njene mogućnosti transformacije, misleći da ništa ne može nadomjestiti sretnu partnersku ljubav i zaljubljenost i da se savršenstvo i sreća nalazi u mješavini osobne ljubavi i intenzivnog podržavajućeg i inspirativnog djelovanja i interakcije sa svojom užom i širom okolinom i iz toga proizilazeće radosti i zadovoljstva.
Možda zvuči misionarski i propagandistički, no sada tek vidim ogromnu razliku između mnoštva dobrih i pozitivnih ljudi koje srećem širom svijeta, kao i nebrojenih knjiga i škola za poboljšanje života, za postizanje sreće itd. s jedne strane i onoga što moj duhovni majstor i njemu slični nude. Jedan veliki intimni upitnik u mojoj glavi je riješen.
Moj je život dobio dobio poklon od neprocjenjive vrijednosti kroz ovu jednosatnu "posjetu". Možda se nakon par dana ništa spektakularno neće promijeniti u mom životu, ali ja sam duboko sretan čovjek jer osjećam čitavim svojim bićem, svakom svojom najsitnijom česticom, da sam bio Tamo, na Čistom Izvoru Života i Radosti.
|
27.01.2006., petak
U mome štumiku jema nešto
Ne znam kako bih opisao današnji dan ili zadnja 24 sata. S jedne strane savršeno vrijeme. Svi su outišli, sve obaveze završile, rock zvijezda sa slike (iliti moja šefija) smo ostali sami, jedno s drugim. Sinoć zajedno večera, noćne šetnje, uživancija. A to nakon uspješne pretpremijere našeg poslijednjeg filma. U odabranoj publici se našao i onaj najglavniji od svih i - evo, još nisam dobio otkaz, čovjek se tako slatko smijao... Danas čitav dan zajedno, prvo na brunchu u hotelu Hilton gdje smo zamolili da ugase klimatizaciju jer su ga malo pretjerali. Joj, kakvi kolači!!! Dakako, previše smo jeli, previše je bilo ponuženo. Zato smo nakon toga odlučili protegnuti noge kako bi našli tuk-tuk ili motoriziranu rikšu da nas odveze doma. To je pak, završilo kao nehotična polusatna "romantična" šetnja po najvećem zvizdanu u 2 popodne uz "onu rijeku gdje žive krokodili". Iako je bilo lijepo, bilo je i prevruće, tako da smo morali zvati našeg vozača da nas pokupi. Vratili smo se u njen stan i proveli čitavo popodne i večer zajedno. Ja sam joj pripremao "emergency boredom kit" sa filmovima i smiješnim reklamama, jer ide u Ženevu na dvotjedni tečaj što zna biti jako dosadno. Ona je piskarala nešto na kompjuteru i popodne je proteklo u opuštenoj poslovnoj atmosferi. Sve je bilo ugodno, ali su me predvečer počeli hvatati bolovi u trbuhu i opet čudan osjećaj slabosti i temperature. Skočila je na 37. Baš sam se naljutio - mislio sam početi već raditi u uredu, iako ću provesti ovdje još čitav tjedan radi daljnjih pretraga. Nešto se vrti u meni, neki virusić... Navečer smo otišli po jelo u naš omiljeni restoran i vratili se doma gledati onog idiota Ali G-ja. Mislim stvaaarno... ali smo se dobro nasmijali. Zanimljivo je da nam se u poslijednja 2 - 3 tjedna često poklapaju identične misli u glavi, savršen prijenos ideja i slika, samo se izmjenjuje ona(j) tko ih prvi izgovori. Pokupili su je oko 11 navečer za na aerodrom, a ja sam otišao k mom dugogodišnjem sarajevskom kolegi koji je ovdje na vikendu da izmejnimo koju po naški i da se dobro nasmijemo. Joooo, matere ti, a znaš ono jarane... itd itd....
|
26.01.2006., četvrtak
Glamour!
Evo malo slika sa naše glamurozne dodjele Oscara. Za početak, četiri plavuše u crnom...
|
onda dva crna u "plavom" ;-)))
|
pa onda crno - bijelo...
|
pa onda dva tuljana!?!...
|
pa onda dvije dame pokušavaju pobjeći krvožednom !"#$%...
|
jedan lijepi par... to jest dva para lijepih plavih očiju...
|
malo zvjezdane prašine i glamuroznog dočeka...
|
malo glamurozne publike...
|
i malo iza scene i crvenog tepiha...
|
onda zvijezde večeri, s lijeva na desno: rock band ženski bubnjar, hostesa večeri i režiser - slavljenik, koji je osvojio Oscara, koji se u našoj verziji zove Headless Buddha Award...
|
meni dragi i lijepi ljudi...
|
i na kraju, zagrljaj dvoje beznadežno ludih - rock zvijezda i režiser koji snima filmove o njoj i za njih osvaja nagrade. Nadam se da ste uživali u slikama!
|
25.01.2006., srijeda
Pozdrav od šefice!
Dragi Rossy, Gotty, Rymyny i osstally koji ste u poslijednjih par tjedana u vašim mailovima više pozdravljali moju šeficu nego mene, dužnost mi je izvjestiti vas da mi je ona danas sa osmjehom od uha do uha (barem je tako zvučala preko telefona) rekla da vas pozdravim nazad. Pa ja evo to i činim. A sve nakon mog glasnog protesta da od kako su je vidjeli na slikama prije Nove godine, svi pišu u mailovima "pozdravi šeficu" (nomen est omen, pa nećemo), a mene ništa?!?!? Neka, neka... vidjeti ćete vi... Danas joj je to bilo baš drago čuti :-))
|
24.01.2006., utorak
Prijatelji, jel vam hladno?
Ljudi, ja sam bolestan, pa mi nemojte zamjeriti što mi padaju blesave ideje na pamet. Evo, baš sam se htio naslađivati vašom smrzavicom, pisati vam kako je ovdje užasno vruće, kako moram spavati sa uključenim air conditionom ako uopće želim imalo odspavati. Možda nije fer. Ja ionako imam povišenu temperaturu koja nije velika, ali niti ne odlazi, a već joj je bilo vrijeme ako ćemo po uobičajenom malaričnom kalendaru događanja. Meni je to malo dosadno jer se osjećam sasvim zdrav sve dok ne izađem iz kuće, dok je osoba koja se brine o meni malo zabrinuta. No, nadam se da i vi nećete biti zabrinuti zajedno s njom jer kao što znamo, samo pozitivne (ljubavne, radosne) misli i osjećaji uistinu pomažu ozdravljenju, a ne molitve i misli uplašenih. Malo mi ide na živce jer sam se mislio vratiti na posao u ponedjeljak, a ovako ne znam do kada ću biti ovdje. Nije meni do posla, već imam neke lijepe planove koje ne bih želio nipošto poremetiti, a polako se stješnjava vremenski okvir. Film još nije gotov, clip iz Engleske još nije stigao, a već smo zakazali prigodnu premijeru u glavnome gradu. Moja najdraža šefica mi je tu od jučer i život je odmah ljepši, upoznao sam i neke nove zanimljive cure, sve se kreće dobro samo me temperatura umara.
|
23.01.2006., ponedjeljak
Dnevnik jednog malaričara i protuhe
Od petka sam u glavnom gradu, zajedno sa ostalim šefovima država Afičke Unije. Imamo sastanak, ja zastupam malaričare ;-))) Završio sam tretman tabletama, ujutro 8 tableta, popodne dvije, navečer deset tableta u komadu! Nisam vjerovao da ću tako završiti, ni moji bubrezi nisu vjerovali. Zato se i bune. Anti malarija, antibiotik, anti temperatura, anti tlak i anti srce: suma sumarum – asti boga, pa je li to normalno?!?!? Od svih oproštaja u petak i tugaljivo zabrinutih pogleda prije leta za glavni grad, nisam primio niti jednu poruku ili poziv da netko pita kako sam. Samo oni koji su trebali neku profesionalnu konzultaciju, samo su oni bili agilni u javljanju dok nisu dobili svoje odgovore i instrukcije. Drugo ništa. I onda, već postaje smiješno, kad se vratim biti će upravo kao i po povratku sa novogodišnjih praznika: "nedostajao si nam", "falio nam je tvoj divan osmijeh", "bilo je pusto bez tvog smijeha i humora", "falio si mi" itd. Moram se požaliti i da ove riječi dolaze isključivo od starijeg dijela ženske populacije, kao što je već i uobičajeno u mom slučaju. Nevjerovatno, to me prati od vrlo malih nogu – starije žene, skoro bake, su uvijek potpuno očarane sa mnom, dok moj uzrast ne mrda. Za osobu koja je trenutno nadrogirana pustim tabletama, pa joj je pristup u životom i inspiracijom bogatija područja kroz samog sebe, to jest kroz meditaciju i druge lijepe tehnike bitno otežan, ovaj vikend je protekao u prilično tužnoj atmosferi, jer se od nekoliko dogovora za internet razgovore ništa nije ostvarilo. Osim nevjerovatno zbrkanih razgovora sa Zagrebom, gdje je s ove strane veza bila slaba pa je moj glas dolazio sa zakašnjenjem od nekoliko sekundi kada su svi mislili da smo već završili s temom, a sa strane Zagreba je bila čitava banda u kuhinji koja je imala i druga posla, pa onda na kraju se nije znalo tko s kim priča. No, to je bilo ipak lijepo, usprkos Mensa-type pitanjima ponekad. Hvala Ramo, sunce moje. Na sastanku Afričke Unije ništa novo, osim da je zanimljivo promatrati ergelu predsjedničkih jetova kako sleću i poleću i pokušati skužiti koji je čiji zrakopljov, jer živim na dvjesto metara od aerodroma. Nadam se da će sastanak donijeti nešto dobro. Inače, od petka je u tijeku i nogometni turnir u Egiptu, ovogodišnji African cup of nations, ponekad pogledam utakmicu jer zbilja igraju lijep nogomet.
|
19.01.2006., četvrtak
Ipak malarija
And the winner is... Malarija test je pozitivan, "baš se radujem". Sutra će me utovariti u naš avion da se odem liječiti u glavni grad, iako sam inzistirao da ostanem ovdje. No, oni su jači. Ovaj puta nije ništa ozbiljno kao prošlog ljeta, nema panike, infekcija i slično, već samo lagana temperatura i malo blesav osjećaj. Iskreno, tek nakon što sam počeo piti tablete, počeo sam se osjećati uistinu bolesno. Do tada je sve ličilo na laganu prehladu. Sada su mi dali konjski tretman, 3 različite vrste tableta, i uz to moje standardne tablete - perdalžem promjenu imena u Jeremija. Tko je za?
|
Leave me alone!
Pa u ovoj mojoj blesavoj firmi čovjek ne može na miru biti ni bolestan. Sinoć sam opet nešto zakačio, opet nekakva viroza, upaljeno grlo, opet ležim u krevetu. Pošto sam ujutro otišao u bolnicu, dao opet krv za ponovni test za malariju i još za neke druge pretrage, sad tu nije kraj priče, već izgleda da biti bolestan ovdje znači zaposliti se kao telefonska centrala. Ajde prvo javi se ovdje u ured da si bolestan, pa onda liječniku i sestrama koji se brinu za strance, pa onda zezanje jedne od sestara da je to sve radi njene čokolade koju smo sinoć zajedno jeli, pa onda par SMS-ova i razgovora šefu u glavni grad, pa onda se on javlja kako se trebam javiti osobi zaduženoj za zdravlje osoblja u glavnom gradu, pa onda s njom, pa puste upute i dodatne pretrage koje trebam napraviti, pa hoćemo li u glavni grad ili da ostanem ovdje, pa ovo pa ono... uglavnom, ne mogu na miru ležati i bolovati u krevetu, već samo zujim na telefonu kao neki operator. E pa onda naravno da ću se prošetati par metara i do sobe s Internetom da vam ovo napišem. Evo, pijem specijalni "Mayalin" čaj i kljukam se tabletama. Sprovod smo organizirali za subotu popodne, a onda svi idemo gledati film. Pošto će ovaj post sigurno završiti u rukama vjernih "doušnika" teta Vere, umjesto recepta za ozdravljenje, ja bih radije recept za razvlačenje kora za lisnato tijesto, jer me jedna Švicarka davi sa željom da napravi zeljanicu. Provela dovoljno dugo vremena u Sarajevu da zna šta valja... A mogla bi i Sandra poslati svoj "input"...
|
18.01.2006., srijeda
Dehidracija
Dva dana sam proveo u krevetu sa prolivom i temperaturom. Kao i obično, prvo sam mislio da je opet malarija, no srećom nije bilo ništa. Onda su došle pametne glave u bijelim odijelima i zaključile da je u pitanju dehidracija jer je oblačno i vlažno ovih dana pa nitko nema osjećaj da treba piti, iako su temperature puno više nego li prije 20-ak dana. To je sasvim točno, jer sam se ubio radeći u petak i subotu i osjećao sam lagane bolove u bubrezima, no nisam kapirao kakvi su to znaci. I evo, sad se nalijevam svim mogućim tekućinama kako bi se sistem oporavio, a popodne onda i na posao.
|
16.01.2006., ponedjeljak
Nisam
raspoložen za puno pisanja, ispucao sam se u par mailova. Ukratko, imati dvije zabave u dvije večeri jednu za drugom je jako naporan posao. Prva je bila godišnji staff party gdje se okupe apsolutno svi zaposleni sa svojim familijama. A to u Africi znači jaaako puno ljudi :-)) Ja sam preuzeo puštanje dugometražnih crtića na videozidu kako bi djeca bila zaoklupljena s nečim i mirna, a kako bi onda roditelji mogli slobodno plesati. Prema izvještajima mnogih, ja sam navodno spavao u fotelji za vrijeme Ice Agea (iako sam potpuno uvjeren da sam sve vidio!), što su drugi iskoristili za super smiješnu fotografiju ogromnog bijelog čovjeka okruženog s pedesetak male crne djece. Slike još nisam vidio, kažu da je scena bila za pamćenje. Doduše, znam da se par puta kruh pojavljivao od pozadi pred mojim ustima, sjećam se da su se igrali mojim uhom, dodirivali ruke i čudili se boji kože...
Večer kasnije je bio party samo za strance, ali s posebnim dress codeom - glamour! Sn(imali) smo dodjelu Oscara za najbolje filmsko ostvarenje za 2005. Bilo je smiješno i zabavno, bar tako svi tvrde. Ja sam bio iza kamere i vikao: "muzika! aplauz! kamera! cut!" i tako dalje. Kad smo završili snimnje, bio sam potpuno mentalno i fizički iscrpljen, tako da nisam mogao plesati duže od 30 sekundi bez sjedanja na stolac. Po običaju, legao sam u krevet "zajedno" za 30 ljudi, to jest njihovm doživljajima, mislima i osjećajima. Imao sam lijepe doživljaje prije zaspivanja, ali isto tako i previše energije, tako da sam se ujutro probudio vrlo vrlo čudno, kao da je netko isprao moje emocije. Počeo sam se igrati sa snimljenim materijalom i umirao od smijeha, no ta ne baš ugodna preenergiziranost mi nije davala da se opustim i odmorim. Tek danas, i to radi "intervencije" izvana, stvari su se vratile na svoje mjesto, barem za kratko.
|
13.01.2006., petak
Crko...
Crko je alternator na generatoru ili tako nešto. I to prije 5 sati. Zato je sada, 2 ujutro, soba vrlo vrlo zagrijana. I zato ne mogu spavati. Ali ne samo zato. Večer prije su se okupile moje 4 najdraže cure u mojoj sobi, kako bi održli sastanak tajnog udruženja koje vodim, a kojeg su one, naravno, članice. Jesam pametan, ha? Sastanak, drugi nakon osnivanja u studenome, je sazvan radi primanja novih članica u društvo. Primam(o) ih po vlastitoj inspiraciji i onome koliko meni i drugima njihova pojava čini život ugodnim, to jest kakav je njihov utjecaj na cjelokupan tim, ne samo na članove društva. Zanimljivo je da je jedna od novih članica došla kao nasljednica jedne od suosnivačica društva, prvo kao njena zamjena na poslu, a poslije se eto ispostavilo da je više manje preuzela i njenu ulogu u društvu, a to je nešto kao "everybody's sweethart". O njoj više malo kasnije. Druga primljena članica je vrijedna svakog divljenja i, iako "radi" iz pozadine i ne eksponira se previše, svi ju jako vole. U stvari, to su one dvije cure o kojima sam nedavno posao da sam zaljubljen u njih istovremeno. Što je tu sad bilo loše? Ja sam im htio od srca zahvaliti za svu tu ljepotu koju gledam u njima, koja me inspirira i nosi i koja uistinu čini razliku u kvaliteti života moje svakodnevice. No, nažalost, bilo je previše straha u prostoriji, kojeg je dirigirala jedna stara članica (isto poznata na ovim web stranicama) i koja se - što me u stvari poremetilo - igrala i sa strahovima drugih u prostoriji. Tako na kraju nije ispalo ništa osim formalnog smješkanja i primanja u članstvo. Ja sam nešto procjedio kroz zube, ali to je bilo daleko od onoga što mi leži na duši. Jednostavno, nisam uspio proći kroz opnu. Bilo je prilično frustrirajuće, u jednom trenu mi je došla misao da ih sve potjeram iz sobe... No dobro, kada bolje pogledam, ta ceremonija itekako ima smisla, a ima i vremena da se nasamo nađemo i porazgovaramo o svemu. Ali to me je toliko poremetilo da sam nakon 15 godina (ako ne računamo jednu prije godinu i pol) popio svoju treću tabletu za spavanje u životu. Jutros sam se osjećao jako, jako čudno. Mutno, tupavo, s čudnom boli u grudima. Sreća što ne radimo baš ovaj tjedan radi nekih praznika, tako da sam mogao polako dolaziti sebi i tek onda ići na posao. To je bilo malo prije ručka na kojeg nisam otišao, jer sam bio još uvijek poremećen od sinoć i neke ljude možda nije bilo lijepo sresti. Zato je jedna od novih članica došla k meni u ured da mi kaže kako ne može biti moja cura!?! Opaaa, Šanti! No, svaka joj čast, bila je i ostala sasvim neporemećena i vrlo lijepo otvorena u duši dok mi je to govorila. I ja sam joj bio jako zahvalan za to, znao sam da nije princeza kojoj bi pala kruna s glave uslijed jedne takve ponude. Zato je i volim. Zanimljivo je da nisam imao seks na pameti kad sam joj pisao pisamce (emanuela.co.yu), već je njena pažnja nekako vrlo suptilna, meka, bez puno vatre i uzbuđenja, a opet otvorena, fluidna. Tako je ugodno biti u njenoj blizini. To me inspiriralo da joj napišem pismo u punom miru i s prihvaćanjem bilo kakvog ishoda. Zato danas, kada mi je to rekla, nisam se puno poremetio, no ipak sam bio već generalno pomaknut, tako da kad sam došao doma, sve zajedno me lupilo u glavu i počeo sam plakati opet kao i u Njemačkoj prije desetak dana. Ista ili slična tuga, osjećaj da nisam i ne mogu uhvatiti "zemlju", izgubljenost. Poslije sam se smirio i krenuo raditi nešto što će me odvratiti od ne-kreativnih misli. Sjeo sam za kompjuter i počeo pisati scenario za novi film kojeg snimam u subotu navečer, to jest stavljati one slike iz glave na papir. To me je dosta umirilo i rasteretilo, iako sam se osjećao još uvijek preosjetljiv. U jednom trenutku sam trebao zvati London radi nekakve lude ideje i izašao sam van sobe. Ona je bila ispred sobe, nešto u kuhinji i samo mali znak njene naklonosti, samo prihvaćanje mog sitnog gega kojeg sam napravio prema njoj, bilo je dovoljno da se sve sredi, da se u hipu kockice poslože na svoje mjesto. Kasnije smo se još vidjeli tijekom večeri i zbilja je veliko olakšanje da netko kome si poklonio mali dio svoje intime sasvim normalno i bez srama i dalje sjedi s tobom, otvorena, prijateljski, sa simpatijom. I kažem, svaka joj čast za to, to je vrlo rijetko u ovom našem plemenu, a bogami i u drugim poslovnim plemenima koje sam posjetio u raznim zemljama. Eto toliko za sada iz Afrique.
|
09.01.2006., ponedjeljak
Vruuuće...
Počeo je najvrući dio godine u mom selu. Temperatura rastura konstantno iznad 40, ne smijem ni pitati koliko iznad. Moja draga šefica je nedavno u svojoj sobi u 3 ujutro izmjerila 44 stupnja celzijusa!!! Uz to, netko se pametan dosjetio da promijeni režim generatora, pa ih tako isključujemo u 1 ujutro, što znači više manje besane noći. Sada se ovdje bliži 3 ujutro i ja nemam pametnija posla nego li da sjedim za kompjuterom i pisakaram na blog jer je vruće i već noćima ne spavam duže od 2 sata. S petka na subotu sam čak dočekao 7 ujutro. U 10 sam već izjurio iz sobe jer je nesnosno vruće, a ne smijemo koristiti air condition. No i da smijemo, kakve fajde od toga - od 11 ujutro do 5 popodne air condition je potpuno nemoćan savladati ovu vrućinu. Uključen na maksimum, zajedno sa ventilatorom koji vrti do iznemoglosti, ne pravi apsolutno ništa, osim ako se ne zavežeš tik ispred njega. Na pola metra dalje je kao u pećnici, i to doslovno. Aaaaa... i tako iduća tri mjeseca. Radi svega ovoga i nemogu baš pisati pisati što mi se iznutra događa, osim da je malo bolje, da se stvari sređuju i dolaze na svoje mjesto, osim - intenzitet življenja itekako pada. Jako se radujem današnjem danu jer popodne se vraća jedna od mojih dragana, u stvari 3 njih od 4 se vraćaju... hmm... no ja posebno mislim ovih dana na jednu od njih.
|
03.01.2006., utorak
Neke čudne stvari
Evo opet tumaram crveno - smeđim pustinjskim pijeskom glavnoga grada, ne shvaćajući kako sam se opet prilagodio. Prošla dva tjedna sam proveo u hladnoj i zamrznutoj Europi, no sa zagrijanim srcem i oslobođenim duhom, doživljavajući opet iste stvari i ljude, ali sa nikada toliko puno ljubavi i radosti. Mnoštvo susreta, mnoštvo zemalja, mnoštvo utisaka. Noć prije odlaska gorko sam plakao, ne znajući točno zašto. U stvari, ona kojoj sam se najviše radovao nije imala vremena za mene u toj svoj ogromnoj organizacionoj zbrci nazvanoj Zimska škola Komaje i večer pred odlazak me uhvatila panika jer se usitinu nismo vidjeli na miru i u intimnijoj atmosferi, a slijedeći susret je zakazan tek za rujan! Oboje imamo izgleda isti problem - što su osjećaji jači i dublji, teže ih je izraziti, treba vremena i prostora za opustiti se, da bi se osjetila intimna atmosfera prihvaćanja i zaštićenosti, kako bi se onda izrazilo ono najosjetljivije, najfiniije i najmekše iz sebe. Meni je posebno teško palo što se ne mogu sresti s njom jer ona i njeni najbliži (dečko itd.) bude do nedavno meni nepoznate osjećaje i misli o mogućnosti skrašavanja na jednom mjestu, osjećaja potpune / dovoljne prihvaćenosti, zrelosti i ljubavi s obje strane. Ili, moglo bi se reći, privođenja kraju ove bjesomučne jurnjave niz Balkan, a kasnije i niz cijeli svijet, u dobroj mjeri radi nemanja osjećaja pripadnosti, ljubavi, prihvaćenosti. Možda griješim spram ogromne većine mojih prijatelja s ovim riječima, no meni uvijek fali jedan unutarnji osjećaj da me netko zbilja voli takav kakav jesam, onako, potpuno voli, da i ja to osjetim. Ono što sam do sada osjetio je bilo nekako paušalno, ljubav koja diže sidro čim se nadvije tama ili pak opsesivno, ljubav koja guši slobodu, ili pak nadosobno - što je vrlo vrijedno i duboko, ali meni jako fali i ona osobna ljubav. Možda je sve u meni, možda sam ja gluh i slijep za svu ljepotu oko mene, možda su moji kompleksi u pitanju, ali mene nedostatak upravo tog osjećaja tjera što dalje na put.
Bilo kako bilo, ipak sam nazad i ok za sada. U avionu sam se tresao i čudio kako ću duševno preživjeti taj povratak, kako ću se prilagoditi jednom sasvim drugom planetu, ljudima, običajima, od onoga kojeg sam upravo tako intenzivno iskusio? Pokušavao sam ne razmišljati, iako mi se čitava struktura tresla i raspadala iznutra i osjećao sam se kao da ću umrijeti od bola. Nekako čudno, s glavom u balunu, dovezao sam se u kuću i odspavao cijelu noć i pola dana. Iako nije pretjerano vruće, možda nekih 30-ak stupnjeva, uključio sam air condition kako bi bilo hladno u sobi i kako bih se mogao pokriti dekom, za da ponovo dobijem osjećaj kao i prije zaspivanja u Europi. Na taj način sam nekako tijelo počeo prilagođavati i bilo je dobro za početak. Danas sam izašao vani tek oko 1 popodne i opet nije puno vruće (iako za sutra najavljuju standardnih 41). Tijelo je bilo još zbunjeno - očekuje hladno, a toplo je, iznutra je ohlađeno a na površini vrije. Ne znam, potrajati će još neko vrijeme. Duša se nalazi u vakuumu, ne komunicira s nikim otvoreno, još je apsorbirana svim tim silnim doživljajima sa Zimske škole, poklopljena je skoro neprimjetnim slojem tuge, kao u nekoj opni. Mislim da se tako omogućava "soft landing" u staro/novo okruženje.
Kao što rekoh, još sam nekako tamo "gore" i trudim se svim silama da ne shvatim gdje sam došao. Ipak, taj crvenkasto - smeđi pijesak me je dojmio. Možda je i dobro tako, da što prije istisnem iz tužnog sjećanja poslijednje tumaranje puteljcima oko Bodenskog jezera i popravak auta s kumom Rokicom u 3 ujutro kako bi stigli na avion, zatim sve te sjajne oči i poglede, otvorene duše, mnoštvo iskrenih, dugih zagrljaja, da ne spominjem predavanja i meditacije tijekom seminara. Prije me je sve nekako inspiriralo i oduševljavalo na jedan wow način, no sada sam postao puno tiši, ali sa puno dubljim impresijama nego prije, često i bez potrebe da podijelim to s nekim.
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-))
"Bez bahornic i liečnika
Tu mi narav zdravlje goji
Izvarsniega ni'e bo lieka
Neg u miru kad duh stoji...
Samoćo u svem blažena si,
I blaženstvo ti sama si."
Jerolim Kavanjin
1640 - 1714
|
|
