Šetnjica
13.01.2006., petak
Crko...
|
Crko je alternator na generatoru ili tako nešto. I to prije 5 sati. Zato je sada, 2 ujutro, soba vrlo vrlo zagrijana. I zato ne mogu spavati. Ali ne samo zato. Večer prije su se okupile moje 4 najdraže cure u mojoj sobi, kako bi održli sastanak tajnog udruženja koje vodim, a kojeg su one, naravno, članice. Jesam pametan, ha? Sastanak, drugi nakon osnivanja u studenome, je sazvan radi primanja novih članica u društvo. Primam(o) ih po vlastitoj inspiraciji i onome koliko meni i drugima njihova pojava čini život ugodnim, to jest kakav je njihov utjecaj na cjelokupan tim, ne samo na članove društva. Zanimljivo je da je jedna od novih članica došla kao nasljednica jedne od suosnivačica društva, prvo kao njena zamjena na poslu, a poslije se eto ispostavilo da je više manje preuzela i njenu ulogu u društvu, a to je nešto kao "everybody's sweethart". O njoj više malo kasnije. Druga primljena članica je vrijedna svakog divljenja i, iako "radi" iz pozadine i ne eksponira se previše, svi ju jako vole. U stvari, to su one dvije cure o kojima sam nedavno posao da sam zaljubljen u njih istovremeno. Što je tu sad bilo loše? Ja sam im htio od srca zahvaliti za svu tu ljepotu koju gledam u njima, koja me inspirira i nosi i koja uistinu čini razliku u kvaliteti života moje svakodnevice. No, nažalost, bilo je previše straha u prostoriji, kojeg je dirigirala jedna stara članica (isto poznata na ovim web stranicama) i koja se - što me u stvari poremetilo - igrala i sa strahovima drugih u prostoriji. Tako na kraju nije ispalo ništa osim formalnog smješkanja i primanja u članstvo. Ja sam nešto procjedio kroz zube, ali to je bilo daleko od onoga što mi leži na duši. Jednostavno, nisam uspio proći kroz opnu. Bilo je prilično frustrirajuće, u jednom trenu mi je došla misao da ih sve potjeram iz sobe... No dobro, kada bolje pogledam, ta ceremonija itekako ima smisla, a ima i vremena da se nasamo nađemo i porazgovaramo o svemu. Ali to me je toliko poremetilo da sam nakon 15 godina (ako ne računamo jednu prije godinu i pol) popio svoju treću tabletu za spavanje u životu. Jutros sam se osjećao jako, jako čudno. Mutno, tupavo, s čudnom boli u grudima. Sreća što ne radimo baš ovaj tjedan radi nekih praznika, tako da sam mogao polako dolaziti sebi i tek onda ići na posao. To je bilo malo prije ručka na kojeg nisam otišao, jer sam bio još uvijek poremećen od sinoć i neke ljude možda nije bilo lijepo sresti. Zato je jedna od novih članica došla k meni u ured da mi kaže kako ne može biti moja cura!?! Opaaa, Šanti! No, svaka joj čast, bila je i ostala sasvim neporemećena i vrlo lijepo otvorena u duši dok mi je to govorila. I ja sam joj bio jako zahvalan za to, znao sam da nije princeza kojoj bi pala kruna s glave uslijed jedne takve ponude. Zato je i volim. Zanimljivo je da nisam imao seks na pameti kad sam joj pisao pisamce (emanuela.co.yu), već je njena pažnja nekako vrlo suptilna, meka, bez puno vatre i uzbuđenja, a opet otvorena, fluidna. Tako je ugodno biti u njenoj blizini. To me inspiriralo da joj napišem pismo u punom miru i s prihvaćanjem bilo kakvog ishoda. Zato danas, kada mi je to rekla, nisam se puno poremetio, no ipak sam bio već generalno pomaknut, tako da kad sam došao doma, sve zajedno me lupilo u glavu i počeo sam plakati opet kao i u Njemačkoj prije desetak dana. Ista ili slična tuga, osjećaj da nisam i ne mogu uhvatiti "zemlju", izgubljenost. Poslije sam se smirio i krenuo raditi nešto što će me odvratiti od ne-kreativnih misli. Sjeo sam za kompjuter i počeo pisati scenario za novi film kojeg snimam u subotu navečer, to jest stavljati one slike iz glave na papir. To me je dosta umirilo i rasteretilo, iako sam se osjećao još uvijek preosjetljiv. U jednom trenutku sam trebao zvati London radi nekakve lude ideje i izašao sam van sobe. Ona je bila ispred sobe, nešto u kuhinji i samo mali znak njene naklonosti, samo prihvaćanje mog sitnog gega kojeg sam napravio prema njoj, bilo je dovoljno da se sve sredi, da se u hipu kockice poslože na svoje mjesto. Kasnije smo se još vidjeli tijekom večeri i zbilja je veliko olakšanje da netko kome si poklonio mali dio svoje intime sasvim normalno i bez srama i dalje sjedi s tobom, otvorena, prijateljski, sa simpatijom. I kažem, svaka joj čast za to, to je vrlo rijetko u ovom našem plemenu, a bogami i u drugim poslovnim plemenima koje sam posjetio u raznim zemljama. Eto toliko za sada iz Afrique. |
- 00:10 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||