Šetnjica
03.01.2006., utorak
Neke čudne stvari
|
Evo opet tumaram crveno - smeđim pustinjskim pijeskom glavnoga grada, ne shvaćajući kako sam se opet prilagodio. Prošla dva tjedna sam proveo u hladnoj i zamrznutoj Europi, no sa zagrijanim srcem i oslobođenim duhom, doživljavajući opet iste stvari i ljude, ali sa nikada toliko puno ljubavi i radosti. Mnoštvo susreta, mnoštvo zemalja, mnoštvo utisaka. Noć prije odlaska gorko sam plakao, ne znajući točno zašto. U stvari, ona kojoj sam se najviše radovao nije imala vremena za mene u toj svoj ogromnoj organizacionoj zbrci nazvanoj Zimska škola Komaje i večer pred odlazak me uhvatila panika jer se usitinu nismo vidjeli na miru i u intimnijoj atmosferi, a slijedeći susret je zakazan tek za rujan! Oboje imamo izgleda isti problem - što su osjećaji jači i dublji, teže ih je izraziti, treba vremena i prostora za opustiti se, da bi se osjetila intimna atmosfera prihvaćanja i zaštićenosti, kako bi se onda izrazilo ono najosjetljivije, najfiniije i najmekše iz sebe. Meni je posebno teško palo što se ne mogu sresti s njom jer ona i njeni najbliži (dečko itd.) bude do nedavno meni nepoznate osjećaje i misli o mogućnosti skrašavanja na jednom mjestu, osjećaja potpune / dovoljne prihvaćenosti, zrelosti i ljubavi s obje strane. Ili, moglo bi se reći, privođenja kraju ove bjesomučne jurnjave niz Balkan, a kasnije i niz cijeli svijet, u dobroj mjeri radi nemanja osjećaja pripadnosti, ljubavi, prihvaćenosti. Možda griješim spram ogromne većine mojih prijatelja s ovim riječima, no meni uvijek fali jedan unutarnji osjećaj da me netko zbilja voli takav kakav jesam, onako, potpuno voli, da i ja to osjetim. Ono što sam do sada osjetio je bilo nekako paušalno, ljubav koja diže sidro čim se nadvije tama ili pak opsesivno, ljubav koja guši slobodu, ili pak nadosobno - što je vrlo vrijedno i duboko, ali meni jako fali i ona osobna ljubav. Možda je sve u meni, možda sam ja gluh i slijep za svu ljepotu oko mene, možda su moji kompleksi u pitanju, ali mene nedostatak upravo tog osjećaja tjera što dalje na put. Bilo kako bilo, ipak sam nazad i ok za sada. U avionu sam se tresao i čudio kako ću duševno preživjeti taj povratak, kako ću se prilagoditi jednom sasvim drugom planetu, ljudima, običajima, od onoga kojeg sam upravo tako intenzivno iskusio? Pokušavao sam ne razmišljati, iako mi se čitava struktura tresla i raspadala iznutra i osjećao sam se kao da ću umrijeti od bola. Nekako čudno, s glavom u balunu, dovezao sam se u kuću i odspavao cijelu noć i pola dana. Iako nije pretjerano vruće, možda nekih 30-ak stupnjeva, uključio sam air condition kako bi bilo hladno u sobi i kako bih se mogao pokriti dekom, za da ponovo dobijem osjećaj kao i prije zaspivanja u Europi. Na taj način sam nekako tijelo počeo prilagođavati i bilo je dobro za početak. Danas sam izašao vani tek oko 1 popodne i opet nije puno vruće (iako za sutra najavljuju standardnih 41). Tijelo je bilo još zbunjeno - očekuje hladno, a toplo je, iznutra je ohlađeno a na površini vrije. Ne znam, potrajati će još neko vrijeme. Duša se nalazi u vakuumu, ne komunicira s nikim otvoreno, još je apsorbirana svim tim silnim doživljajima sa Zimske škole, poklopljena je skoro neprimjetnim slojem tuge, kao u nekoj opni. Mislim da se tako omogućava "soft landing" u staro/novo okruženje. Kao što rekoh, još sam nekako tamo "gore" i trudim se svim silama da ne shvatim gdje sam došao. Ipak, taj crvenkasto - smeđi pijesak me je dojmio. Možda je i dobro tako, da što prije istisnem iz tužnog sjećanja poslijednje tumaranje puteljcima oko Bodenskog jezera i popravak auta s kumom Rokicom u 3 ujutro kako bi stigli na avion, zatim sve te sjajne oči i poglede, otvorene duše, mnoštvo iskrenih, dugih zagrljaja, da ne spominjem predavanja i meditacije tijekom seminara. Prije me je sve nekako inspiriralo i oduševljavalo na jedan wow način, no sada sam postao puno tiši, ali sa puno dubljim impresijama nego prije, često i bez potrebe da podijelim to s nekim. |
- 19:46 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||