Upravo je završila projekcija dodjele filmskih nagrada koje smo organizirali u selu, konačno pred onima koji su sudjelovali u snimanju. Smijeha i oduševljenja je bilo na pretek. A onda sam im rekao da idem. Ništa. Nikakva reakcija. Samo se sve stvrdlo nekako u zraku. Zapadnjaci. Valjda je to njihov način reagiranja. No mislim da se dosta emocija sakrilo ispod tepiha. Onda je došao šef na scenu i zahvalio u ime svih. A ranije danas je napisao ocjene za moj minuli rad i mogu reći da su puno bolje nego sto sam očekivao. Ostatak ekipe je otišao na party, kao što je bilo planirano. Jedna cura koja je saznala po službenoj dužnosti prije svih ostalih da odlazim se toliko izneredila i rastužila da su čak i mene počeli hvatati bezraložni napadi lagane tuge i suza. Sinoć sam je zamolio da ne bude tuža i danas je sve bilo normalno. Zato se nadam da zapadnjaci ipak neće početi tugovati, jer se protiv 30 ljudi teško boriti.
Post je objavljen 04.02.2006. u 19:17 sati.