svemir sf svemir

ZEMLJANIN MATO ima BLJESKOVE SJEĆANJA

ZEMLJANIN MATO ima BLJESKOVE SJEĆANJA

Zemljanin Mato je još uvijek bio bez sjećanja, tek ponekad bi mu došli bljeskovi sjećanja, a tada nam je pričao kao u zanosu :

„ Kao Bljeskovi sjećanja

. Na “idealnim, savršenim, erotskim oblicima “ zagorskih brežuljaka mirisalo je bijelo i crno grožđe, trepereći svojim listovima na suncu, ukrašenim kapima rose.
Dok smo ga brali, usput smo ga jeli, i divili se ukusima malih slatkih bobica.
Zaljuljali se bregi, ta umjetnička djela Zagorja, blaga požudna.
Puni su raskošnih umjetnina : jabuka, kukuruza, grožđa.
Kao košare pune voća ili kao lepršave čipkaste haljine djevojaka.

Između lijepih oblina brežuljaka, vijugala je rijeka Sutla.
Dolinom Sutle prolazio je veseli mali vlak, obećavajući čarobna putovanja,
a mi smo na vrhu brijega, kao na plaži, bezbrižno uživali u grožđu, u bogatstvima okusa,
u visokom društvu prirode, okruženi nasmijanim mirisnim valovima vinograda.
Najdivnije mjesto na svijetu ...

Kako smo svi stali u tu malu plavu kučicu, sa žutim krovom od slame, nemam pojma.
Bila je najmanja drvena kučica u selu, ali kao da je zvijezda filma : bila je najljepša.

Ulazilo se je odmah u kuhinjicu.
Kuhinja je bila široka možda metar i pol, a dugačka dva i pol metra.
Iz kuhinje se je odmah ulazilo u sobu, koja je bila široka dva i pol metra,
a dugačka oko tri i pol metra. To su bile sve prostorije u kući.
Kuhinjica i sobica.

BAKA je popravila plavi rubac, prolistala svoj tajanstveni časoslov, pun lijepih svetih sličica, stavila ga u ladicu čudnovatog drvenog zelenog kredenca, okrenula se meni , sagnula se i pogledala me u oči.
Oči su joj bile prekrasne plave i tople : „budi dobar“ rekla je

Izašla je iz kučice pokrivene slamom, prebacila tešku motiku na leđa i kao vila krenula uz brijeg na njivu.

Ostao sam kao petogodišnji dječak čuvati legendarnu kučicu i „blago“ : nekoliko kokoši, dva pajceka mala, i mršavu kravicu u štali
Štala je bila veća od kučice u kojoj smo stanovali.
Kao patuljak pazio sam na magičnu vatru u željeznom štednjaku, i na lonac, gdje se kuhao fini napoj za pajceke.
Pojeo sam malo repe iz napoja, bilo je fino, mmm ...

Tada sam čuvao kokoši , gađajući ih kopljima i strijelama koje sam napravio.
Zatim sam jeo fine jabuke iza kuće, i penjao se na tajanstveni tavan u nove pustolovine.

Na tavanu su se sušile, kao najveće bogatstvo, fine kobasice češnjovke,
malo sam ih grickao.
Poslije je baka rekla da je mačak grickao kobasice, i gledala me plavim očima koje su se smijale.
Kad sam obišao sva stabla jabuka, i isprobao svaku jabuku, kao ratnik svjetlosti, gledao sam na tajanstveni bakin vrt.

Bio je okružen ogradom i visokim ljekovitim biljem. U vrtu su rasli čudesno fini paradajzi, paprike i krastavci, luk i peršun.
Jesen je meni bilo oduvijek najljepše doba, jer kud god da si krenuo, hrane je bilo u izobilju.
Kad sam krenuo iz dosade na drugi brijeg, kao gospodar, car, kroz šumu, mogao sam kod svakog susjeda gricnuti jabuku, šljivu.
Iz svakog čokota ubrati slatki grozd.

I svako stablo jabuke je imalo svoj poseban plod, svaka jabuka je bila lijepa i ukusna, na svoj način.
Tako i grožđe, u djedovom vinogradu bilo je puno vrsta grožđa, od sitnog crnog, krupnog crnog, ružičastog, žutog mirisnog, do žutog kiselog.
Najljepše je bilo doba berbe . Tada se je skupila cijela familija, i svi su skupa brali, jeli i pili.“