Ja sebe mogu nazvati javnom osobom, dva su razloga za to.
Prvo, radim na radiju kao voditeljica, drugo vlasnica sam kafića koji je dobro posjećen.
Što znači da me redovito verbalno siluju i klistiraju razni ljudi sa kojima ja zapravo nemam puno zajedničkoga ili mi jednostavno zbog svjetonazora ne odgovaraju.
Nekad sam to rješavala vrlo radikalno i brzo.
Jednostavno bi dotičnu osobu izvrijeđala, verbalno ponizila i brutalno joj zaprijetila.
Svaki put je upalilo, osoba bi se povukla i ispričala.
Bez obzira koliko jača, veča ili starija od mene bila.
Čudno je to kako je potrebno samo imati jak stav i ljudi vas odmah shvaćaju ozbiljno.
Više to ne činim, gotovo nikad.
Zapravo rijetko sa ljudima više i razgovaram na taj način, već duže vrijeme nemam želju nikoga povrijediti ili izvrijeđati ma koliko god mi ta osoba ne odgovara.

Inače, prema rječniku srditost je imenica ženskog roda( nama ženama je to sasvim jasno) i potječe od latinske riječi- ira (samo ja i meni dragi ljudi znaju zašto me to ne čudi), a označava; gnjev, ljutnju, bijes, žudnju za osvetom.
U zadnjih par navrata, par mojih prijateljica me na naše zajedničko konstatiranje da je netko bilo loš, lažljiv
ili nedobronamjeran prema meni zbunjeno upitalo što mislim učiniti.
Moj odgovor uvijek je bio isti, odgovorih kratko "ništa".
Sada mi je dovoljna spoznaja da je netko loš čovjek, sve što nakon toga želim je udaljiti ga što više iz svoga života.
Iz mene je nestalo te vrste agresivnosti i bahatosti, zapravo malo toga me može izbaciti iz takta.
Riješila sam se stvari koje su me činile nezadovoljnom u životu i više nisam frustrirana pa sam samim time zadovoljnija i mirnija.

Ali pomoglo je još ono nešto, evo priče koja će dobro ispričati što osjećam.
Dva mudraca, koja su živjela u istoj kapeli u pustinji Sahari, jednoga su dana razgovarala:
"Hajdemo se potući kako ne bismo izgubili vezu s ljudskim bićem jer inače nećemo potpuno razumjeti strasti koje njega muče", rekao je jedan.
"Ne znam kako bih započeo tučnjavu."
"Pa, učinit ćemo sljedeće: stavit ću ovu opeku ovdje u sredinu, a ti mi kaži: 'Moja je'.
Ja ću odgovoriti: 'Nije, ta opeka je moja'.
Tada ćemo se posvađati i naposljetku ćemo se potući."
Tako su i učinili. Jedan je rekao da je opeka njegova.
Drugi se tome usprotivio i rekao da nije. "Hajde da ne gubimo vrijeme na tu opeku", rekao je prvi.
"Tvoja zamisao tučnjave nije bila osobito dobra.
Kad uvidimo da imamo besmrtnu dušu, ne možemo se svađati zbog stvari."
Tako ja danas gledam na stvari, kad shvatiš što je doista bitno u životu- pomno biraš bitke.

Ipak, neki dan moje strpljenje i sva osobna duhovna obnova na kojoj sam toliko marljivo radila bila je na testu.
Neću sada pisati o tome, podsjetila sam se trenutka kada sam ovo ljeto bila napadnuta i kada mi je ni krivoj ni dužnoj bio slomljen nos, teško je onda gandistički živjeti život.
Dok je dotična osoba mljela i maltretirala me ja sam se sjetila jedne vrlo zanimljive priče koja mi se učinila baš prigodnom.

Dakle, Cassida Rubignosa, glasi službeno ime te bube.
U stadiju ličinke ona na leđima nosi malu vrećicu nečisti.
U dnu abdomena postoji mala šiljata vilica.
Kad se ličinka pretvara u odraslog kukca, stara ovojnica se zakvači za taj šiljak i od nje ostane nešto poput vrećice.
Analni otvor je u blizini, te se u vrećicu odlažu fekalne tvari.
Dugo su se zoolozi pitali kakva je namjena vrećice.
A zatim su zapazili mrave, koji se vole hraniti ličinkama kukca.
Mrava koji je po prirodi tako uredan da se stalno čisti.
Sve vam je jasno, kad mrav tako skoči na ličinku pripremajući se da mu bude večera, ličinka uzvrati sadržajem svoje vrećice.
Mrav se isti tren stane čistiti od odvratne prljavštine, a ličinka otpuže dalje...
Zoolozi takvo obrambeno sredstvo nazivaju " fekalnim štitom".

Shvatila sam i na tom primjeru kako priroda i univerzum zapravo funkcioniraju savršeno pravedno, na kraju svi dobiju što zaslužuju, na ovaj ili onaj način.
Pa nema potrebe da ja krojim pravdu, iako mi kad me razni ljudi koji si dopuste previše slobode krenu maltretirati padne napamet da bi mi baš dobro došla jedna vrećica kakve imaju Casside Rubignose.

Evo priče koje se možete sjetiti kad zapadnete u mračno raspoloženje da su svi ljudi isti, loši i ništa više od toga.
Skoro svakodnevno slušamo da više nema dobrih ljudi,poštenih, onih koji bi bez neke osobite koristi za sebe jednostavno učinili pravu, dobru stvar.
Danas se navodno nikome ne može vjerovati, ni doktorima, ni političarima, ni trgovcima.
Ali neće biti tako.
Za početak evo priče koja grije moje srce i vedri mi dušu, sigurna potvrda da dobrih ljudi na svijetu još ima.
Ja to znam, družili smo se ovih dana intenzivno i potvrdili onu staru
" kad se male ruke slože, sve se može, sve se može.." 

U prošlom postu pisala sam o humanitarnoj akciji za
Zakladu Ana Rukavina koju sam odlučila provesti uz pomoć mojih prijateljica, e pa sa ponosom vas mogu obavijestiti da je akcija u potpunosti uspjela.
Najprije veliko hvala mojim prijateljicama Alison i Petri, u samom startu proglasila sam ih "Osnivačkim stožerom" a tako su se i ponijele, dale su u ta četiri dana doista sve od sebe i zajedno sa mnom dežurale od 10h-17h svaki dan.
Hvala svim Premanturkama, mamama, nonama, tetama i susjedama što su si dale truda i sa puno ljubavi ispekle kolače najbolje što su znale.
Posebno hvala premanturskim umirovljenicama koje su nam ustupile svoje prostorije, ispekle najviše kolača i još dodatno uplatile 500kn na račun zaklade.
Trudile su se biti doista u svakom trenutku pri ruci.
Hvala i Općini Medulin što su uslišali moje molbe, pa će i oni nadoplatiti 1000 kn na račun zaklade.

Hvala veliko mojim prijateljicama Ani, Saky, Nevi, Barbari, Lenki, Katarini, Klaudiji (bez njenog umijeća nagovaranja ne bi nikada sve prodali), Goci, i dvoma mušketira Hrvoju i Emiru (bili su naša snaga i upotrijebili su svoje mišice u humanitarne svrhe.)
(Ne mislite valjda da smo same nosile stolove, toliko od akcije nikad nismo).
Veliko hvala i mojoj kolegici sa radija Danijeli, čija je firma Izlog Art izradila besplatno plakate i time pomogla da što više ljudi obavijestimo o akciji. 
Pišući ovo sigurno ću zaboraviti na nekoga i doista mi je žao ako je tako, ne zamjerite,
jer dragi Bog sve vidi i na kraju se zasluge broje. 

Osim svima koji su pomogli pa kako god malo im se činilo, ovaj post posvećen je ženi koja me naučila da ma koliko god mislila da su moji izgledi mali , a moja dobra djela minorna naspram svega lošeg u svijetu ipak trebam djelovati, samo tako mogu utjecati da svijet postane ljepše mjesto.

Ona je pokojna Majka Tereza, ne slažem se inače sa njom oko temeljnih pitanja; o kontroli rađanja, o tome gdje je ženino mjesto u svijetu i crkvi, nisam sigurna ni mislimo li isto oko toga "što Bog želi".
Čitala sam o njoj;
10. prosinca 1980g. u Oslu okupili su se svi bogati, moćni, daroviti ljudi ovoga svijeta, da njoj u izblijedjelom modrom sariju i iznošenim sandalama uruče Nobelovu nagradu za mir i poklone se toplini njenog srca.
Ne mogu vjerovati da je samo jedna žena mogla toliko učiniti za svijet, silina njezine vjere u dobro u čovjeku postidjela me i opominje me.

Trebali bi se svi ugledati na nju- dok mi sanjamo o tome kako bi bilo da imamo više moći i sredstava za ostvarenje boljeg svijeta i svog života ona je onoliko moći i sredstava  koliko je imala koristila da bi svaki dan učinila nešto dobro.
I isplatilo se, baš kao što će se ova naša humana akcija isplatiti još više ako netko odluči u svom mjestu učiniti sličnu stvar.
I nemojte se opterećivati koliko novaca ćete skupiti, novac će se skupiti, na ovaj ili onaj način.
Bitno je ono što stvaraš sa svojim prijateljima i voljenima i što ćeš darovati drugima kao u onom filmu Patch Adams.

Majka Tereza me naučila; nema tog predsjednika, kralja, generala, znanstvenika, bankara ili pape koji u rukama ima takvu moć, ni takvo bogatstvo.
Jer ona je posjedovala nepobjedivo oružje što ruši sva zla ovog svijeta-brižno srce.
Posjedovala je najveće bogatstvo života-milosrdnu dušu.
Vi ćete i dalje slušati i čitati priče o pokvarenosti i lopovluku, o ljudima koji lažu i kradu, o liječnicima koji primaju mito, o političarima koji manipuliraju.
Ne dopustite da vas to obeshrabri.
To su vijesti zato što su iznimka.
A ova naša akcija dokaz je da su ljudi puno bolji nego što se misli, dokazuje to i svota koju smo skupili- 4740kn.
Dodajte tome 500 kn od umirovljenica i 1000 kn od općine i trud se isplatio.
Majka Tereza primajući Nobelovu nagradu rekla je
"Ništa veliko možda ne možemo učiniti, ali možemo mnogo maloga s velikom ljubavlju".
Moje prijateljice i svi koji su pomogli ili donirali novce to su shvatili i djelovali, na vama je da to prihvatite i širite dalje...

p.s. Prije točno godinu dana baš na današnji dan Ana je odaslala svoje pismo "Želim život" umrla je 18 dana kasnije.
Ponovit ću još jednom, Ana je izgubila bitku ali nije postala gubitnik.
I ovu akciju organizirala sam zbog ljudi kao što su ona i moj pokojni otac.
Nadam se da me sad on od gore gleda i da se smješi.

p.s. Rijetko pečatim moj blog fotografijama, ali mislim da je prilika posebna, a i curke su doista zaslužile da ih vidite pa uskoro uz pomoć moje blog-prijateljice Pjesme slijede slike...

Petra, Jadranka i Alison



Petra i Alison



Svatko je za nagradu dobio osmijeh



Najveća hvala svakoj dobroj duši na svakoj kuni kojom su podržali našu akciju



Hvala veliko Alison, Petri, Saky Nevi, Barbari, Katarini, Klaudiji, Lenki, Goci, Hrvoju, Emiru i Ani.. koji su dežurali na našem štandu



To je to, skupit ćemo se opet na proljeće, jer je nova humanitarna akcija već dogovorena