subota, 23.07.2011.

Predputni


Standardno se još nisam spakirala (avion kreće sutra u podne i trijespet ako se ne varam), ni počela još nisam. I tako ću sve potrpat u ruksak i bye bye Zagreb. Postalo mi je automatski, pakiranje jel, ali i dalje ga ne volim. I žalopojka je ovdje zato jer to trebam odmah sada odmah počet radit. A ne da mi se.

Ne znam što očekivati od Berlina, nisam već dugo bila na ovakvim putovanjima. Previše tereniram u zadnje vrijeme i kada idem na teren postoji red, postoji rutina, znam što moram raditi i što se od mene očekuje. Postoji jasan raspored i posao koji se mora odraditi na ovaj ili onaj način, ali uglavnom je sve pod kontrolom. A ovo sada, pa ne znam, dugo nisam bila u tako nekom velikom gradu (dugo nisam ni u Njemačkoj bila ako ćemo tako), hmm pa sigurno ima preko dvije godine kad sam zadnji put posjetila neku metropolu od preko milijončeka stanovnika. A Berlin ima puno više.

A bome nisam ni u muzeju dugo bila, a kad smo kod kulturnih stvari ne sjećam se ni šta sam zadnje u kazalištu gledala, hmm a i kino je isto bilo pradavno. Sramota znam i nadam se promijeniti te stvari u bliskijoj budućnosti, jer stvarno volim to sve, ali što da radim kada ću radije otić u šumetinu ili na teren bilo gdje nego u grad se kulturno uzdizat. Ne mogu protiv sebe. Neće muzej nikud otić, a neka ubercool biljka možda upravo sad cvate. Ah.

I evo, vidite kako sad tu zabušavam tipkarajući, umjesto da se bacim na posao, jer nije pakiranje jedina stvar koju moram večeras odraditi. Borim se s inspiracijom oko pisanja (strašno mi je da mi je nešto što toliko volim postalo toliko teško odjednom, ne znam što se dogodilo, valjda ću doć k' sebi, al bitno da tu baljezgarim :p), borim se s nekim drugim stvarima koje moram odraditi, a nikako se ne mogu natjerati, jer budimo realni preslagivanje biljaka u čiste novine je Sizifov posao i ništa drugo.

Nego da, idem sad. Moram se riješit ovih loših navika, sad se već pretvaraju u pattern. Bit će slika, obećajem, a bit će i dojmova, u to budite sigurni. wave
- 22:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.07.2011.

Pička od zlata




Ok, odkad je svijeta i vijeka postoji i prostitucija. Ne zove se to „najstariji zanat na svijetu“ bezveze. Sigurna sam da ženama nije dugo trebalo da shvate da se većinom muškaraca može manipulirati na taj način. A i ljudi često imaju svoju cijenu. Ne osuđujem, tko voli nek izvoli, nema smisla zgražat se nad nečim što će se teško ikada iskorijeniti.

Tijekom povijesti je bilo čednijih i manje čednih perioda, sve ovisi tko je u tom trenu bio moralna vertikala u određenom kutku svijeta. Iako ni to nije pravilo, zapravo što više informacija dolazi do mog mozga, imam osjećaj da je sex tek relativno nedavno postao tabu tema, a sad valjda ponovo dolazi do demistifikacije istoga. No, ne znam povijest dovoljno dobro da bih se mogla upustiti u te rasprave.

Zapravo vrlo je jednostavno, sve je to stvar matematike i vaganja koliko želimo utrošiti energije na nešto. Dakle, netko će radije platiti za sex čisto zato jer mu se ne da natezati s nekim/nekom, tj. nema vremena za natezanja jer zarađuje te novce kojima će platiti uslugu. Netko drugi nema novaca, ali ima vremena, pa će i uložiti malo svoje energije da okrene neku žensku. Ako ima imalo mozga, sigurno će uspjeti. To je tako. I mislim da se oko toga sve vrti, oko procjene što je bolje uložiti. Nemojte mi sad o nijansama i različitim psihološkim aspektima cijele priče. Ne osporavam da postoje, ali nekako mi se čini da je ovo gore bottom line. Isto tako nemojte mi pričati da su neki ružni, ovakvi, onakvi, citirat ću svoju frendicu: „Ne jebe lijep, nego uporan.“ Ne može biti istinitije od toga, ali u ovom kontekstu dodala bih i uporan ili bogat.

Ovaj cijeli cirkus oko „elitne prostitucije“ mi je smiješan. Ma i smiješan i tragičan. Na stranu sad svi moralni aspekti situacije (više meni licemjerje ide na živce, jer svi bi bili i jebeni i pošteni), političari i uglednici koji su se usosili samo zato jer su procijenili da im više vrijedi vrijeme nego novac, druga stvar me zapravo zanima.

Iako u biti znam odgovor na sva pitanja koja ću natipkati u ovom tekstu, imam totalni Carrie Bradshaw moment: „Što je to točno što jednu pičku čini vrijednijom od neke druge?“ U smislu cijene, jer naglašava se da je ovo bio lanac elitne prostitucije. Jer budimo realni, sex je sex. Uz malo volje i iskustva svatko može bit dobar u krevetu, nema tu neke velike filozofije, a da ne pričam da su informacije dostupnije nego ikad, tako da stvarno nije problem obrazovati se u tom pogledu. Koliko sam shvatila iz medija, sve te dame koje su pružale usluge su uglavnom bile starlete, wannabe pjevačice i slično. Jako mi je teško zamisliti duboke intelektualne razgovore o valno – čestičnoj teoriji sa tako jednom damom. Tako da sumnjam da su to plaćali, intelekt jel. Jel zato što su napirlitane i ulažu u sebe (inače obožavam taj termin, ulaganje u sebe)?

digresija
Ja kad kažem da ulažem u sebe, najčešće znači da sam kupila novu knjigu. Ovdje to ima drugačiji kontekst.


Stvarno je zanimljivo kako malo šminke i odlazaka u teretanu mogu postići znatnu razliku u cijeni. A još ako imaš malo glasa (iako čak ni to ne moraš imat ovdje kod nas) i odlučiš otpjevat jednu pjesmu i proglasit se umjetnicom, cijena ti raste ko' rasnom psu s pedigreom koji je pobijedio na natjecanju. Naravno, bitna je tu i logistika, kada netko vidi da se u tebe isplati ulagat i potegnut koju vezu samo da se probiješ do zvijezda.

Nego nije mi jasno da muški padaju na to toliko da su spremni više platiti. Jasno je da ih neće ženit, pa koji im je onda, kada uslugu mogu jeftinije dobit. Nije da se kužim u taj svijet, stvarno ne, ali pretpostavljam da i žene koje se time profesionalno bave, a nisu dio elitnih lanaca, sigurno barem donekle drže do sebe. Kao i u svemu, valjda i tu postoje bar neki standardi. Molim nek me ispravi netko tko ima više informacija zubo. Znači šta, jel fora u tome da mogu kasnije pred teveom i sa pivom u ruci u društvu govorit: „E nju sam jeb'o, dobra je nema šta, al ona druga bolje puši.“ Ne znam, možda ja imam krivu percepciju svega toga, ali čini mi se kao previše para za malo muzike.

Pretpostavljam da je fora između ostalog i u tome da se zavaravaju da je to na višem nivou, da one nisu prostitutke, nego dame. I ne, njih se ne plaća, njima se daju novci za šoping. Pa ok, ako ti je tako lakše, ali jebemu kako god da tu jednadžbu napišeš, ti tu jebačinu plaćaš. Nema tu višeg nivoa, sex za pare se svuda isto zove.

U svakom slučaju, bit će ovo zanimljivo promatrat, mislim da će pravi razmjeri tek izaći na vidjelo. A onda ćemo tek vidjeti koliko su moralne vertikale uistinu moralne.
- 20:24 - Komentari (26) - Isprintaj - #

Kontemplacije



Malo je teško prebaciti u riječi ovaj kaos u mojoj glavi. Ne, ništa se nije dogodilo, nema potrebe za brigom, nego mene brine to što se ne brinem. Jesam li postigla ultimativni zen? Sumnjam.

Dakle da razjasnim malo, u zadnje vrijeme sam se prestala živcirati oko svega. Od sitnica do bitnih stvari. I ne, nisam upala u neko letargično raspoloženje, nego jednostavno odbijam razmišljati o ičemu, osim ako to nešto nije aktualno danas, eventualno sutra. Sve ostalo mi je naporno. Briga me što će biti za 6 mjeseci, pitanje hoće li me auto do tada pregaziti. Karikiram naravno.

Znači, sada bih već imala ovdje još jedan u nizu post o tome kako se mrzim pakirat, ali osim što smo to apsolvirali davnih dana, mene trenutno to uopće ne dira. Spakirat ću se u subotu popodne, a do tada ne želim uopće razmišljati o tome. Štoviše toliko to ignoriram da mi se uopće ne da ići gledati i razmišljati o tome treba li mi se što oprati i slično.

No, s druge strane imam planove za putovanja. I ti planovi su toliko intenzivni da ću možda konačno 1.10. moći malo stati na loptu, udahnuti i slagati dojmove. Jer u iduća dva mjeseca ću doma doslovce dolaziti oprat veš i idem dalje. Što zapravo i nije tako loše, jer se u ovoj kući ionako već neko vrijeme osjećam kao stranac (ne, ništa se nije dogodilo, nego me jednostavno pere ta faza očito, jer nigdje se ne osjećam kao doma).

Na sve ovo se nastavlja „living in the moment philosophy“. Ne znam kada se to točno dogodilo, ali jednostavno se prepuštam svakom trenutku. I koncentriram se na svoja osjetila i pamtim sve moguće sitnice svakog lijepog trenutka. Nisam to prije nikada radila. Nikada nisam bila toliko prisutna kada su mi se događale lijepe (ili manje lijepe) stvari. Nekako osjećam da u ovoj fazi života jedino mogu ovako i funkcionirati. Jer preteško mi je razmišljati o budućnosti (jer je prenesigurna), a i teško mi je vezati se za išta i igdje spustiti sidro (jer nigdje nisam kod kuće, a sloboda mi je trenutno previše važna da bih dozvolila nekim konopcima da me zavežu).

Što ne znači da to ne mogu jednog dana i poželjeti. Vjerojatno i budem. Ali sada je ovako i dobro je ovako. A što će biti sutra me zapravo i ne zanima trenutno.

- 11:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.07.2011.

Čušpajz, ništa više



Rastapam se na ovim vrućinama. Trudim se biti u sobi, jer imam klimu. Blagodat, znam. I trošim struju. Neekološki, znam.

Jučer sam bila na terenu. U 5 ujutro sam se ustala. Do 10h je bilo podnošljivo, nakon toga smo zaključili da nema više smisla. Pakao je počinjao. Vjerojatno bih se u nekom trenu bacila u Savu od muke.

Brojim dane do Berlina. A do tada toliko toga moram napraviti. Upravo pokušavam pospremiti svoju preneurednu klimatiziranu sobu. Jako sam neuredna, užasno. Stvar je u tome što generalno kada imam milijardu obveza (što je zapravo 90% mog vremena) jako malo boravim ovdje. Soba mi je odlagalište i mjesto za presvlačenje. I spavanje naravno. A kada spavam, nered niti ne vidim. Ma ne vidim ga ni ovako, nevjerojatno je kako čovjek može ignorirati svoju okolinu. Kada to želi.

Uglavnom, entropija na ovom području je dostigla neviđene razmjere. Kao da živim u skladištu. Preskačem preko odjeće, herbariziranih biljaka (koje su posvuda), knjiga, torbi... Užas. Sva sreća da nitko ne ulazi ovdje osim mene. To moram večeras pospremit. Sutra idem na izletić, koji spajam sa terenom u ponedjeljak. I onda još jedan teren idući tjedan. I još nešto sitnih obveza prije odlaska.

A onda povratak u ovaj bljak Zagreb i nakon toga more. Konačno. Ajme koliko meni treba to more, ja se tako ne osjećam dobro ovdje. I nije to zbog ovih paklenih vrućina, nego jednostavno trebam vodu, mnogo vode u svojoj blizini. Smiruje me. Ti zvukovi su mi tako prirodni i utješni. I ta plava boja. Teško mi je zapravo to objasnit.

Ok, ovdje je sve zeleno, ali bojim se da mi zelena boja neće biti dovoljna.

Trebala bih pisati, ali inspiracija me napustila tamo negdje prije mjesec dana sigurno. I ne mogu. Ne znam zašto. Nadam se da će se vratit uskoro, jer ovo više stvarno nije uredu. Baš nije.

Ali zato čitam, čitam kao luđak. I ignoriram nered oko sebe. Ali briga me, ne mogu pustit knjigu iz ruku.

Volim ljeto, jer imam vremena za sebe. Volim ljeto jer onda sam prisutna, postojim. Nemam hrpu stvari koje moram odraditi i kada ja prestanem postojati, nego samo odrađujem obveze i radim ono što moram i što drugi očekuju od mene. A kad je ljeto, nekako to sve popusti, onda sam samo ja, mala Semiramida koja se sjeti da voli čitati knjige i piti duge kave ili jesti čevape sa hrpetinom luka i zalit ih sa hladnom pivom. I onda hodam bosa, vječno prljavih stopala koje ribam luđački svaku večer prije spavanja dok se tuširam hladnom vodom. Volim ljeto jer se osjećam življa nego ikada, jer me sunce prži dok se vozim na biciklu ili u autu i znojim se i osjećam svaku poru svoga tijela. I sve tako sporije ide, sve je tako ok i pozitivno. I volim one iznenadne grmljavine i toplu ljetnu kišu na koju izađem onako bosa i stojim i osjećam na sebi svaku tešku, veliku i toplu kapljicu. Volim vrele ljetne večeri jer hodam po mraku sama s Oscarom dok ga vodim na potok jer mu je to jedino veselje ovih paklenih dana. Volim hodati dok me samo mjesečina prati i slušam zvukove šume oko sebe i potoka u blizini. I osjećam mirise i zvukove intenzivnije nego ikada jer je mrak oko mene i osjetila mi luduju jer jedva vidim obrise oko sebe.

Volim ljeto.
- 20:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.07.2011.

Šuma u glavi



Večeras (zapravo sad već jučer) sam imala zanimljiv razgovor s Medom. Ma zapravo je to više bio moj monolog jer sam Medu upućivala u neke sitnice, ali sa par ključnih rečenica pogodio je bit.

(ne, Medo ne mislim na one sve komentare koji su mi fakat sjeli ko budali šamar, hvala na tome, planiram ih provest u djelo pjeva, nego na ono o podsvijesti i dovođenju u određene situacije, čisto da znaš o čemu pričam)

Ono što me zapravo fascinira i o čemu sam razmišljala kasnije kad sam se po mraku vukla kraj potoka s Oscarom je to kako su oni koji nas barem malo poznaju i imaju smisla za međuljudske odnose sposobni objektivno nas sagledat. Iako si volim mislit kako sam realna i svjesna svih svojih mana/vrlina i ostalih divota koje čine moju osobnost – postoje situacije kada se jednostavno ne mogu objektivno sagledat. Uvijek preispitujem svoje postupke i pitam se jesam li dobro ili loše postupila u nekoj situaciji, jer vjerujte mi sama sebi sam najoštriji kritičar, ali ponekad to očito nisam u stanju.

I ajme kako me Medo uspio u samo 3 rečenice usmjeriti da samu sebe sagledam iz totalno drugačije perspektive. Nije da samu sebe sada gledam drugim očima, niti mislim da se trebam usavršavat i preispitivat zbog toga, ne. Nego jednostavno su mi sad neke stvari jasnije. To je bio onaj AHA moment.

Digresija
To me podsjeća na situaciju u srednjoj, ne sjećam se više koji je to razred bio (prvi valjda), kad je profa objašnjavala kako se sve može vidjet iz Periodnog sustava elemenata, samo trebate znati gledati i razumjeti zašto je baš tako složen. I ja ko debil gledam, gledam i ne mogu samo gledajući u njega puknuti iz glave elektronsku konfiguraciju nekog elementa. I onda jednom profa kaže gledajte u PSE i slušajte me što pričam i odjednom mi je samo zabljsnulo, sve je postalo tako jasno i logično. Nikad više nisam morala raspisivat sve od početka.


No da, ne kažem da su sva razbijanja glavom oko nekih situacija koje mi čine svakodnevicu uzaludna, svakako to nisu, ali lijepo je kada ti netko može ponuditi drugu perspektivu. Jer ponekad koliko god se trudio teško je od drveta vidjeti šumu.

I gledam ja sad tu svoju šumetinu, i znate šta, ma nije ona uopće loša. Super je zapravo i odgovara mi dok je ovakva. Kada mi bude falilo svjetla, srušit ću neko drvo. Ako budem previše izložena, sakrit ću se u neku Jazbinu. Jer šuma ima sve što meni treba, samo to treba znati iskoristiti. Dobro, da se sad ne zapetljam u ovu metaforu, bolje da se zaustavim, jer ću počet pričat o bukvama i grabu.


Photobucket
- 00:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 09.07.2011.

Međuprostor


Teško mi ide pisanje ovih dana. Počnem, napišem nekakav post i onda sve obrišem. Previše je tih nekih introspekcijskih gluparija. Stalno me peru takva neka razmišljanja i promišljanja kada imam previše slobodnog vremena. Iako zapravo slobodnog vremena jedva da i imam.

Za dva tjedna idem u Berlin, toliko toga moram napraviti prije, toliko toga već radim. Idući tjedan mi je već sad isplaniran do u sekundu praktički, a bome se prilično konkretan raspored nazire i za onaj tjedan nakon. I zato jedva čekam to putovanje, čisto da se psihički odmorim od svega ovdje.

Iako, draže mi je da je ovako, stvarno je. Mislim da bih izludila da ne moram ništa raditi. Ok, mogu ja čitat knjigu neko vrijeme, otić na kavu s frendicama, provozat se biciklom, odvest Oscara u šetnju, napravit kakav kolač... Ali šta onda? To sve obavim u par sati i onda opet ne znam šta bih sa sobom. A nisam tip osobe koji može dugo biti na jednom mjestu i jednostavno gledat u strop (ok, nekad mi je i to potrebno, ali to isto ne traje vječno).

Znam da zatrpavanje u posao nije riješenje za bijeg od problema, ma kakve prirode oni bili, ali jednostavno koliko vidim, čini mi se da ne znam drugačije. Jer posvećujem ja vremena sebi i promišljanjima o stvarima koje me muče, ali nekada svo to analiziranje jednostavno nema smisla, jer se neke stvari neće tako skoro promijeniti. A pjevati da ne razmišljam ne mogu cijeli dan. I onda jednostavno krenu obveze. Hrpa njih, potrebne i nepotrebne.

I onda se osjećam tako prokleto neuhvatljivo, jer taj tempo koji sama sebi nabijam postaje luđački. Ali osjećam se dobro na kraju dana, jedva dočekam ponoć i onesvijestim se u krevet, bez prevelikih introspekcija i ostalih sranja koja se obično krenu motat po glavi u tom periodu dok pokušavaš zaspat.

Čisto da ne zastranim dalje u neke puno intimnije vode, mislim da ću se ovdje zaustaviti. Nisam ništa pametno rekla, ali eto nešto sam morala napisati. Tek toliko da se makne ovaj prethodni post.
- 23:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 02.07.2011.

U jednom dahu, promrzle kose i nejednostavnih rečenica



Najgore mi je kad se smrznem, kao sada. Sjedila sam vani, u majici kratkih rukava, suknji do gležnja, čarapama i klompama. Sva sreća da sam imala čarape. Ali svejedno sam se smrzla, jer vani je hladno. A nisam joj mogla reći da idem, nisam imala srca prekidati ju dok je pričala svoju tužnu, pretužnu priču. I nitko ne smije biti sam kada mu je teško, mora netko biti uz njega i ne mora ništa niti reći, samo mora biti tamo i slušati.

Medica je bila na stolu, nisam pila, pokušala sam, ali i dalje mi ne paše. Vjerojatno nikada niti neće. Ne volim rakiju, nikada niti nisam. Meni nije bila potrebna utjeha, ali njoj jest. Nadam se da je poslužila svrsi.

Život mi svakim danom sve više daje do znanja da se neću samo tako izvući iz svega, da uvijek može biti komplicirano. Takva je bila i ta situacija maloprije zbog koje se sad tresem u krevetu i još uvijek se nisam uspjela zagrijati. I pitam se zašto bih ja bila drugačija? Kako da dokažem svima da ne mora biti tako, da ne mora biti teško? Jer to što ja govorim nitko ne sluša, svi mi pričaju da previše vjerujem... Da mislim da je jednostavno. I kao da mi namjerno pokušavaju dokazati da nije. A ja znam da je.

I onda kao da me život testira, kao da ispituje vjerujem li ja uistinu u sve ono što kažem da vjerujem. I dovodi me blizu vatre, toliko blizu da bih se mogla pošteno opeći svakog trena. I ne mogu se maknuti, jer sam zimogrozna i mrzim hladnoću, a i vatra je tako prekrasna. I da, znam, možda ću se opeći, ali što onda, pa barem ću znati da sam živa. Jer sve ostalo su samo proračunati pokušaji sreće.

- 22:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #