U jednom dahu, promrzle kose i nejednostavnih rečenica

Najgore mi je kad se smrznem, kao sada. Sjedila sam vani, u majici kratkih rukava, suknji do gležnja, čarapama i klompama. Sva sreća da sam imala čarape. Ali svejedno sam se smrzla, jer vani je hladno. A nisam joj mogla reći da idem, nisam imala srca prekidati ju dok je pričala svoju tužnu, pretužnu priču. I nitko ne smije biti sam kada mu je teško, mora netko biti uz njega i ne mora ništa niti reći, samo mora biti tamo i slušati.

Medica je bila na stolu, nisam pila, pokušala sam, ali i dalje mi ne paše. Vjerojatno nikada niti neće. Ne volim rakiju, nikada niti nisam. Meni nije bila potrebna utjeha, ali njoj jest. Nadam se da je poslužila svrsi.

Život mi svakim danom sve više daje do znanja da se neću samo tako izvući iz svega, da uvijek može biti komplicirano. Takva je bila i ta situacija maloprije zbog koje se sad tresem u krevetu i još uvijek se nisam uspjela zagrijati. I pitam se zašto bih ja bila drugačija? Kako da dokažem svima da ne mora biti tako, da ne mora biti teško? Jer to što ja govorim nitko ne sluša, svi mi pričaju da previše vjerujem... Da mislim da je jednostavno. I kao da mi namjerno pokušavaju dokazati da nije. A ja znam da je.

I onda kao da me život testira, kao da ispituje vjerujem li ja uistinu u sve ono što kažem da vjerujem. I dovodi me blizu vatre, toliko blizu da bih se mogla pošteno opeći svakog trena. I ne mogu se maknuti, jer sam zimogrozna i mrzim hladnoću, a i vatra je tako prekrasna. I da, znam, možda ću se opeći, ali što onda, pa barem ću znati da sam živa. Jer sve ostalo su samo proračunati pokušaji sreće.