Griva

Ošišalo me. Kaže se da kada želiš nešto promijenit u životu, onda odeš frizeru – da promijeniš frizuru. E da. Ja sam otišla ošišati vrhove, a ono pomladilo me za 5 godina. Jer dam se nagovorit. Na svašta. Baš sam karakter.

Izgledam maloljetno. I ovako me ponekad pitaju jesam li sigurna imam li 23 godine. Imam, da, ko bi reko.

No da, kosa, griva. Ima nešto u tome, snaga i Samson. Kada imam dugu kosu mogu se sakriti iza nje, mogu se zamotati u nju, ali me i živcira. I onda imam faze, uzgojim ju, pa ju skratim u afektu do uha. Sad je samo griva smanjena, nisam bila drastična. Sad izgledam kao žensko koje posvećuje svom izgledu više od 5 minuta dnevno. Maloljetno žensko.

U srednjoj sam imala potrebe za eksperimentiranjem. To su te godine. Prvo sam imala dugu kosu, jako dugu. Onda se to skratilo do ramena. Pa je krenula faza farbanja, crveno i crno su mi najdraže kombinacije. A i ljubičasta, ona tamna mi je baš bila fora. Pa crna sa plavim odsjajem. A onda kratka kosa. Skroz kratka. Blože što mi je bilo. Imam negdje slike, dokazni materijal tog horora.

A onda je krenuo fax. Smirila sam se. Najkraće je do uha, i to mi se sviđa, ali opet onda ju ne mogu zavezat. I onda nisam Samson, onda sam djevojče.

Pa zaboravim otići fizeru, jer zapravo ne volim frizere. Imaju potrebu razgovarati. Volim ja pričati, dapače, ali ne da mi se kod frizera pričati o vremenu pola sata do 45 minuta. Ili kada razgovaraju samnom dok me feniraju (ko i kad si zubara koji priča s tobom, a brusi ti zub). A ja samo klimam glavom. Ko debil mali. Zadnji put sam bila u 5. mjesecu prošle godine. U pauzi na faxu između dva predmeta.

I eto, nisam više Samson. Bit ću opet, kroz godinu dana, s obzirom na moju ljubav prema frizerima. A sad se idem navikavat na novu sebe.

Društvena sam životinja

Imam potrebu za ljudima. Da.

Kada gledam neke osobe iz svoje neposredne okolice shvaćam da nisu baš jako društveni. Zapravo, jesu oni društveni, ali nemaju društvo. Razni su razlozi tome, ne bih u detalje o svojim bližnjima, jer ipak je ovo moj blog i sebe poznajem najbolje, pa ću o sebi i laprdat.

Dakle, što primjetih? Pa primjetih da imam priličan broj ljudi oko sebe. Ok, imam hrpu poznanika, slažem se. Dosta toga je vezano uz neke poslovno – faxovske obveze. Međutim, imam nekoliko vrlo bliskih prijatelja. Barem su oni meni bliski, ne znam jesam li i ja njima. Valjda jesam, kada vole provoditi toliko vremena samnom, a i dijelit svoju intimu, kao što ja svoju dijelim.

Sada se već formirala stabilna brojka od 6 jako mi važnih osoba. I znate što mi je nevjerojatno, što svi oni mene trpe (hvala vam svima na tome neizmjerno). I nije mi jasno kako uspijevam, a nisam baš cvjetić. Karakterno jel. Rekla bih čak i da sam malo zajebana po mnogim pitanjima.

Puno energije je potrebno za prijateljstva. Zahtjevaju puno emocionalnih ulaganja i zato nisu sva jednako intenzivna u svakom trenu, ali znate onaj osjećaj kada ste sigurni u to da te osobe doslovce u svakom trenu možete nazvat i da će vam se javit.

Mijenjamo se svi mi, odrastamo zajedno. S nekima sam svašta prošla, s nekima tek prolazim, ali nekako opstajemo. Jedno prijateljstvo je staro praktički koliko sam i ja. Jedna od prijateljica mi je sestra. Jedno prijateljstvo je srednješkolsko. Dva su faxovska, od kojih je jedno od samog početka, a drugo je intenzivno zadnjih godinu i nešto. A jedno je blogovsko i jednako vrijedno kao i sva ova prethodna.

Svako je posebno na svoj način, svako ima svoje nijanse. Niti jedno nema kategoriju najboljeg, jer su sva najbolja i jednako dobra. Neka se bolje razumiju u jedan aspekt moga života, druga u neki drugi. I bez svih njih ja bih bila siromašna osoba. Ovako sam bogata, uistinu.

I ne, ne hvalim se. Samo imam potrebu tu i tamo javno deklarirati svoju ljubav. Ima li nečeg lošeg u tome? Znaju svi oni to i bez toga, ali imam potrebu i da cijeli svijet zna. Da ostane zapisano.

Čudno je biti tu.

Hmm opet sam u civilizaciji. Ovaj put mi je čak i mobitel krepao tamo gdje sam bila, a zaboravih punjač (kako prikladno). Bio je to radni odmor, ali jako ugodan i zabavan. Mislim da ću se ustabiliti u Zagrebu koja 3 tjedna, samo zato jer imam hrpetinu posla, a onda put pod noge opet. Jedva čekam hihi.

Zanimljivo je provesti skoro cijelo ljeto na putu. Svugdje se osjećam kao doma. To je baš lijepo.

Sebe ipak volijem najviše

Berlinska šetnja

Evo, počinjem sa vraćanjem dugova. U pauzi od razmještanja namještaja po sobi mogu napisati riječ – dvije o Berlinu. Ili malo više. Vidjet ćemo gdje će me tekst odvest.

Dakle, dugo već nisam bila u nekom višemilijunskom gradu i istraživala njegove skrivene kutke. Nekako sam se okrenula prirodi u zadnje vrijeme, logično naravno. No, nakon raznih peripetija i zavrzlama koje su se odvijale ranije ove godine pala je odluka da idemo u Berlin.

Što reći o gradu? Iskreno, oduševio me. Naime, nisam imala nikakvih očekivanja, čak štoviše, nije mi se ni išlo toliko jako jer sam bila prilično iscrpljena od svega što sam morala napraviti na faxu. No, tim više je moje oduševljenje gradom bilo jače. Mogućnosti, stil života, praktičnost i efikasnost, sve mi se to jako svidjelo. Obišla sam nekoliko muzeja i realno sam imala vremena za još nekoliko, ali sve treba dozirati, pa tako i to.

Naravno, dvije nezaobilazne postaje su bile Botanički i Zoološki vrt. Neću puno o njima pričati ovdje, jer ću napisati dva članka o njima za biologija.com.hr, pa kada to bude objavljeno stavit ću linkove. Botanički me totalno oborio s nogu, kao i Aquarium koji je dio Zoološkog vrta.


Mrka faca


Hmm... Privatnosti malo?


Hemerocallis

Od muzeja najviše me dojmio Pergamonmuseum. Nije prenatrpan kao što to muzeji znaju biti (pogotovo u Italiji) i nije prevelik. Taman kako muzej treba biti. Prvo što vidite kada uđete je Pergamonski oltar. No, koliko god on impozantan bio, nije me ni približno oduševio kao Ištarina vrata. To je stvarno bilo wau. Neverine, tebe sam se sjetila i razmišljala si cijelo vrijeme kako bi bio gušt s tobom kao vodičem hodati kroz taj muzej.






Zoološki detalj


Botanički detalj




Od ostalih muzeja vidjela sam Povijesni, Botanički (u sklopu Botaničkog vrta), Prirodoslovni, Topografiju terora i izložbu Dalijevih djela. Čak sam pogledala po prvi puta u komadu Andaluzijskog psa. Majkomila samo ću to reći, iako Dalija stvarno volim. Preporučila bih svaki od ovih muzeja, no naravno Botanički je must see ako mene pitate .

Dio koji mi se jako svidio je East Side Gallery (1,3km dug dio Berlinskog zida sa grafitima). Na žalost nisam uspjela prohodati cijelom dužinom i vidjeti sve, jer ostatak moje družine nije bio raspoložen za hodanje, ali idući put obavezno.








Eto, toliko od mene o Berlinu, svašta sam još vidjela, ali čisto da vas ne davim previše (Sva sreća da o Botaničkom i Zoološkom vrtu ne pišem ovdje, to bi vas tek ubilo). Kada odete sami ćete istraživati. Ima se hrpa toga za istražiti.

A sada još samo srce za kraj.

What happens on the island stays on the island

Volim ovu rečenicu, a volim i otoke naše bome. Evo, već sam treći ove godine detaljno obišla i istražila.

Rab je stvarno prekrasan i baš mi se jučer nije išlo doma. Do zadnjih trenutaka smo odgađali povratak, vozila sam po noći. Pogled na otoke sa magistrale je prekrasan u suton i ona ljubičasto – modro – zlatna boja stvarno oduzima dah. Dobro da nisam završila u provaliji. Trebala sam se na moru roditi, znam to i osjećam već godinana. Ne znam kad je sve pošlo krivo, ali je. Ah more.

Bilo je ovo zanimljivih, intenzivnih tjedan dana, kao i uvijek kada sam u čoporu ljudi naučim mnogo toga o sebi, drugima, međuljudskim odnosima i svim ostalim nijansama ljudskih interakcija. Neprocjenjivo, rekla bih.

O šou programima koje sam imala prilike gledati na plaži ću neki drugi puta. Materijelala imam na bacanje, jer strašno je što ljudi rade svojoj mladunčadi. A i ta mladunčad je strašna bome. Zanimljivo za promatrat neko vrijeme i trenirat živce. Evo, skoro pa su mi čelični.

Oprostit ćete mi naravno što ne stavljam slike, trenutno nisam u stanju (a i dužna sam vam postić o Berlinu, nijesam zaboravila, bez brige). Danas sam si jako komotna i odmaram se od odmora. Danas mi je zadnji dan laganog tempa. Sutra počinje pakao. Hmm dobro, ne baš pakao, ali tempo kreće. I nema stajanja do Nove godine. Plače mi se od pomisli koliko toga moram napraviti i najradije bih se kao jegulja izvukla iz svega, ali na žalost ne mogu.

A sad se idem ubiti u rođendanskom ručku. Svom. Dvajest i trećem. Starim. Da.

Zagreb all over again

Ovakvi postovi se sad već pretvaraju u rutinu, standardna pojava na ovom mom blogiću svaki put kad se vratim u svoju bazu - Zagreb. Na sreću moju veliku neću dugo obitavat na ovim prostorima, opet odlazim, opet putujem. Ovdje samo perem veš. Prolaznik sam tu. Ajme kako se volim povlačiti po svuda, kako volim kada sam daleko. A Zagreb mi uopće ne fali.

Ok, fali mi Oscar, fali mi kava s A. i E. Fale mi usamljene kasnonoćne šetnje po mračnim i šumovitim dijelovima moga kvarta (da, prolupala sam do kraja). Fali mi vožnja autom i glasna muzika (eh, ali sad autić ide samnom hihi). Fali mi moj bicikl, ajme stvarno mi je falio više nego što sam očekivala. I tako, te neke sitnice mi fale.

Danas kada sam slijetala avionom, shvatila sam koliko je Medvednica zapravo prekrasna. Ok, znala sam ja to i prije, vjerujte mi svakave divote sam tamo vidjela i svaki put kad odem vidim nešto novo i prekrasno, ali danas je bila tako zelena. Bukovo zelena. Predivna mi je ta boja.

No da, Berlin. Stvarno, kao što i znate, nisam ljubitelj velikih gradova niti gužve i mnoštva ljudi, ali Berlin me oduševio. Ajme koji grad, prekrasan, toliko mogućnosti, toliko toga za vidjeti, za svakoga po nešto. Bila sam u nekoliko muzeja, Bottanički i Zoološki vrtovi su naravno bili prvi na listi mojih prioriteta. A Botanički vrt, došlo mi je da ih preklinjem da me uzmu tamo da okopavam ruže, za besplatno, samo da budem tamo. Divota.

Prekrasan mi je ovo bio odmor, stvarno sam uživala, daleko od svega, ne razmišljajući o svemu što me ovdje čeka i stvarima s kojima se moram suočiti prije ili poslije.

Nisam još prebacila slike, to ću vjerojatno sutra srediti, malo sam povampirila tamo pa sam u prva dva dana preko 500 slika ispucala. Moram to malo svesti na neku razumniju razinu, pa prema tome ovih dana će slijediti i jedan post o dojmovima. Samo da se malo zbrojim, i prije nego ponovno odletim, ovaj puta u malo južnije krajeve. I to jedva čekam