Malo je teško prebaciti u riječi ovaj kaos u mojoj glavi. Ne, ništa se nije dogodilo, nema potrebe za brigom, nego mene brine to što se ne brinem. Jesam li postigla ultimativni zen? Sumnjam.
Dakle da razjasnim malo, u zadnje vrijeme sam se prestala živcirati oko svega. Od sitnica do bitnih stvari. I ne, nisam upala u neko letargično raspoloženje, nego jednostavno odbijam razmišljati o ičemu, osim ako to nešto nije aktualno danas, eventualno sutra. Sve ostalo mi je naporno. Briga me što će biti za 6 mjeseci, pitanje hoće li me auto do tada pregaziti. Karikiram naravno.
Znači, sada bih već imala ovdje još jedan u nizu post o tome kako se mrzim pakirat, ali osim što smo to apsolvirali davnih dana, mene trenutno to uopće ne dira. Spakirat ću se u subotu popodne, a do tada ne želim uopće razmišljati o tome. Štoviše toliko to ignoriram da mi se uopće ne da ići gledati i razmišljati o tome treba li mi se što oprati i slično.
No, s druge strane imam planove za putovanja. I ti planovi su toliko intenzivni da ću možda konačno 1.10. moći malo stati na loptu, udahnuti i slagati dojmove. Jer u iduća dva mjeseca ću doma doslovce dolaziti oprat veš i idem dalje. Što zapravo i nije tako loše, jer se u ovoj kući ionako već neko vrijeme osjećam kao stranac (ne, ništa se nije dogodilo, nego me jednostavno pere ta faza očito, jer nigdje se ne osjećam kao doma).
Na sve ovo se nastavlja „living in the moment philosophy“. Ne znam kada se to točno dogodilo, ali jednostavno se prepuštam svakom trenutku. I koncentriram se na svoja osjetila i pamtim sve moguće sitnice svakog lijepog trenutka. Nisam to prije nikada radila. Nikada nisam bila toliko prisutna kada su mi se događale lijepe (ili manje lijepe) stvari. Nekako osjećam da u ovoj fazi života jedino mogu ovako i funkcionirati. Jer preteško mi je razmišljati o budućnosti (jer je prenesigurna), a i teško mi je vezati se za išta i igdje spustiti sidro (jer nigdje nisam kod kuće, a sloboda mi je trenutno previše važna da bih dozvolila nekim konopcima da me zavežu).
Što ne znači da to ne mogu jednog dana i poželjeti. Vjerojatno i budem. Ali sada je ovako i dobro je ovako. A što će biti sutra me zapravo i ne zanima trenutno.
Post je objavljen 21.07.2011. u 11:07 sati.