Vratih se...

...opet povratak u stvarnost. Majkemi, ali stvarno mi je sve teže svaki put. Sve do jednom, kada se više ovdje neću vratiti. Stvarno je čudan osjećaj kada nigdje nisi zakorijenjen, i loviš, tražiš čvrsto tlo za koje bi se mogao uhvatiti, a nema ga nigdje na vidiku.

Ne vidjeh Palagruže, ali ajme koje putovanje. Sama, skroz sama. Po prvi puta.

Ne mogu biti sama, to tek sada vidim. Moram pričati, moram razgovarati, moram imati ljude u blizini, ma koliko mi ponekad bili naporni. Nije zabavno ako se ne možeš s nekim veseliti što vidiš dubrovački zečinu. Stvarno nije.

Ali lijepo je bilo ovo putovanje. Čudno i drugačije. Samo i slano. Sa puno različitih mirisa i okusa, sa zvukovima cvrčaka i bodljama ježeva.

4 dana, samo 4 dana. Neću te Zagrebe, baš te neću.

Doslovce!

Podržavam :)

Znatiželja je ubila koga ono?

Događa li vam se ikada da vas nekad nešto toliko zanima da vas naprosto iritira? Znatiželja neka luđačka. Ne, ne mislim tu na tračeve koji susjed se s kim potuca po lokalnom fukodromu. Ne to. Mislim na sitnice iz naše blizine/okoline.

Npr. ona neka zvijezda jako sjajna, kako joj je ime (ima ih hrpetina, ali vi uvijek zapazite baš tu jednu i to vas proganja, a odgovora od nikud) ili neki pauk, sustavno vas maltretira već danima, baš je u onom desnom kutu kupaonice i nikako se ne miče iz njega i gledate ga dok sjedite na wc-u, i ne to nije onaj običan pauk sa dugim nogama, nego neki totalno ludi kričavo zelene boje na narančastim pločicama i toliko vas izluđuje da naprosto morate uzeti nešto i popesti se do gore čisto da vidite kakvo vas to osmooko čudovište promatra dok se vi bavite pražnjenjima svog sustava. Jel vam se to događa kad?

Meni se takve stvari svako malo događaju. Počne me izluđivat ta znatiželja, ne mogu si pomoći.

Ima ta jedna biljka. Evo već mjesec dana me jebe u mozak, onako pošteno. Vidjela sam ju u Makismiru kraj jezera, drugog valjda, a danas sam ju primjetila i kraj prvog. A da stvar bude bolja vidjela sam ju i na vikendici kod susjeda, i konzultirala se sa kolegicom, ali ni ona nema pojma kakvo je to ogromno čudovište. I vjerojatno je neko ukrasno glavočikasto govno, ali moram čekati da procvate. Čekam već mjesec dana, a ogromna je biljka sad već ima skoro metar i sedamdeset po mojoj procjeni (iako mi te mjerne relacije nikada nisu pretjerano išle :D). Uglavnom, ima neke lude listove, gotovo kanabinoidne, ali ne u pravom smislu te riječi kao što neke biljke imaju pa su i dobile tako neke zanimljive pridjeve tj. imena vrsta. No, uglavnom, prolistah svu relevantnu determinacijsku literaturu, i ništa, niente, nothing. Dakle čekanje samo preostaje. Strpljenje je vrlina. Tako barem kažu.

Nije to jedini primjer proganjanja. Često se sjetim neke vrste – biljne, životinjske, latinske imenice koja se nepravilno deklinirala, nekog lika iz neke knjige koju sam čitala prije 100 godina, bilo čega i onda se ne mogu sjetiti npr. hrvatskog imena (a znam da sam ga znala) ili tog nekog nepravilnog padeža ili imena tog dotičnog lika ili čak naslova cijele knjige. I izluđuje me to. Ok, rekla bih da se u dosta slučajeva sjetim toga što me maltretira, ali ponekad se moram iz kreveta ustat i tražit po knjigama/internetu (dakle palit komp iako je bio fajrunt) čisto da mogu zaspat. Jer fuckin' mozak kao da me sabotira kada bih trebala u krevet. A ne samo tada, nego i u situacijama kada su informacije teško dostupne. Ah.

Uglavnom, molim vas recite mi da postoje tako sitnice koje vas izluđuju s vremena na vrijeme i da jednostavno morate saznati odgovor or else.

Mržnja

Nisam ona koja mrzi, jer mržnja je tako teška riječ. Prejaka. Ako je to suprotnost od ljubavi, u smislu jačine i intenziteta tog osjećaja, onda ja nisam sposobna mrziti. Kako je moguće toliko negativne energije akumulirati u sebi i to osjećati prema nekome? Preintenzivno je to i preružno da bih samu sebe trovala takvim stvarima.

Ali s vremena na vrijeme se dogode neki događaji, u kojima sam ja samo indirektan sudionik, skoro bih rekla promatrač sa strane, ali tiču se mene. Itekako me se tiču, jer stradaju moji bližnji, a ako su moji bližnji nesretni, onda sam i ja nesretna. Ne, ovo nije priča o trenutnoj općenitoj gay mržnji (iako bi to zapravo i mogla biti, jer i moji gay prijatelji trenutno teške trenutke prolaze), ovo je priča o tome kako osjećam životinjske porive za nasiljem prema ljudima koji vrše nasilje nad meni najbliskijim osobama.

Incident nema smisla prepričavati, ali plašim se te snage koja se razvija u meni kada se samo sjetim polu-ljudi koji zbog vlastite destruktivnosti i dosade maltretiraju druge. I to iz čista mira.

I iako volim misliti za sebe da ne želim mrziti, ali očito je jače od mene. Osjećam da bi mi jedna boksačka vreća sada itekako dobro došla, čisto da se riješim te negativne energije koja je u meni, a koju ne želim.

Naravno da će se s vremenom sve smiriti i proći, ali ovih dana mi se vrišti.

Užasno je kada shvatiš koliko su zapravo drugi ljudi u stanju izvući ono najgore iz tebe.

Fuj.

Povratak u stvarnost

Bilo je prekrasno. Kao i uvijek. Zaljubila sam se opet. Stalno se zaljubljujem u prekrasna mjesta. Raj na Zemlji definitivno. I sa tugom napuštam svoje nove ljubavi, svaki puta iznova. Naučila sam mnogo, dojmove još uvijek zbrajam. Bilo je mokro, ali je bilo zabavno. Mokre gojzerice su mala cijena koja se morala platiti. Teško se bilo vratiti naravno, ali osjećam da ću opet ići. Hoću sigurno, jer jače je od mene. Sretnica sam, uistinu jesam. Uostalom, pogledajte slike, pa će vam biti jasno.
































A sada povratak u stvarnost.

Strahovi i odlasci

Jučer sam dobar dio dana, tj. večeri provela sama. I grmilo je, jako je grmilo. Bio je mrak. A ja sam bila sama u ovoj preogromnoj kućerini. Na svaki zvuk sam trzala, kao neko preplašeno pseto. Ja, koja volim samoću, koja volim kišu, a još više grmljavinu. Ali sve je bilo toliko glasno, a ja se već dugo nisam osjećala tako samo. I ne mogu vjerovati da to priznajem na glas, jer nema šanse da priznajem svoje slabosti. A ne, ja sve mogu. I sve mogu sama. A strahovi se nikada ne priznaju na glas.

Ali moram jer jednostavno osjećam da moram. Moram priznati sama sebi dovoljno glasno pa da to i dopre do mene. Mislim da je ovdje dovoljno glasno.

Jučer sam jako htjela otići, daleko. I dok sam ulazila na autocestu morala sam odlučiti hoću li za Zagreb ili u drugom smjeru. Koja je to teška odluka bila i čežnja za odlaskom daleko u drugom smjeru pa gdje stignem. Ali Lasie se ipak vratio kući.

I pitam se onda, odakle dolaze ti prokleti porivi za bježanjem? Bježanjem od svega, od ljudi, od mjesta, od ovog načina života (s kojim sam, što je najbolje od svega, zadovoljna). Nije mi jasno zašto mi je potreban taj odmak? Jer se ne osjećam kao da sam kod kuće.

I sutra opet idem, opet idem na mjesto s kojeg će mi se teško vraćati u ovu stvarnost. Jer mi je svaki puta do sada bilo tako. Bilo mi je teško. A tamo će mi biti lijepo i prekratko će trajati, kao i uvijek. A onda opet bolno suočavanje sa Zagrebom. Sve je to već viđen scenarij.