Jučer sam dobar dio dana, tj. večeri provela sama. I grmilo je, jako je grmilo. Bio je mrak. A ja sam bila sama u ovoj preogromnoj kućerini. Na svaki zvuk sam trzala, kao neko preplašeno pseto. Ja, koja volim samoću, koja volim kišu, a još više grmljavinu. Ali sve je bilo toliko glasno, a ja se već dugo nisam osjećala tako samo. I ne mogu vjerovati da to priznajem na glas, jer nema šanse da priznajem svoje slabosti. A ne, ja sve mogu. I sve mogu sama. A strahovi se nikada ne priznaju na glas.
Ali moram jer jednostavno osjećam da moram. Moram priznati sama sebi dovoljno glasno pa da to i dopre do mene. Mislim da je ovdje dovoljno glasno.
Jučer sam jako htjela otići, daleko. I dok sam ulazila na autocestu morala sam odlučiti hoću li za Zagreb ili u drugom smjeru. Koja je to teška odluka bila i čežnja za odlaskom daleko u drugom smjeru pa gdje stignem. Ali Lasie se ipak vratio kući.
I pitam se onda, odakle dolaze ti prokleti porivi za bježanjem? Bježanjem od svega, od ljudi, od mjesta, od ovog načina života (s kojim sam, što je najbolje od svega, zadovoljna). Nije mi jasno zašto mi je potreban taj odmak? Jer se ne osjećam kao da sam kod kuće.
I sutra opet idem, opet idem na mjesto s kojeg će mi se teško vraćati u ovu stvarnost. Jer mi je svaki puta do sada bilo tako. Bilo mi je teško. A tamo će mi biti lijepo i prekratko će trajati, kao i uvijek. A onda opet bolno suočavanje sa Zagrebom. Sve je to već viđen scenarij.
Post je objavljen 05.06.2011. u 14:21 sati.