Nisam ona koja mrzi, jer mržnja je tako teška riječ. Prejaka. Ako je to suprotnost od ljubavi, u smislu jačine i intenziteta tog osjećaja, onda ja nisam sposobna mrziti. Kako je moguće toliko negativne energije akumulirati u sebi i to osjećati prema nekome? Preintenzivno je to i preružno da bih samu sebe trovala takvim stvarima.
Ali s vremena na vrijeme se dogode neki događaji, u kojima sam ja samo indirektan sudionik, skoro bih rekla promatrač sa strane, ali tiču se mene. Itekako me se tiču, jer stradaju moji bližnji, a ako su moji bližnji nesretni, onda sam i ja nesretna. Ne, ovo nije priča o trenutnoj općenitoj gay mržnji (iako bi to zapravo i mogla biti, jer i moji gay prijatelji trenutno teške trenutke prolaze), ovo je priča o tome kako osjećam životinjske porive za nasiljem prema ljudima koji vrše nasilje nad meni najbliskijim osobama.
Incident nema smisla prepričavati, ali plašim se te snage koja se razvija u meni kada se samo sjetim polu-ljudi koji zbog vlastite destruktivnosti i dosade maltretiraju druge. I to iz čista mira.
I iako volim misliti za sebe da ne želim mrziti, ali očito je jače od mene. Osjećam da bi mi jedna boksačka vreća sada itekako dobro došla, čisto da se riješim te negativne energije koja je u meni, a koju ne želim.
Naravno da će se s vremenom sve smiriti i proći, ali ovih dana mi se vrišti.
Užasno je kada shvatiš koliko su zapravo drugi ljudi u stanju izvući ono najgore iz tebe.
Fuj.
Post je objavljen 14.06.2011. u 16:19 sati.