"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth." Thomas Henry Huxley
A da malo objasnim...
Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.
Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:
semiramidin.vrt@gmail.com
Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)
"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog." George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog
utorak, 31.05.2011.
Da, želim alienaciju
Svi se žale kako se gubi ta neka bliskost među ljudima. Svi hodaju po cesti, gledaju svoja posla, svi imaju slušalice u ušima i ne doživljavaju jedni druge. Ljudi se udaljavaju jedni od drugih. Alienacija. Prvi puta sam čula za tu riječ u srednjoj, iz sociologije valjda.
E pa, ja to želim, želim se udaljiti od ostalih, svjesno i namjerno, a najveću želju za time imam dok se vozim javnim prijevozom. Ipodiću moj, mišu najdraži, gdje te zametnuh? Tek sad vidim koliko si mi važan.
Zapravo znam točno gdje je. U jednoj torbi, ali problem je u tome što ne znam gdje je ta torba . Moram ju pronaći, još danas, situacija je kritična.
Muka mi je, ali stvarno mi je muka kada moram slušati primitivne razgovore, a ne mogu pobjeći. Da, sada ćete mi reći kako uvijek mogu izaći van iz tramvaja/autobusa. E pa neću. Zašto bih? Moje je pravo i moj izbor voziti se javnim prijevozom. I stvarno, ali najstvarnije ne slušaju mi se tuđi mentalni proljevi i ostala sranja. Fakat, dođe mi da se počnem luđački smijat ili plakat. Kao danas recimo. I ne, ne da mi se opisivati taj futilni razgovor koji sam morala slušati.
Nije da ja pričam o kvantnoj fizici kada se vozim tramvajem sa nekim (a rijetko se vozim sa nekim u tramvaju, obično soliram). Ali bome ne komentiram žene u autima na totalno primitivnoj razini, točnije uopće se ne bavim ljudima oko sebe. I ne pričam glasno da me pola tramvaja može čuti i zapravo jedva čekam da razgovor završim izvan prijevoznog sredstva.
I zato tek sada uviđam koliko mi je moj iPodić dragocjen. Sunce moje, kako me samo pošteđuješ tuđih sranja.
Znate, čudan je ovo dan danas i nisam mislila o ovome svemu pisati, ali toliko riječi mi se roji po glavi da jednostavno moraju izaći van. Moraju.
Jutros sam čula da je Ratko Mladić uhićen, tj. jutros se tek sumnjalo na njega, a kasnije se potvrdilo. I tek sam večeras zapravo osvijestila što se dogodilo i koliko je važno to što se dogodilo. Iako ne znam, stvarno ne znam kolika je utjeha to uhićenje onima koji su osjetili njegovu brutalnost na svojoj koži.
Gledam sve one snimke, sve one stvari koje sam vidjela već mnogo puta, ali svaki put do sada ih nisam još niti jednom gledala bez da sam se naježila, bez da su me neugodni trnci prošli po cijelom tijelu i bez da sam uspjela zadržati oči suhe.
I onda se pitam kako se sada osjećaju baka i djed. Pitam se kako se osjećaju moj tata i stric. Baka i djed su izgubili najmlađeg sina, tata i stric su izgubili najmlađeg brata. Osjećaju li ikakvu utjehu, olakšanje? Sumnjam.
Razmišljam ponekad kakav bi život bio meni i mojoj obitelji da ga nismo izgubili. Neopisivo mi je žao što tu osobu nikada nisam upoznala. Zanima me kakve bi osobe danas bile moje dvije sestrične koje su odrasle bez oca. Malene su bile skroz, ne sjećaju ga se.
Teško mi je gledati baku i djeda koliko je njima ta rana još uvijek bolna i sada nakon 17 godina.
Izgubila je moja obitelj još članova, nije moj stric jedini, ali njegova smrt mi je najbliža. I možda nije toliko bolna za mene koja ga nikada nisam niti upoznala, koliko za ostatak obitelji, ali svejedno i ja osjećam određenu vrstu tuge zbog svega toga.
I ovo je samo jedna priča, samo jedna tragedija koja je zahvatila mnoge živote. I danas još uvijek boli. A tisuće je takvih priča. Tisuće.
I recite vi meni, postoji li dovoljno dobra kazna za takvu osobu koja je prouzročila toliko boli, koja je tolike obitelji nepovratno uništila i promijenila? Kakva je utjeha to što je on sada iza rešetaka? I biti će osuđen i što onda? Nisam za nikakve odmazde, mržnje i slične stvari, ali pitam se ponekad kakav je ovo svijet? Kako jedno ljudsko biće može prouzročiti toliko zla? I baš sam pretužna jer nemam odgovore na niti jedno od ovih pitanja i sa suzama u očima gledam taj svijet, ovaj svijet, naš svijet.
Oni koji nas najbolje poznaju obično postavljaju i najteža pitanja. Naizgled obična i jednostavna, ali ona su sve osim toga. I onda krene suočavanje sa samim sobom. Jer kada neke stvari kažeš na glas, one postaju stvarnost. Jer dok je sve u tvojoj glavi, skriveno je i nitko ne zna što se zapravo događa, a ti si možeš nešto priznati, a i ne moraš. Ignoriranjem samog sebe štetiš jedino sebi.
Ali ne može to vječno trajati, ignoriranje jel. Nema to smisla. Ako racionaliziraš, kao što ja to radim, onda sve moraš kvantificirati, odrediti, definirati, staviti u jednadžbu. A neracionalne stvari se ne rješavaju tako. Moraš se prepustiti, moraš vjerovati, inače nećeš poletjeti. Petar panovske metafore u totalno krivom kontekstu. No dobro.
Bježanje, uvijek jednom nogom prema izlazu. Jer tako je sigurnije. Opet ona ista kukavica.
Teško je to suočavanje sa samim sobom. Jednako mi je teško i suočavanje sa Zagrebom nakon divljine. Možda postoji neka korelacija. Ne znam. I da, budite bez brige, ponašam se kao jebeni Werther kojeg sam uvijek ismijavala. Ok, možda ne oko istih stvari kao on, ali svede se to na isto. Šta mi to treba? I da, zatrpala sam se poslom, čisto zato da se ne stignem bavit samom sobom, ali eto, nije ni to vječno rješenje očito.
Čitam ja tako novine maloprije, dolazi stari doma i pita me di sam se ja to jučer parkirala. Ja mu kažem, pa kako to misliš di, kraj ceste, di bi drugdje. On meni da odem van i da si malo pogledam auto. Ja ne budi lijena se dignem, 5 upitnika iznad glave i gledam auto. Fali prednja ratkapa i to ne jedna, nego obje. Oukej. Ne, nije slučajnost. Pogotovo kada mi je otac objasnio da se te ratkape ne mogu samo skinuti, nego se mora kotač micati da bi se one odšarafile. Jebeno. I još kad mi je rekao da ako kotači nisu ponovo dobro vraćeni natrag moglo mi se svašta dogoditi u vožnji. A nisam bila sama, još su dvije osobe bile samnom u autu za koje sam ja bila odgovorna.
Bila sam na terenu, u Zagorju, gdje radim diplomski. Auto sam dva puta ostavila bez nadzora, prvi put na sat vremena, drugi put na dva sata. I to oba puta blizu šume i daleko od bilo kakvih kuća. Jer sam morala u šumu ići brat biljke. I osjećam se ko jebena plavuša zato jer to nisam odmah skužila. Ne, ne gledam u kotače auta, osim ako ih ne perem. Nakon što se to dogodilo, vozila sam se još nekih 100km. Sva sreća da se ništa nije dogodilo. U šoku sam.
U još većem sam šoku što su mi se ljudi činili do sada tamo dragi i simpatični, ako ih nešto pitaš sve će ti objasnit, pomoć. Pričat će s tobom, nije bed. I onda ovo. Mislim, koji kurac? Dakle netko je morao doći, uzeti dizalicu, skinut jebeni kotač da bi skinuli fuckin ratkape. Ono wtf? Nemam pojma kolika je šteta, par stotina kuna, ali nije poanta u tome. Mislim kako? Kako nekome tako nešto padne na pamet? Što da sam došla dok su bili usred posla?
I šta sad? Moram tamo ići još barem 15 puta, ako ne i više. Starci su mi rekli da ubuduće parkiram blizu ljudi i da pitam dal smijem parkirat i da mi onda valjda nitko neće ništa dirat. Valjda se ne bi usudili. Ili da jednostavno cijelo vrijeme gledam auto. Ma čisto mi dođe da si nabavim krvožednog psa i da ga furam sa sobom.
Šteta što tu sa strane ne postoji kategorija vjerovali ili ne. Jer ovo je upravo jedna takva pričica. Naime, zadnjih pola sata sam sumanuto pretraživala svaku hrpu čistog veša u kući u potrazi za svojim čistim gaćama. Tri puta pogađajte koji je bio rezultat. Naravno, ne pronađoh niti jedne. Ništa. Niente. Nichts. Nada. Nothing. Tipota.
(hmm znam li reći „ništa“ na još kojem jeziku?)
Ajme, ovo ima potencijala postati jedan totalno razmaženi post. No dobro.
Dakle, kako se to dogodilo? Pa, mala Semiramida je bila u divljini tjedan dana i tamo je jelte isprljala dobar dio zaliha čistiog donjeg rublja. Drugi dio koji nije išao na teren je očito ostao prljav na dnu košare sa prljavim vešem/vešom šta ja znam kako se to piše. Treći dio koji je bio čist sam potrošila sada od povratka sa terena. A ništa moje se u međuvremenu nije opralo.
Digresija:
Naime, nas 5 živi u ovoj kući. Od čega su 4 punopravne ženske osobe. Zamislite, o samo zamislite koliko je to prljave robe :P.
Jer šta, mama mi je ponosno objavila neki dan da mi je oprala terensku robu. Što je super, ali ne i neophodno. Jer terenske odjeće fala blogu imam dovoljno. Ona je mislila da mi je to sad prioritet, s obzirom koliko hodam okolo. I zahvalna sam na tome.
No, neki dan, točnije prekjučer sam predvidjela ovu katastrofu i zamolila sam ju da mi stavi prat moje stvari. Sad se vi, u ovom ključnom momentu pitate, pa koji vrag je toj Semiramidi da nije u stanju sama upalit veš mašinu? Potpuno opravdano, cijenjeno moje čitateljstvo, no eto moja malenkost je svaki dan od ranog jutra vani do kasno navečer. I kad se sjetim da mi ovako nešto treba? Eto upravo prije spavanja, tj. prije tuširanja. Izgovori, sve su to izgovori, znam ja, ali eto koristim prednosti dok živim u hotelu Mama&Tata.
Budući da majka već spava, a ja ju ujutro neću vidjeti prije nego idem, poslah joj mail:
Mama molim te, ako stigneš please ubaci bilo kakve moje gaće u veš mašinu samo da se operu, ja ću ih stavit sušit čim se vratim s terena, oko 14h. Pa da mi se osuše do navečer. Naime, nemam više niti jedne čiste i hodam u gaćama od badića
Hvala,
Semmy :)
Sva sreća da joj je radno mjesto u sklopu kuće :D. I sva sreća da sam se sjetila da imam čisti badić. I jel primjećujete kako pišem lijepe mailove pune kompromisa. Baš sam derište. Pa tako mi i treba kad druge maltretiram sa svojim prljavim vešom/vešem.
Cijeli dan sam u sobi. Mir i tišina. Vrijeme samo za mene, to je ono što mi kronično nedostaje. Po cijele dane sam vani, dobar dio toga sam na terenu i uživam, stvarno uživam. Ajme, da samo znate koje lude stvari viđam okolo.
Ali sam i umorna. Danas je nedjelja, trebala bih se odmoriti. Onako kako spada, i voljela bih kada bih mogla cijeli dan ležati i gledati u strop, onako samo malo za promjenu. Ali nemam vremena za to. Toliko toga se mora napraviti, toliko toga je hitno, neodgodivo, treba sada... Baš sam umorna na kraju cijele priče.
Još samo tri tjedna faxa. Ok, dobro, četiri, ali zadnji tjedan opet idem na malo duži teren. Ovaj put je Gorski kotar na redu. Jedva čekam. I jedva čekam da počnu ispitni rokovi, samo zato da se tempo malo uspori. I da ga prilagodim sebi, jer trenutno se ja prilagođavam tempu obveza.
I pisala bih vam sada o svemu (btw ne mogu vjerovat da je prošli post završio na naslovnici, hvala svima na komentarima ), imam hrpu slika koje vam želim pokazati. Jučer sam bila na Papuku. Ali nemam vremena sada za to, ipak je dosta posla to sve srediti i staviti na blog. U međuvremenu, evo jedne slikice iz Zagorja, samo da vam pokažem djelić čarolije koju svakodnevno promatram.
U zadnje vrijeme sam se dosta družila sa iglom i koncem. I ne, nisam bila konstruktivna u smislu da sam stvarala nešto novo, nego sam krpala rupe. Rupe na odjeći. Sporadično smotana kakva jesam i uz to što dosta boravim na otvorenom, svako malo se zakačim na nešto/za nešto i samo čujem onaj odvratan zvuk paranja robe. Užas.
Ok, kad se radi o terenskim hlačama, pa nije niti bitno toliko na šta to liči, ali problem je u tome što ja te terenske hlače jako volim nositi i super se osjećam u njima pa takva ponekad idem i u civilizaciju. Pokrpana i zakrpana. A ponekad poslije civilizacije idem na teren, pa opet to nosim. I sve tako.
Drugi problem je u tome kada "normalnu" every day odjeću negdje uništim. Evo desilo mi se prije dva - tri mjeseca da sam jako jako dragu crveno - šarenu dugu gypsy suknju poderala dolje skroz kod gležnjeva i to tako što sam hodala kraj ruža i gledala kako mi vrt napreduje, i zapuhao je vjetar pa mi je zapelo za ružu i kako sam se pomaknula tako se to poderalo na trnje koje je ogromno, a materijal je dosta lagan. Naravno, poderotina je takva da se ne može zašiti na nikakav način, ali budući da nije strahovito velika, zavezala sam čvor na tom mjestu, pa izgleda čak i simpatično. Jučer me mama pitala šta mi je to, kada sam joj objasnila, rekla mi je da nisam normalna kako to hodam.
Zapravo me nije niti briga nešto previše što točno nosim, bitno mi je da se osjećam ugodno u tome i da je čisto, ali počelo me zabrinjavati što mi sva odjeća prije ili poslije strada u takvim nekim situacijama koje rezultiraju ili nekom neoperivom flekom (obično na gornjem dijelu majici budući da određene neravnine gornjeg dijela trupa sprečavaju pad hrane u niže slojeve atmosfere ) ili nekom rupicom do poderotinom.
I onda mi je žao bacit tu odjeću koja je sasvim dobra i nosiva, ali blože moj, nije ko da je iz dućana izašla. I jučer sam zapravo osvijestila da će mi se dogoditi masovni raspad svega ako nastavim ovim tempom devastacije, bez potrebnog ulaganja u nove komade bilo čega.
Jer šta, meni je zapravo žao kupovat novu odjeću, kada je ova stara tako dobra i funkcionalana. Ako npr. moram birati između knjige i majice, kupit ću knjigu, ma zapravo, uvijek ću prije kupiti nešto drugo što mi treba nego odjeću.
Dakle, predviđam masovni raspad sistema u bliskijoj budućnosti, kada sve postane nenosivo. Jer koliko puta se možeš iznenaditi na neku fleku na majici, kao da se upravo dogodila, a da nisi primjetio hihihi?
Ne znam u čemu je stvar. Svaki put kada se vratim iz divljine ili polu-divljine teško mi je ovdje. Čudno se osjećam, teško mi je priviknuti se. Ovdje u sat vremena vidim više ljudi nego tamo negdje u tjedan dana. I onda se osjećam izgubljeno, sve mi je preglasno (tamo u brdima je jedino tišina mogla biti glasna).
Fizički se oporavljam brzo i nije stvar u nikakvom umoru, ali postoji taj drugi osjećaj. Suočavanje sa stvarnosti. Suočavanje sa Zagrebom. Nema više mirisa soli u zraku i nema više bure koja prolazi kroz moju odjeću. Nema više čarobnih trenutaka i lijepih pogleda u daljinu. Samo Zagreb.
I ne, nemojte misliti da ga ne volim. Volim ga jako, ali vrtlog koji me uhvati svaki put kada se vratim me doslovce obori s nogu. Povratak u ovaj život, u ovu mene je ponekad tako težak. I lijepo je biti doma, ali i čudno.
A to je bilo samo tjedan dana. Samo tjedan dana nisam bila ova ovdje, ova svoja. Kako bi bilo da sam bila dulje? Pitam se kako bih se vratila. Da li bi to uopće bila u stanju?
Svi kažu da su rastanci i odlasci teški. Čini mi se da su meni ponekad dolasci još teži.
Vratih se, jučer u 15 do 07. Bijah na faxu do pola 16. Prvi put vidjeh kuću oko pola 17. Oko 18h otplutah u svijet snova i probudih se jutros u 07:56.
Jao ljudi kako je bilo prekasno. Naporno, ali prekrasno. Nahodala sam se po brdašcima i naradila, ali vrijedilo je. Vidjela sam neke prelude biljke, savršen pogled na sve strane. More.
Smrzla sam se, propuhala me bura, smočila me kiša, sunce me zacrnilo.
Ali bilo je lijepo, stvarno je bilo lijepo. Pisala bih vam još i u detalje, ali ne stignem. Pakao od obveza me dočekao ovdje u Zagrebu.
. Moram ju pronaći, još danas, situacija je kritična. 
), imam hrpu slika koje vam želim pokazati. Jučer sam bila na Papuku. Ali nemam vremena sada za to, ipak je dosta posla to sve srediti i staviti na blog. U međuvremenu, evo jedne slikice iz Zagorja, samo da vam pokažem djelić čarolije koju svakodnevno promatram. 
