Introspekcije
Oni koji nas najbolje poznaju obično postavljaju i najteža pitanja. Naizgled obična i jednostavna, ali ona su sve osim toga. I onda krene suočavanje sa samim sobom. Jer kada neke stvari kažeš na glas, one postaju stvarnost. Jer dok je sve u tvojoj glavi, skriveno je i nitko ne zna što se zapravo događa, a ti si možeš nešto priznati, a i ne moraš. Ignoriranjem samog sebe štetiš jedino sebi.
Ali ne može to vječno trajati, ignoriranje jel. Nema to smisla. Ako racionaliziraš, kao što ja to radim, onda sve moraš kvantificirati, odrediti, definirati, staviti u jednadžbu. A neracionalne stvari se ne rješavaju tako. Moraš se prepustiti, moraš vjerovati, inače nećeš poletjeti. Petar panovske metafore u totalno krivom kontekstu. No dobro.
Bježanje, uvijek jednom nogom prema izlazu. Jer tako je sigurnije. Opet ona ista kukavica.
Teško je to suočavanje sa samim sobom. Jednako mi je teško i suočavanje sa Zagrebom nakon divljine. Možda postoji neka korelacija. Ne znam. I da, budite bez brige, ponašam se kao jebeni Werther kojeg sam uvijek ismijavala. Ok, možda ne oko istih stvari kao on, ali svede se to na isto. Šta mi to treba? I da, zatrpala sam se poslom, čisto zato da se ne stignem bavit samom sobom, ali eto, nije ni to vječno rješenje očito.
|