"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth." Thomas Henry Huxley
A da malo objasnim...
Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.
Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:
semiramidin.vrt@gmail.com
Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)
"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog." George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog
subota, 30.04.2011.
Put ispred mene
Putujem, odlazim. Idem. Jedva čekam.
Još se nisam počela spremat. Ne volim se pakirat to već znate, pa ovo neće biti još jedna tirada o tome. To smo apsolvirali.
Svako putovanje je tako posebno i svako isčekujem nestrpljivo. I taj slatki osjećaj isčekivanja dostiže svoj vrhunac onoga trena kada kreneš. A onda dolazi još čudniji osjećaj što je sve počelo i što neminovno ima svoj kraj. I onda si u isčekivanju tog kraja, jer mora doći. Nakon toga ostaju sjećanja, lijepa i manje lijepa. Slike pohranjene na našem hard discu u glavi, zajedno sa svim onim okusima i mirisima koje si uspio upiti i osjetiti.
Kada sam na putovanju, pa makar ono bilo i radno kao što će biti ovo sada, onda sam izvan svega, posvećena samo tome, a ostatak života je dio neke druge priče. Kao da sam dio druge stvarnosti, nove i nepovezane sa sadašnjom, tj. jedina poveznica je u mojoj glavi, ali ju ignoriram vješto. Jer postoji taj moj život ovdje i taj moj život tamo, drugdje. Možda bih se trebala malo integrirati. Jedino ne znam kako bih to mogla postići.
Putovat ću još, ubrzo. Ova godina je uistinu wow. Nadam se da se neću raspasti putem. Zbog te silne odvojenosti mene ovdje i mene tamo na putu. I sve su to nova mjesta. Mjesta na kojima još nisam bila. Ajme, pa pretvaram se u pravog istraživača.
U međuvremenu, budite mi dobro. Slike ovaj put vidjet nećete, ne smijem ih vam pokazat, ali kao što rekoh svuda me ima i svuda će me bit, pa će biti i slika drugih, lijepih mjesta.
Pomislila sam (misliti je...) da sam dovoljno velika. A nisam. Mislila sam (opet) da mogu, a ne mogu. Htjela sam, ali nisam uspjela.
I sada bježim u sebe opet. Bježim na one svoje zelene livade i tražim odgovore od svog poljskog cvijeća. Tražim. I opet će mi trebati dugo, dugo da se vratim. Jer lijepo je tamo, tamo je sigurno, a ja sam kukavica koja ne može.
I bolje je da sam tamo. Jer ako me nema, onda je sve mirnije i sigurnije i bolje.
Nije više bitno, nema smisla pisati, nema smisla govoriti.
Zadnja dva mjeseca sam imala intenzivnog posla i tjedan mi je bio baš ispunjen, jer neke stvari su se morale odraditi. I navikla sam biti na faxu non stop. Ovaj tjedan je taj jedan dio završio i sad mi je čudno. Ne, nemojte misliti da nemam drugog posla, imam evo sad umjesto radim seminar za idući tjedan (prvi od tri ovaj semestar), ali čudno mi je. Osjećam se kao da ništa ne radim, jer ne radim ono što sam radila zadnja dva mjeseca.
Druga stvar, navodno sam nadobudna, tj. ne samo ja, nego i moja kolegica supatnica u gorespomenutim poslovima koje zajedno radimo. Smiješno mi je to čuti, jer stvarno sebe niti najmanje ne doživljavam u bilo kakvom ekstremnom smislu. Možda zato što ozbiljno shvaćamo svoje poslove, pa to nekima djeluje tako... Ne znam. Ma i briga me zapravo tko što točno misli, ali čisto bih voljela čuti objašnjenje, totalno me zanima.
Treća stvar, ajme kako obožavam hodati okolo po prirodi. Jučer sam se družila s krpeljima i ostalim divotama, a budem i sutra. Jedva čekam. A i uskoro ću na malo duža tereniranja jej .
I zadnje, jeste li ikada bili baš sretni i zadovoljni i da ste bili svjesni toga, a onda vas je počelo biti strah da vam je predobro u životu i da će se zbog neke uvrnute kozmičke ravnoteže sve to možda promijeniti?
Svaki dan otkrivam nešto novo o sebi. Jučer sam otkrila da nisam baš veliki ljubitelj žohara (ne pitajte kako sam došla do te spoznaje ).
Uglavnom, gadni su mi. A nisu mi prije bili, čak su mi bili i simpatični. Na jednim vježbama sam se čak i igrala sa jednim simpatičnim primjerkom. Ludi su mi bili, ali eto, valjda kada ih vidite na hrpici priličan broj, nije baš tako ugodno. I ona ogromna ticala koja su mi prije bila baš simpatična su mi sad baš gadna.
digresija:
E ali se nije promijenilo to da su mi zmije simpatične. Jučer sam se imala prilike družiti sa jednom baš fora zmijicom. I dalje želim zmiju, ali roditelji bi me ubili da im donesem doma.
Nego, kukci. Nije da imam problema sa šestonogim stvorenjima, dapače ima ih jako simpatičnih. Više se bojim osmonogih čudovišta. Ok, nije da se bojim, nego mi jednostavno nije ugodno u njihovom prisustvu. Ne znam, ti pauci su tako nekako brzi, ili barem djeluju brzi i nepredvidljivi su. Ajme kako samo luđački mogu promijeniti smijer. I imaš osjećaj da će ti se zavući negdje i ne daj blože da te počnu grist. To bome zna biti veselo. (A tek ona priča da ih tijekom života u snu pojedemo nekoliko brrrr).
I često razmišljam kako bi bilo baš veselo da nisu toliko maleni. Dajte samo probajte zamisliti, ko u onim filmovima sa invazijama kukaca. Nemam pojma kako se zovu, a ne da mi se sad to googlat, ali znate na šta mislim .
No da, idem. Moram. Imam posla. Neplanirano sam ostala doma jutros i sad umjesto da počnem radit seminar ili pišem nešto konstruktivno, ja se tu zezam .
Nakon što me Medo sinoć posprdno pitao jel ja to ove zadnje tri rečenice iz prethodnog posta nazivam postom, evo brže bolje se iskupljujem i idem napisati nešto suvislo na ovom blogu. Nisam dugo. Postavlja se naime pitanje, zašto je tome tako?
Eh pa, mnogo je razloga. A glavni je svakako taj da moj dan naprosto nema dovoljno minuta da stignem napraviti sve što bih trebala. Ali dobro, ako su drugima dovoljna 24 sata, morat ću se i ja uklopit u tu minutažu nekako.
Slažem se, natovarila sam si neke sitne obveze i obvezice izvan redovnog studiranja, ali to ništa nije baš toliko ogromno da ne bih sve stigla, a i veseli me. Stvarno volim radit stvari koje me vesele, pa makar ne imala slobodnog vremena (što i nemam).
Nego, čemu onaj happy post jučer? Pa jučer je bio važan dan za mene, naime dogovorila sam se za diplomski rad. Trajat će godinu dana, pa sam se već sad morala dogovoriti, da bih mogla diplomirat na vrijeme. I ajme kako će biti super
I zadnjih mjeseci intenzivno razmišljam o budućnosti, jer stvarno sam puno bliže kraju faxa nego početku i sad je došao i diplomski i pitam se kada se sve to stiglo dogoditi? Jer početak rada na diplomskom znači jasno vidljiv kraj ispred mene. I s jedne strane se veselim, jer jedva čekam da završim fax, ali s druge strane, meni je na faxu super. Jer ja stvarno volim to što studiram, volim ljude s kojima se družim, stvarno mi je super. A i cijeli život jedina stvar koju radim je učenje, polaganje testova i ispita. Ono, to mi je primarna djelatnost zadnjih 17 godina (od 22,5 ukupno ).
Jasno mi je, kristalno mi je jasno da bih mogla otvoriti neka druga vrata i vidjeti što se nalazi iza njih, moram zatvoriti prethodna. Ali opet, ovdje je sigurno, ovdje sve znam, ovdje je sve poznato. No dobro, to su samo moje neke mini paranoje izrečene na glas.
Dakle diplomski, ajme još sam pod dojmom.
I tako, generalno jako puno razmišljam o lijepim stvarima koje mi se događaju u životu (i ne, nisam zaljubljena, da ne bi bilo zabune ). Mogla bih vam sad tu na dugo i široko pisati o stvarima koje me vesele i oduševljavaju ovih dana, ali vrlo je vjerojatno da bih vas ubila pričama. A to ne želim. Jer jasno mi je da se ne mogu svi oduševit stvarima koje i mene vesele.
Nego, za kraj ću vas razveseliti sa nekoliko slika. Oduševljena sam sa novim fotićem. A uskoro ću vas počet davit i sa terenskim slikama.
Moj današnji dan je bio baš super. Ma generalno cijeli ovaj tjedan je bio super. Umorna sam i imam puno posla, ali usput se tolike lijepe stvari događaju i općenito je puno pozitive oko mene.
I baš sam zahvalna na puno stvari. Stvarno jesam.
Budite i vi zahvalni na lijepim stvarima koje vam se događaju.
Toliko riječi, a nisam u stanju oblikovati normalnu rečenicu. Teško mi je pisati, a piše mi se. Na kraju dana sam tako umorna da se samo onesvijestim u krevet. Previše sam na svojim granicama fizičke izdržljivosti, a toliko posla me još čeka. A i ovdje mi je postalo teško pisati, jer moram previše razmišljati koliko smijem napisati, što smijem napisati o sebi, jer da, i dalje tvrdim da je ovo moj privatni dnevnik sa pravom javnosti. I želim da takav ostane, ali ta javnost koja mi je do nedavno bila totalno mutna i nejasna i nisam imala pojma tko me čita i dalje ne želim znati tko me čita, više nije baš toliko nejasna i mutna. Dosta ljudi me prepoznalo (no shit Sherlock, naravno da je bilo samo pitanje vremena) i čudan mi je osjećaj.
Jer naravno, teško je bilo mene odvojiti od onoga čime se bavim i čime ću se baviti u bliskoj budućnosti. I naravno da sam sebe, takva kakva jesam i u RL prenijela ovdje. Ok, ne možda skroz u potpunosti, ali dovoljno da se shvati, ako se slučajno naleti na ove prostore. Nije bilo namjerno, bilo je jednostavno prirodno.
I sad bih vam mogla pričati o svojim intimnim strahovima, a mnogo ih je u zadnje vrijeme. Ali neću vas time zamarati, a i teško mi je još mnogo toga vrebalizirati. Pojavila se ta neka prepreka između mojih misli i ovih prstiju koji tipkaju. Možda je povezano s ovim gore napisanim o neanonimnosti – ne znam, ali nije ni bitno.
Nije da sam ljuta na sebe, nisam. Ali me počelo opterećivati što više nemam onih tekstova u jednom dahu. Znate ono kada vas nešto toliko oduševi/iživcira/raspizdi i slično da jednostavno imate toliko inspiracije da riječi same dolaze. I ne, nemojte misliti da mene ništa ne oduševljava ili raspižđuje, oh itekako me svašta nešto potegne za jezik i itekako se svašta događa, ali jednostavno ne ide to pisanje trenutno baš.
Iako, obično kada napišem ovako nekakav žalopojkast tekst, već sutra dobijem poriv za nekakvim ozbiljnijim pisanjem. Da, vidjet ćemo. Postajem proračunata. Ah .
I tako, ne nadzire se odmor nigdje na vidiku. Medo je ispalio na živce prošli tjedan, po svoj prilici i ja ću uskoro. Jedva čekam ljeto i odmor. Pravi odmor, već isplaniran i sa avionskom kartom u džepu. Trenutno je to moje svjetlo na kraju tunela. Ovo ljeto.
Kako je nevjerojatno lako biti glup. Biti idiot. Ne treba ti puno da postigneš to stanje, dovoljno je samo nešto zabrijat u glavi i to je to. I naravno, dovoljno dugo biti ustrajan u toj svojoj fix ideji u glavi.
Nema tu pravila, samo da znate. Nitko nije cijepljen protiv gluposti. A ne, nitko. I ok dok štetiš samo sebi, dogovorit ćeš se već nekako sam sa sobom, prije ili poslije, ali problem je kad povrijediš ljude oko sebe.
N., ne znam čitaš li ovo, ali i ti si idiot. Jel ti sad lakše? Baš si pašemo. Naravno da se sličnosti privlače. Stvarno smo biseri, i jednostavno ne mogu vjerovati. Skoro pa mi dođe smiješno.
Volim te N. Znaš to. Možda to nikada nisam rekla na glas, ali znaš to, jel da? I evo, sada to tu javno pišem, i neka svi znaju, neka znaju, moraju svi znati. Nije uobičajeno da si prijatelji govore da se vole, ali eto, ja kažem.
Nemoj to nikada zaboravit. Obećaješ?
Jer bit ću mutava opet, u budućnosti. Oh, kako ću biti mutava. Pa to je normalno. Znam ja da ćeš i ti biti mutava. Dobro nam to ide. Eto, bar jedna stvar u kojoj sigurno nećemo pogriješiti hihihi.
I nema tog puta, nema te staze kojom možeš ići, a da se izgubiš. I nema te staze kojom ja mogu ići dovoljno daleko da se udaljim od tebe. Jednostavno nema. I znaš da će ponekad trebati puno energije da me pronađeš, ali nemoj nikada odustati. I ja znam da će meni nekada trebati energije da tebe pronađem, ali obećajem da neću nikada odustati. Jer džungla je oko nas. I ona stalno raste. Ali nema te džungle, stvarno nema te džungle koja će nas razdvojiti i zaustaviti.
Prestat ću sad, jer ću ili postati patetična ili početi biti cmoljava.
hey now
take your pills
and
hey now
make your breakfast
hey now
comb your hair and off to work
crash land
no illusions
no collision
no intrusion
my imagination run away
i know, i know, i know what I am chasing
i know, i know, i know that this is changing me
I am flying on a star into a meteor tonight
I am flying on a star, a star, a star
I will make it through the day
and then the day becomes the night
I will make it through the night
ah hey now
take the u-bahn
five stops, change the station
hey now
don’t forget: the change will save you
hey now
count a thousand milion people
that’s astounding
chasing through the city with their stars so bright
i know, i know, i know what I am chasing
i know, i know, i know that this is changing me
I am flying on a star into a meteor tonight
I am flying on a star, a star, a star
I will make it through the day
and then the day becomes the night
I will make it through the night
well I don’t mind repeating
i am not complete
I have never been the gifted type
well hey man
tell me something
are you off to somewhere?
do you want to go with me tonight?
I know, I know, I know that this is changing
we walk the streets to feel the ground
I’m chasing ÜBerlin
I am flying on a star into a meteor tonight
I am flying on a star, a star, a star
I will make it through the day
and then the day becomes the night
I will make it through the night
. 
).
.
). Mogla bih vam sad tu na dugo i široko pisati o stvarima koje me vesele i oduševljavaju ovih dana, ali vrlo je vjerojatno da bih vas ubila pričama. A to ne želim. Jer jasno mi je da se ne mogu svi oduševit stvarima koje i mene vesele. 
