Put ispred mene

Putujem, odlazim. Idem. Jedva čekam.

Još se nisam počela spremat. Ne volim se pakirat to već znate, pa ovo neće biti još jedna tirada o tome. To smo apsolvirali.

Svako putovanje je tako posebno i svako isčekujem nestrpljivo. I taj slatki osjećaj isčekivanja dostiže svoj vrhunac onoga trena kada kreneš. A onda dolazi još čudniji osjećaj što je sve počelo i što neminovno ima svoj kraj. I onda si u isčekivanju tog kraja, jer mora doći. Nakon toga ostaju sjećanja, lijepa i manje lijepa. Slike pohranjene na našem hard discu u glavi, zajedno sa svim onim okusima i mirisima koje si uspio upiti i osjetiti.

Kada sam na putovanju, pa makar ono bilo i radno kao što će biti ovo sada, onda sam izvan svega, posvećena samo tome, a ostatak života je dio neke druge priče. Kao da sam dio druge stvarnosti, nove i nepovezane sa sadašnjom, tj. jedina poveznica je u mojoj glavi, ali ju ignoriram vješto. Jer postoji taj moj život ovdje i taj moj život tamo, drugdje. Možda bih se trebala malo integrirati. Jedino ne znam kako bih to mogla postići.

Putovat ću još, ubrzo. Ova godina je uistinu wow. Nadam se da se neću raspasti putem. Zbog te silne odvojenosti mene ovdje i mene tamo na putu. I sve su to nova mjesta. Mjesta na kojima još nisam bila. Ajme, pa pretvaram se u pravog istraživača.

U međuvremenu, budite mi dobro. Slike ovaj put vidjet nećete, ne smijem ih vam pokazat, ali kao što rekoh svuda me ima i svuda će me bit, pa će biti i slika drugih, lijepih mjesta.

A ja more, jedva čekam da te vidim.