Malena čudovišta

Svaki dan otkrivam nešto novo o sebi. Jučer sam otkrila da nisam baš veliki ljubitelj žohara (ne pitajte kako sam došla do te spoznaje ).

Uglavnom, gadni su mi. A nisu mi prije bili, čak su mi bili i simpatični. Na jednim vježbama sam se čak i igrala sa jednim simpatičnim primjerkom. Ludi su mi bili, ali eto, valjda kada ih vidite na hrpici priličan broj, nije baš tako ugodno. I ona ogromna ticala koja su mi prije bila baš simpatična su mi sad baš gadna.

digresija:
E ali se nije promijenilo to da su mi zmije simpatične. Jučer sam se imala prilike družiti sa jednom baš fora zmijicom. I dalje želim zmiju, ali roditelji bi me ubili da im donesem doma.


Nego, kukci. Nije da imam problema sa šestonogim stvorenjima, dapače ima ih jako simpatičnih. Više se bojim osmonogih čudovišta. Ok, nije da se bojim, nego mi jednostavno nije ugodno u njihovom prisustvu. Ne znam, ti pauci su tako nekako brzi, ili barem djeluju brzi i nepredvidljivi su. Ajme kako samo luđački mogu promijeniti smijer. I imaš osjećaj da će ti se zavući negdje i ne daj blože da te počnu grist. To bome zna biti veselo. (A tek ona priča da ih tijekom života u snu pojedemo nekoliko brrrr).

I često razmišljam kako bi bilo baš veselo da nisu toliko maleni. Dajte samo probajte zamisliti, ko u onim filmovima sa invazijama kukaca. Nemam pojma kako se zovu, a ne da mi se sad to googlat, ali znate na šta mislim .





No da, idem. Moram. Imam posla. Neplanirano sam ostala doma jutros i sad umjesto da počnem radit seminar ili pišem nešto konstruktivno, ja se tu zezam .