Jebene sitne duše aka lopovi

Čitam ja tako novine maloprije, dolazi stari doma i pita me di sam se ja to jučer parkirala. Ja mu kažem, pa kako to misliš di, kraj ceste, di bi drugdje. On meni da odem van i da si malo pogledam auto. Ja ne budi lijena se dignem, 5 upitnika iznad glave i gledam auto. Fali prednja ratkapa i to ne jedna, nego obje. Oukej. Ne, nije slučajnost. Pogotovo kada mi je otac objasnio da se te ratkape ne mogu samo skinuti, nego se mora kotač micati da bi se one odšarafile. Jebeno. I još kad mi je rekao da ako kotači nisu ponovo dobro vraćeni natrag moglo mi se svašta dogoditi u vožnji. A nisam bila sama, još su dvije osobe bile samnom u autu za koje sam ja bila odgovorna.

Bila sam na terenu, u Zagorju, gdje radim diplomski. Auto sam dva puta ostavila bez nadzora, prvi put na sat vremena, drugi put na dva sata. I to oba puta blizu šume i daleko od bilo kakvih kuća. Jer sam morala u šumu ići brat biljke. I osjećam se ko jebena plavuša zato jer to nisam odmah skužila. Ne, ne gledam u kotače auta, osim ako ih ne perem. Nakon što se to dogodilo, vozila sam se još nekih 100km. Sva sreća da se ništa nije dogodilo. U šoku sam.

U još većem sam šoku što su mi se ljudi činili do sada tamo dragi i simpatični, ako ih nešto pitaš sve će ti objasnit, pomoć. Pričat će s tobom, nije bed. I onda ovo. Mislim, koji kurac? Dakle netko je morao doći, uzeti dizalicu, skinut jebeni kotač da bi skinuli fuckin ratkape. Ono wtf? Nemam pojma kolika je šteta, par stotina kuna, ali nije poanta u tome. Mislim kako? Kako nekome tako nešto padne na pamet? Što da sam došla dok su bili usred posla?

I šta sad? Moram tamo ići još barem 15 puta, ako ne i više. Starci su mi rekli da ubuduće parkiram blizu ljudi i da pitam dal smijem parkirat i da mi onda valjda nitko neće ništa dirat. Valjda se ne bi usudili. Ili da jednostavno cijelo vrijeme gledam auto. Ma čisto mi dođe da si nabavim krvožednog psa i da ga furam sa sobom.

Jebale vas ratkape. Koji kreteni.