Back to reallity
Ne znam u čemu je stvar. Svaki put kada se vratim iz divljine ili polu-divljine teško mi je ovdje. Čudno se osjećam, teško mi je priviknuti se. Ovdje u sat vremena vidim više ljudi nego tamo negdje u tjedan dana. I onda se osjećam izgubljeno, sve mi je preglasno (tamo u brdima je jedino tišina mogla biti glasna).
Fizički se oporavljam brzo i nije stvar u nikakvom umoru, ali postoji taj drugi osjećaj. Suočavanje sa stvarnosti. Suočavanje sa Zagrebom. Nema više mirisa soli u zraku i nema više bure koja prolazi kroz moju odjeću. Nema više čarobnih trenutaka i lijepih pogleda u daljinu. Samo Zagreb.
I ne, nemojte misliti da ga ne volim. Volim ga jako, ali vrtlog koji me uhvati svaki put kada se vratim me doslovce obori s nogu. Povratak u ovaj život, u ovu mene je ponekad tako težak. I lijepo je biti doma, ali i čudno.
A to je bilo samo tjedan dana. Samo tjedan dana nisam bila ova ovdje, ova svoja. Kako bi bilo da sam bila dulje? Pitam se kako bih se vratila. Da li bi to uopće bila u stanju?
Svi kažu da su rastanci i odlasci teški. Čini mi se da su meni ponekad dolasci još teži.
|