Da, želim alienaciju

Svi se žale kako se gubi ta neka bliskost među ljudima. Svi hodaju po cesti, gledaju svoja posla, svi imaju slušalice u ušima i ne doživljavaju jedni druge. Ljudi se udaljavaju jedni od drugih. Alienacija. Prvi puta sam čula za tu riječ u srednjoj, iz sociologije valjda.

E pa, ja to želim, želim se udaljiti od ostalih, svjesno i namjerno, a najveću želju za time imam dok se vozim javnim prijevozom. Ipodiću moj, mišu najdraži, gdje te zametnuh? Tek sad vidim koliko si mi važan.

Zapravo znam točno gdje je. U jednoj torbi, ali problem je u tome što ne znam gdje je ta torba . Moram ju pronaći, još danas, situacija je kritična.

Muka mi je, ali stvarno mi je muka kada moram slušati primitivne razgovore, a ne mogu pobjeći. Da, sada ćete mi reći kako uvijek mogu izaći van iz tramvaja/autobusa. E pa neću. Zašto bih? Moje je pravo i moj izbor voziti se javnim prijevozom. I stvarno, ali najstvarnije ne slušaju mi se tuđi mentalni proljevi i ostala sranja. Fakat, dođe mi da se počnem luđački smijat ili plakat. Kao danas recimo. I ne, ne da mi se opisivati taj futilni razgovor koji sam morala slušati.

Nije da ja pričam o kvantnoj fizici kada se vozim tramvajem sa nekim (a rijetko se vozim sa nekim u tramvaju, obično soliram). Ali bome ne komentiram žene u autima na totalno primitivnoj razini, točnije uopće se ne bavim ljudima oko sebe. I ne pričam glasno da me pola tramvaja može čuti i zapravo jedva čekam da razgovor završim izvan prijevoznog sredstva.

I zato tek sada uviđam koliko mi je moj iPodić dragocjen. Sunce moje, kako me samo pošteđuješ tuđih sranja.