Čušpajz, ništa više

Rastapam se na ovim vrućinama. Trudim se biti u sobi, jer imam klimu. Blagodat, znam. I trošim struju. Neekološki, znam.

Jučer sam bila na terenu. U 5 ujutro sam se ustala. Do 10h je bilo podnošljivo, nakon toga smo zaključili da nema više smisla. Pakao je počinjao. Vjerojatno bih se u nekom trenu bacila u Savu od muke.

Brojim dane do Berlina. A do tada toliko toga moram napraviti. Upravo pokušavam pospremiti svoju preneurednu klimatiziranu sobu. Jako sam neuredna, užasno. Stvar je u tome što generalno kada imam milijardu obveza (što je zapravo 90% mog vremena) jako malo boravim ovdje. Soba mi je odlagalište i mjesto za presvlačenje. I spavanje naravno. A kada spavam, nered niti ne vidim. Ma ne vidim ga ni ovako, nevjerojatno je kako čovjek može ignorirati svoju okolinu. Kada to želi.

Uglavnom, entropija na ovom području je dostigla neviđene razmjere. Kao da živim u skladištu. Preskačem preko odjeće, herbariziranih biljaka (koje su posvuda), knjiga, torbi... Užas. Sva sreća da nitko ne ulazi ovdje osim mene. To moram večeras pospremit. Sutra idem na izletić, koji spajam sa terenom u ponedjeljak. I onda još jedan teren idući tjedan. I još nešto sitnih obveza prije odlaska.

A onda povratak u ovaj bljak Zagreb i nakon toga more. Konačno. Ajme koliko meni treba to more, ja se tako ne osjećam dobro ovdje. I nije to zbog ovih paklenih vrućina, nego jednostavno trebam vodu, mnogo vode u svojoj blizini. Smiruje me. Ti zvukovi su mi tako prirodni i utješni. I ta plava boja. Teško mi je zapravo to objasnit.

Ok, ovdje je sve zeleno, ali bojim se da mi zelena boja neće biti dovoljna.

Trebala bih pisati, ali inspiracija me napustila tamo negdje prije mjesec dana sigurno. I ne mogu. Ne znam zašto. Nadam se da će se vratit uskoro, jer ovo više stvarno nije uredu. Baš nije.

Ali zato čitam, čitam kao luđak. I ignoriram nered oko sebe. Ali briga me, ne mogu pustit knjigu iz ruku.

Volim ljeto, jer imam vremena za sebe. Volim ljeto jer onda sam prisutna, postojim. Nemam hrpu stvari koje moram odraditi i kada ja prestanem postojati, nego samo odrađujem obveze i radim ono što moram i što drugi očekuju od mene. A kad je ljeto, nekako to sve popusti, onda sam samo ja, mala Semiramida koja se sjeti da voli čitati knjige i piti duge kave ili jesti čevape sa hrpetinom luka i zalit ih sa hladnom pivom. I onda hodam bosa, vječno prljavih stopala koje ribam luđački svaku večer prije spavanja dok se tuširam hladnom vodom. Volim ljeto jer se osjećam življa nego ikada, jer me sunce prži dok se vozim na biciklu ili u autu i znojim se i osjećam svaku poru svoga tijela. I sve tako sporije ide, sve je tako ok i pozitivno. I volim one iznenadne grmljavine i toplu ljetnu kišu na koju izađem onako bosa i stojim i osjećam na sebi svaku tešku, veliku i toplu kapljicu. Volim vrele ljetne večeri jer hodam po mraku sama s Oscarom dok ga vodim na potok jer mu je to jedino veselje ovih paklenih dana. Volim hodati dok me samo mjesečina prati i slušam zvukove šume oko sebe i potoka u blizini. I osjećam mirise i zvukove intenzivnije nego ikada jer je mrak oko mene i osjetila mi luduju jer jedva vidim obrise oko sebe.

Volim ljeto.