ponedjeljak, 11.07.2011.

Šuma u glavi



Večeras (zapravo sad već jučer) sam imala zanimljiv razgovor s Medom. Ma zapravo je to više bio moj monolog jer sam Medu upućivala u neke sitnice, ali sa par ključnih rečenica pogodio je bit.

(ne, Medo ne mislim na one sve komentare koji su mi fakat sjeli ko budali šamar, hvala na tome, planiram ih provest u djelo pjeva, nego na ono o podsvijesti i dovođenju u određene situacije, čisto da znaš o čemu pričam)

Ono što me zapravo fascinira i o čemu sam razmišljala kasnije kad sam se po mraku vukla kraj potoka s Oscarom je to kako su oni koji nas barem malo poznaju i imaju smisla za međuljudske odnose sposobni objektivno nas sagledat. Iako si volim mislit kako sam realna i svjesna svih svojih mana/vrlina i ostalih divota koje čine moju osobnost – postoje situacije kada se jednostavno ne mogu objektivno sagledat. Uvijek preispitujem svoje postupke i pitam se jesam li dobro ili loše postupila u nekoj situaciji, jer vjerujte mi sama sebi sam najoštriji kritičar, ali ponekad to očito nisam u stanju.

I ajme kako me Medo uspio u samo 3 rečenice usmjeriti da samu sebe sagledam iz totalno drugačije perspektive. Nije da samu sebe sada gledam drugim očima, niti mislim da se trebam usavršavat i preispitivat zbog toga, ne. Nego jednostavno su mi sad neke stvari jasnije. To je bio onaj AHA moment.

Digresija
To me podsjeća na situaciju u srednjoj, ne sjećam se više koji je to razred bio (prvi valjda), kad je profa objašnjavala kako se sve može vidjet iz Periodnog sustava elemenata, samo trebate znati gledati i razumjeti zašto je baš tako složen. I ja ko debil gledam, gledam i ne mogu samo gledajući u njega puknuti iz glave elektronsku konfiguraciju nekog elementa. I onda jednom profa kaže gledajte u PSE i slušajte me što pričam i odjednom mi je samo zabljsnulo, sve je postalo tako jasno i logično. Nikad više nisam morala raspisivat sve od početka.


No da, ne kažem da su sva razbijanja glavom oko nekih situacija koje mi čine svakodnevicu uzaludna, svakako to nisu, ali lijepo je kada ti netko može ponuditi drugu perspektivu. Jer ponekad koliko god se trudio teško je od drveta vidjeti šumu.

I gledam ja sad tu svoju šumetinu, i znate šta, ma nije ona uopće loša. Super je zapravo i odgovara mi dok je ovakva. Kada mi bude falilo svjetla, srušit ću neko drvo. Ako budem previše izložena, sakrit ću se u neku Jazbinu. Jer šuma ima sve što meni treba, samo to treba znati iskoristiti. Dobro, da se sad ne zapetljam u ovu metaforu, bolje da se zaustavim, jer ću počet pričat o bukvama i grabu.


Photobucket
- 00:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #