Standardno se još nisam spakirala (avion kreće sutra u podne i trijespet ako se ne varam), ni počela još nisam. I tako ću sve potrpat u ruksak i bye bye Zagreb. Postalo mi je automatski, pakiranje jel, ali i dalje ga ne volim. I žalopojka je ovdje zato jer to trebam odmah sada odmah počet radit. A ne da mi se.
Ne znam što očekivati od Berlina, nisam već dugo bila na ovakvim putovanjima. Previše tereniram u zadnje vrijeme i kada idem na teren postoji red, postoji rutina, znam što moram raditi i što se od mene očekuje. Postoji jasan raspored i posao koji se mora odraditi na ovaj ili onaj način, ali uglavnom je sve pod kontrolom. A ovo sada, pa ne znam, dugo nisam bila u tako nekom velikom gradu (dugo nisam ni u Njemačkoj bila ako ćemo tako), hmm pa sigurno ima preko dvije godine kad sam zadnji put posjetila neku metropolu od preko milijončeka stanovnika. A Berlin ima puno više.
A bome nisam ni u muzeju dugo bila, a kad smo kod kulturnih stvari ne sjećam se ni šta sam zadnje u kazalištu gledala, hmm a i kino je isto bilo pradavno. Sramota znam i nadam se promijeniti te stvari u bliskijoj budućnosti, jer stvarno volim to sve, ali što da radim kada ću radije otić u šumetinu ili na teren bilo gdje nego u grad se kulturno uzdizat. Ne mogu protiv sebe. Neće muzej nikud otić, a neka ubercool biljka možda upravo sad cvate. Ah.
I evo, vidite kako sad tu zabušavam tipkarajući, umjesto da se bacim na posao, jer nije pakiranje jedina stvar koju moram večeras odraditi. Borim se s inspiracijom oko pisanja (strašno mi je da mi je nešto što toliko volim postalo toliko teško odjednom, ne znam što se dogodilo, valjda ću doć k' sebi, al bitno da tu baljezgarim :p), borim se s nekim drugim stvarima koje moram odraditi, a nikako se ne mogu natjerati, jer budimo realni preslagivanje biljaka u čiste novine je Sizifov posao i ništa drugo.
Nego da, idem sad. Moram se riješit ovih loših navika, sad se već pretvaraju u pattern. Bit će slika, obećajem, a bit će i dojmova, u to budite sigurni. 
Post je objavljen 23.07.2011. u 22:57 sati.