"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth." Thomas Henry Huxley
A da malo objasnim...
Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.
Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:
semiramidin.vrt@gmail.com
Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)
"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog." George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog
nedjelja, 31.10.2010.
Kratka povijest jedne veze
Ima tih nekih dana, kao što je ovaj današnji nedjeljni, kada mi se doslovce ne da izvući iz kreveta. Pa niti nisam, još uvijek sam u pidžami – rozim hlačama i crnoj majici, pokrivena u svoju zelenu dekicu što sam dobila na poklon od drage kolegice i okružena prastarom safari posteljinom koju mi je nekad davno poklonila baka i koja je već bila stara i dugo kod nje, ali toliko mi je bila zakon da mi ju je morala dati. U takvom okruženju sam u nekom položaju između ležanja i sjedenja na krevetu i super mi je. Pijuckam topli čaj od brusnice, slušamglazbu savršenu za hladnu jesensku nedjelju i čekam ručak koji već lagano miriši iz kuhinje. Mmmmm...
I jedva čekam popodnevnu kavu sa sestrom i frendicom u omiljenom kafiću. Nego, imate li vi omiljeni kafić? Sigurno imate i baš me zanima po čemu je poseban. Ja, zakleti ignoriratelj (ajme koja riječ) kave i derivata kofeina, nisam nikada u potpunosti razumjela potrebu prijatelja, ljudi, kolega i ostalih da sjede po bircevima i gube vrijeme ispijajući kavu ili nešto drugo. Naime, kako nikada nisam pila kavu, nije mi imalo smisla sjediti po sat – dva u bircu i zujati bezveze. Naprosto mi nije bilo jasno o čemu imaš toliko pričati s nekime svaki dan. I naravno, kako tijekom srednje škole nisam razvila tu naviku „gubljenja vremena“ u bircevima, nisam mogla niti imati najdraži. A kad je počeo fax, nisam imala vremena i sve tako, one thing led to another...
Sve do nedavno. Naime, i zakletu nepijateljicu kave poput mene se može preobratiti. Dovoljno je da odete u Bosnu, kao što sam ja otišla jednom i na argument „Kako možeš reći da ti se ne sviđa, a nisi ni probala“ jednostavno nemate odgovora. Nisam imala ni ja, i povijest ovdje počinje. Nije da sam sada okorjeli ispijatelj kave koji ne može oči otvoriti ujutro dok mi ju netko ne gurne pod nos, ali definitivno dan lakše počinje ako ujutro popijem kavu, tek toliko da se riješim onog okusa paste za zube i da u laganom meditirajućem raspoloženju slušam prva jutarnja predavanja, umjesto borbe sa zijevanjem.
Naravno, s vremenom sam počela prihvaćati pozive na kavu koje sam dobivala od sestre i frendice u njihov omiljeni birc. I naravno s vremenom je to postao kao ritual, na povratku doma s faxa/iz grada ili gdje sam već bila. Popodnevna kava koju se gotovo uvijek uspije ugurati u prenatrpani raspored. I ne, ne bih rekla da je to gubljenje vremena i da se sa istim ljudima stalno žvaču iste, već sto puta prožvakane teme. I was sooo wrong. Nakon napornog dana i prije naporne večeri to je idealni intermezzo, predah, skupljanje energije za dalje. Od trivijalnih tema do ozbiljnih razgovora o problemima, savršeno se opuštam i uživam u svakom trenutku i u svakom gutljaju kave ili nekog drugog napitka. Jer naravno, nije bitna kava, bitno je druženje.
A ambijent vjerovali ili ne i nije toliko bitan, bitno je da su udobne fotelje, da se ne moramo nadglasavati s muzikom, da je terasa u mirnom okruženju bez previše buke, da su konobari/ice ljubazni. Sve to imamo u našem omiljenom kaviću koji nije baš kvartovski, ali kao da je. I zbog svega ovoga se baš veselim popodnevnoj kavi :)
Često nailazimo na svakakva razočaranja. Nešto nismo uspjeli, nešto ne možemo, nešto nije onako kako smo zamislili... i sve to pregrmimo nekako, neke stvari prođu bezbolno, neke baš i ne, ali sve to mi nekako preguramo. No, postoje i ona razočaranja koja vas baš pogode, onako jako i duboko. A to je kada se razočarate u neku osobu. Kada se ona predstavlja da je nešto i vi vjerujete u to nešto, mislite da ju znate. A onda samo jedan dan istina izađe na vidjelo i vidite da ta osoba nije ono što ste vi mislili da je. I što duže nekoga poznajete, takve spoznaje su bolnije. I teško se pomiriti sa time i to uopće procesuirati u svojoj glavi. Baš je teško.
Nedavno se dogodilo baš to u mojoj bliskoj okolini. Osoba koju poznajem doslovce cijeli život, koja je bila bliska obiteljska prijateljica, ispostavilo se da je najobičnija kradljivica. Nisu bitni detalji, ali krala je novce na poslu (godinama), koji naravno nisu bili njezini. Najgore od svega je što se uopće ne osjeća krivom, a nije ukrala malo i otkrivena je jer je postala pohlepna.
Svi smo u zaista velikom šoku i nije nam jasno kako je mogla nešto tako napravit. Nemojte mi pričati da su ljudi potplaćeni i šta ja znam šta sve ne. Većina je potplaćena, pa svejedno pošteno radi svoj posao za tu sitnu crkavicu i većini ne pada na pamet krasti. Jer to jednostavno nije u redu. Ne možeš uzeti nešto što nije tvoje.
Teško mi je budući da smo svi imali određenu sliku o njoj koju je ona stvorila svojim pričama i pogledima na svijet, koji su uvijek bili jako moralni i vrlo često je osuđivala ljude koji po njezinim mjerilima nešto krivo rade. I sada kada je ona napravila veliko sranje, sada su kriteriji drugačiji. Jasno mi je da mora na neki način racionalizirati to sve sebi u svojoj glavi, jer grižnja savjesti je opaka stvar, pa se valjda zato ne osjeća krivom. Naravno, svi ti izgovori sada nemaju smisla, jer sve se urušilo. Ne znam samo kako spava po noći.
Svijet u kojem živimo danas je takav da se moraš dobro pomučiti da bi nešto postigao i rad je većinom opako podplaćen, ali iako sam još uvijek poprilično zelena, nikada mi ne pada na pamet da bi išla oštetiti svog budućeg potencijalnog poslodavca na bilo koji način. Ako nisam zadovoljna, uvijek mogu dati otkaz i tražiti novi posao i da znam da nije jednostavno kao što ja sada ovdje pišem, ali ako mislim da me ne plaćaju dovoljno za moje sposobnosti, to je samo moj problem. A i ako imam toliko visoko mišljenje o sebi, zašto ne bi sama pokrenula svoj posao, ako sam već toliko sposobna jel?
Prilika čini lopova, to je činjenica, ali s druge strane toliko ljudi ima priliku pa je pošteno. I ne znam, trudim se ne osuđivati ljude, no ovaj post je pun osuda, ali ne mogu si pomoći, jer ne mogu razumjeti te postupke. Jednostavno ne mogu. Šok je još uvijek prevelik.Voljela bih kada bi mogla to razumijeti. Ne znam.
Teško je kada se razočaraš u čovjeka. Baš je teško.
Nalakirala sam nokte prošli tjedan. Da, da, nema tu ništa spektakularno, kokoši to stalno rade, čemu to uopće naglašavati, ali to je velika stvar za ovu kokoš. Jer šta, ja ne lakiram nokte, tj. nisam sto godina (i da, zanemarimo onu kratku fazu kada je svaki nokat morao imati drugu, veoma kričavu boju). Isto tako nisam sto godina počupala obrve. Dobro, ne sto godina, od Nove godine, ali ne daaa mi se, sviđa mi se ovako. Zato redovito čupam dlake na nekim drugim mjestima koje me nevjerojatno iritiraju. Svaka čast onome koji je izumio vosak. No da, zastranila sam. Dakle, lak. Fascinira me kako su svi primjetili kako imam lak na noktima. Ok, možda rozkasta (roskasta?) boja u kombinaciji sa prozirnim lakom koji ima nekakve svjetlucave šljokice malo veće površine nego što one to obično imaju ima veze s time. Uglavnom, nisam navikla na takvu vrstu pažnje pa mi je baš bilo zanimljivo to promatrat. A i još veća mi je fora bila kada sam u petak bila na terenu i kada sam golim rukama i tim nalakiranim noktima iskopavala uzorke zemlje. Totalno mi je to bilo komično ali dobro.
Kad sam već kod terena, super je kada dan počneš odlaskom na Medvednicu. Toliko svježeg zraka, u gradu je bila magla, gore Sunceeee. Predivno. Bila sam ošamućena ostatak dana. Nego, fascinirale su me dvije stvari kod mojih kolega s kojima sam išla gore. Nevjerojatno mi je bilo vidjeti dvije ili tri cure koje su išle na teren u nekakvim fancy tenesicama i sa torbom ko da idu na subotnju špicu. Ok, razumijem ako nemaš gojzerice da ćeš obući tenesice, ali ne moraš ostatak obući takav kao da ideš na modnu reviju. Ideš u šumu gdje ima blata. Točnije ideš kopati po dotičnom blatu, jer ti trebaju uzorci zemlje. I da, jedno je imati nalakirane nokte i biti od glave do pete u terenskoj odjeći + gojze, a drugo je biti sav sređen i tako šetati po terenu.
Druga situacija koja me jako naživcirala je bila tijekom spuštanja dolje. Kako nas je bilo više i cijelo vrijeme smo bili zajedno zbog posla koji smo morali napravit, tako smo se i zajedno spuštali. U onom prekrasnom i prečistom zraku, kolega koji je hodao po stazi ispred mene je zapalio cigaretu i naravno da je dim išao ravno u mene, tj. sve nas koji smo bili iza njega. Odvratno, dođem u šumu i onda moram udisati dim odvratnih cigareta. Prvom prilikom sam ga zaobišla i požurila se prema dolje. Ne razumijem kako nešto tako može nekome pasti na pamet. Ono, u prirodi si, svjež zrak, visoka bukova šuma koja polako prelazi u prozračnu hrastovu. I onda jebena cigareta. Ako me išta može iznervirat onda je to cigareta zapaljena u šumi, naravno u mojoj blizini. A da ne pričam o potencijalnim opasnostima u ljetnim mjesecima.
Ali eto, ljudi su takvi kakvi jesu. Nema tu puno pomoći.
I tako. Jučer sam opet bila u Krapini. Bilo mi je super, super, super. Ali o tome nekom drugom prilikom, sad se idem bavit nekim drugim poslovima.
Da maknem prethodni post koji je odvratan. Isto kao što je i prošli tjedan bio odvratan. A i cijela ta situacija je tome itekako pridonijela. No, prošlo je i prolazi. Na sreću sve manje – više ide na bolje. Nisam navikla baš na tako loše stvari. Ok, netko će reći da su problemi s kućnim ljubimcima najmanje što se čovjeku može dogoditi, ima i puno gorih stvari. Slažem se, ima, ali kada imate problema sa dvije od tri životinje koje prehranjujete i koje vas uveseljavaju, onda to može biti malo previše. Pogotovo kada su problemi jako ozbiljni, kao što je to bilo sa Oscarom. Na sreću najveća zvijer se odlično oporavlja i već je lud ko i prije.
Upravo sam maloprije okupala Borisa. Koji je to luđak. U odnosu na Matka, puno je bolje podnio kupanje, iako je to bilo daleko od oduševljenja. Kada ga je trebalo osušiti to je već bila druga priča, jer za razliku od Matka panično se boji fena. I prvo sam ga mislila pustiti da ga ne maltretiram, da se osuši sam od sebe (nakon dobrog brisanja ručnikom), budući da je u kući jako toplo (starci lože kamin, jer još nije dovoljno hladno da se centralno grijanje pusti u pogon). No, luđak kakav jest, valjda od pretrpljenog stresa, onakav sav mokar, uletio je u pepeo ispred kamina, da obavi nuždu. I ništa, još jedna tura pod tušem. Ali nakon toga je uslijedilo i feniranje, doduše izdaleka, ali uspjela sam ga posušiti. Moguće da je ljut na mene, ali jbga to je cijena potucanja po vani. Smeđa voda je izlazila iz njega. Sad se tu kraj mene na krevetu panično čisti. Mirišljavi blesan :D.
Počeo je fax, konačno. S jedne strane sam sretna jer opet počinje rutina koju toliko volim, no s druge strane obveze su me nekako toliko obuzele, kao da gubim kompas. Nevjerojatno je koliko možeš biti rastrgan na sve strane, ali dobro, nije to ništa što ne mogu podnijeti, samo se moram ufurati. Pogotovo kada ne bude bilo nepredviđenih problema sa strane.
Ujutro bih se trebala rano ustati, idem na Hrelić, dok ga još ima, pa vas lagano napuštam i želim vam slatke snove.
Dakle, jučerašnji odvratan dan je imao svoj epilog danas. Da, znam da ljudi imaju prave probleme, no moji problemi jučer i danas su bili veliki, jer sam se osjećala kao najgora vlasnica kućnih ljubimaca na svijetu. Prvo je tu bila situacija s Oscarom (pas za one koji ne znaju), koja je zaista bila mučna i odvratna i nemam volje sada pisati šta je tu sve bilo, bitno je da je on sada dobro i da će biti dobro uskoro. I kao da to nije dovoljno, došao je i novi mačor na red.
Svi ste upoznali Borisa – the mačka, u prethodnom postu. Ja ga iz milja zovem Mao (moji to doma ne podržavaju, ali ja baš mislim da mu to dobro stoji). Anyway, nakon nevjerojatnih peripetija i hrpe slučajnih događaja, bilo je suđeno da taj mačor dođe meni i mojoj familiji. Dobila sam ga na poklon od kolege s faxa, on bi ga zadržao, ali živi u zgradi, a taj mačor je rođen da živi unutra i vani, jer je lovac. Nevjerojatno dobar lovac. Na sreću, ja živim u kući sa dvorištem, u relativno mirnom kvartu i ovo je idealno stanište za njega. Ima mogućnost biti vani i unutra, baš kako želi, uz uvijek prisutnu hranu i vodu, te hrpu skakavaca na mini livadici ispred kuće. Sve što jedan mačor može poželjeti.
Jučer popodne je bio doma, leži ispred kuće kao pravi šef i nadgleda sve, već je shvatio da mu je ovo dom i da ga ovdje hrani. Po noći ga uzmem i spava samnom u sobi, ko beba cijelu noć bez problema. Navečer sam izašla po njega i tražila ga, zvala ga na sve načine na koje se inače odaziva (mic, mic, Mao, dođi, di si..). Nije ga bilo. Poluočajna, mislila sam da se negdje zavukao kod bake (koja živi kuću do) i da negdje spava. Jutros mi je mama došla u sobu jer je mislila da je kod mene, nije ga bilo. Zvala ga je vani, ja sam ga zvala i tražila u nekoliko navrata. Stajala sam na cesti, a On, Susjed me je gledao. Gledao me i čuo je da ga zovem. Kreten je šutio.
Bila sam na faksu i vratila se, očajna 3 puta otišla do bake da ju pitam jel se Mao vratio i jel ga vidjela. Nije ga vidjela. Nakon 3. puta, izašla sam na cestu i vidjela kako klinka od Susjeda drži Borisa u rukama. Otrčala sam do tamo uz ogromno olakšanje se pravila mutava i rekla: „Ajme, našli ste mi Borisa, to je moj mačor, mislila sam da mi ga je netko ukrao.“ A djeca ko djeca, ne znaju lagat, samo su rekla: „A to nam je tata donio, on ga je uzeo.“ Kasnije sam saznala da su znali da je moj mačor, samo što su šutili i nisu htjeli ništa govoriti.
Gledao je i mamu i mene dok smo zvali mačora. Vidio me s njim i kreten ga je svejedno uzeo sebi zato jer mu je lijep. Nikada to neću razumjeti. Bijesna sam. Kada ga vidim, mislim da ću imat porive da ga zadavim. Sva sreća da ga nisam vidjela nakon što sam uzela mačora natrag jer ne znam što bih bila u stanju napravit. Bolje je ovako iako se još nisam smirila, a sve to se odigravalo poslijepodne (oko 18h).
Uz sve to, umalo zaboravih da je mačak bio tako gladan kada sam ga donijela doma. Nije lud za suhom hranom, ali sve je pojeo što sam mu dala, a na to sve pojeo je i vrećicu mokre hrane. Nije jadnu životinju ni nahranio.
Obožavam svoje životinje i nema toga što ne bih učinila za njih. Ne mogu vjerovat da mi se ovakve drame događaju u životu. Pristaša sam dobrosusjedskih odnosa, ali ovaj kreten nije moj susjed, on je jednostavno debilčina sa velikim D. I zovite me isključivom, netolerantnom, glupom ili štajaznam kako. Boli me kurac. Moje životinje su moje životinje. I točka.
Ima dana, poput ovog danas nedeljnog, koji su upravo odvratni. 10.10. bi kao trebao biti sretan dan, bla bla. E pa meni baš nije, bio je odvratan i nadam se da se takav neće skoro ponoviti. Ne, nije se ništa tragično dogodilo, samo je dan bio odvratan. Eto.
I obećajem sama sebi da nikada neću, poput svojih roditelja, raditi gluposti za koje nisam spremna ili na koje se nisam spremna obvezati. Jednostavno neću i točka.
Da, slažem se, licemjerje je jedna odvratna osobina koji ljudi često posjeduju. No, ima još jedna koja se meni posebno gadi – zavist. Jeste li primjetili koliko su ljudi često i gotovo patološki ljubomorni na uspješne pojedince našeg društva? Svatko tko je nešto sam postigao, teškom mukom i radom, uz one koji se dive njegovom/njezinom radu i poštuju ga, obavezno dolazi šačica frustriranih mrzitelja koji bez konstruktivnih kritika naprosto zavide na uspjehu dotične osobe.
Ako ste slučajno uspješni u školi/na poslu/u ljubavi nije bitno ćemu, obavezno će se pojaviti neki dežurni kritičari, koji često govore vama iza leđa i seruckaju na malo i veliko protiv vas. Jer su zavidni i ljubomorni. Takve neostvarene osobe koje nisu u stanju ništa samostalno postići gotovo da priželjkuju zlo i lošu karmu ljudima koji su uspješni u nekom polju u životu.
Ako ste nedaj bože uspješni u školi/na faksu, onda ste redovno proglašavani za štrebera (što ne mora nužno biti loša kategorija, ali od ovakvih pojedinaca redovno ima negativan prizvuk), ambicioznog luđaka koji gazi sve pred sobom, onoga kojemu se poklanjaju ocjene iz nekog xy razloga... Uvijek postoje dežurni nezadovoljnici koji će naći bilo koji razlog, ma kako banalan on bio, samo da umanji vaš uspjeh.
Ako vas je slučajno priroda podarila ljepotom, opet ste najebali. Ok, vjerojatno ćete imati obožavatelje (ako ste slučajno i slavna osoba), no pojavit će se određen postotak ljudi koji će vas mrziti zbog toga i biti ljubomorni baš zbog vaše ljepote. Neargumentirano ćete biti proglašavani odvratnima. Jer ste bolji, a ljudi ne vole bolje od sebe.
E, ali od svega, najčešće vam najveći grijeh može biti da ste uspješni u svome poslu i da uz to i dobro zarađujete. Tu ste jebali ježa u leđa. Mogućnost da ste to sve postigli svojom sposobnošću i radom se srozava dok eksponencijalno raste vjerojatnost da ste se nakrali, opljačkali nekoga, mutnim poslovima obogatili, bla bla. Ta mala količina ljudi koja je zavidna uvijek će srati na bilo koji način, samo da obezvrijede ono što ste vi postigli.
Žao mi je takvih frustriranih pojedinaca koji najčešće nisu ostvareni u životu, vjerojatno su prosječni ili ispodprosječni u svojim mogućnostima i nisu se u stanju istaknuti u masi da bi nešto postigli. Često nemaju ambicija niti „muda“ da nešto poduzmu/naprave/samostalno pokrenu i zbog tog svog kukavičluka prosipaju otrov i jal na one koji su na bilo koji način uspješniji od dotičnih pojedinaca. Na sreću takvih pojedinaca je malo i mene osobno tješi činjenica što su toliko jadni da im gora kazna od toga ne treba.
Mučno mi je gledati situaciju posljednjih mjesec – dva koja se odvija na ovom našem malom servisu. Stojim sa strane, trudim se ne miješati u svađe, ne da mi se gubiti energija na ispravljanja krivih Drina. Strastveno se borim za ciljeve u stvarnom životu, onda se borim do krvi i do kraja, mislila sam da ovdje, na internetu nema smisla. Nema smisla uvlačiti se u tuđu patologiju, dokazivati, objašnjavati.
Do sada.
Ima smisla, itekako ima smisla boriti se i ovdje. Ovo što se dogodilo Annabelle je strašno. Pod krinkom nekih lažnih moraliziranja i pričanja o „unošenju loše klime“ provodi se najgori oblik cenzure. Događaju se udarci ispod pojasa, jer ono što se predstavlja kao uobičajena praksa (micanje blogera sa (almost)cool liste) postaje kazna i svojevrsni stup srama. Kao da nam se poručuje da pazimo što radimo – or else.
Neki bi odustali i rekli da nema smisla natezati se. I to je rješenje i to poštujem, ali ponekad se treba boriti i izboriti se za ono u što vjerujemo, jer kao što narodna mudrost kaže: „Na muci se poznaju junaci.“ Ne treba uvijek pobjeći i pokriti se rukama po glavi, jer onda smo ništa drugo nego kukavice, a oni jači od nas (ili barem misle da su jači) jako vole kukavice, jer njima se može manipulirati.
Možete me voljeti koliko hoćete, možete me ne voljeti. Mogu vam ići na živce, mogu vam biti super simpatična. To je sve relativno, jer tu govorimo o emocijama. Ista stvar je i sa blogericom Annabelle (ili bilo kojim drugim blogerom ili blogericom), možete ju voljeti ili ne, može vas iritirati do beskraja, a može vam biti najbolja blogerica na svijetu – to nije bitno. Bitno je da ona, ja, mi, vi, svi ovdje imamo jednako pravo izreći svoje mišljenje, ma kakvo ono bilo. Imamo pravo boriti se za sebe u jednakim uvijetima. Jer ovo je demokracija. Navodno.
Činjenica je da je ona zaslužila svoje mjesto na toj listi kao i mnogi od nas. Ja sam mislila da neću nikada završiti na cool listi, ali eto tu sam već neko vrijeme. Ono što sam ja primjetila jest to da nakon nekog vremena svatko tko iole suvislo piše i tko kontinuirano vodi blog o bilo kojoj tematici na kraju priče završi na listama.
Navodno ništa kvalitetno nije napisano već dugo na njezinom blogu i to je kriterij uklanjanja sa liste. Da nisam ovako bolesna i prehlađena kao što jesam, sada bih se valjala po podu od smijeha, no mislim da bi me sada uhvatio opaki napadaj kašlja da takvo što probam. Zašto onda i mene nisu maknuli sa liste? Nemam osjećaj da pišem išta spektakularno, ulažem puno manje energije u blog nego prije, postovi mi nisu ni približno kvalitetni kao prije. Sada bude 1 od 10 dobar po mom mišljenju, prije je omjer bio drugačiji. To je valjda normalno, sinusoide su normalna stvar u životu. Čini mi se ista stvar i sa većinom drugih blogova na listama, kao da su stvari stagnirale u zadnje vrijeme. Zašto se i njih ne makne? Budimo dosljedni. Najtužnije i ironično u cijeloj priči je to što je Annabelle zapravo jedna od rijetkih blogerica koja revno piše postove, opširno i zaista daje sebe u potpunosti.
Ne razumijem i nikada neću razumjeti ljudsku zlobu. A ovdje se upravo o tome radi. I zato jasno i glasno poručujem da je ovakvo ponašanje neprihvatljivo. Tipkam na ovom blogu malo manje od dvije godine, nije to neki dugi staž, ali ja se njime ponosim. Uložila sam puno sebe u sve ovo, šta će dalje biti – ne znam. Znam samo da sam tu i da se borim protiv nepravde.
Anne drži se, danas si ti na tapeti, a sutra bi mogli biti svi mi.
