Kratka povijest jedne veze

Ima tih nekih dana, kao što je ovaj današnji nedjeljni, kada mi se doslovce ne da izvući iz kreveta. Pa niti nisam, još uvijek sam u pidžami – rozim hlačama i crnoj majici, pokrivena u svoju zelenu dekicu što sam dobila na poklon od drage kolegice i okružena prastarom safari posteljinom koju mi je nekad davno poklonila baka i koja je već bila stara i dugo kod nje, ali toliko mi je bila zakon da mi ju je morala dati. U takvom okruženju sam u nekom položaju između ležanja i sjedenja na krevetu i super mi je. Pijuckam topli čaj od brusnice, slušam glazbu savršenu za hladnu jesensku nedjelju i čekam ručak koji već lagano miriši iz kuhinje. Mmmmm...

I jedva čekam popodnevnu kavu sa sestrom i frendicom u omiljenom kafiću. Nego, imate li vi omiljeni kafić? Sigurno imate i baš me zanima po čemu je poseban. Ja, zakleti ignoriratelj (ajme koja riječ) kave i derivata kofeina, nisam nikada u potpunosti razumjela potrebu prijatelja, ljudi, kolega i ostalih da sjede po bircevima i gube vrijeme ispijajući kavu ili nešto drugo. Naime, kako nikada nisam pila kavu, nije mi imalo smisla sjediti po sat – dva u bircu i zujati bezveze. Naprosto mi nije bilo jasno o čemu imaš toliko pričati s nekime svaki dan. I naravno, kako tijekom srednje škole nisam razvila tu naviku „gubljenja vremena“ u bircevima, nisam mogla niti imati najdraži. A kad je počeo fax, nisam imala vremena i sve tako, one thing led to another...

Sve do nedavno. Naime, i zakletu nepijateljicu kave poput mene se može preobratiti. Dovoljno je da odete u Bosnu, kao što sam ja otišla jednom i na argument „Kako možeš reći da ti se ne sviđa, a nisi ni probala“ jednostavno nemate odgovora. Nisam imala ni ja, i povijest ovdje počinje. Nije da sam sada okorjeli ispijatelj kave koji ne može oči otvoriti ujutro dok mi ju netko ne gurne pod nos, ali definitivno dan lakše počinje ako ujutro popijem kavu, tek toliko da se riješim onog okusa paste za zube i da u laganom meditirajućem raspoloženju slušam prva jutarnja predavanja, umjesto borbe sa zijevanjem.

Naravno, s vremenom sam počela prihvaćati pozive na kavu koje sam dobivala od sestre i frendice u njihov omiljeni birc. I naravno s vremenom je to postao kao ritual, na povratku doma s faxa/iz grada ili gdje sam već bila. Popodnevna kava koju se gotovo uvijek uspije ugurati u prenatrpani raspored. I ne, ne bih rekla da je to gubljenje vremena i da se sa istim ljudima stalno žvaču iste, već sto puta prožvakane teme. I was sooo wrong. Nakon napornog dana i prije naporne večeri to je idealni intermezzo, predah, skupljanje energije za dalje. Od trivijalnih tema do ozbiljnih razgovora o problemima, savršeno se opuštam i uživam u svakom trenutku i u svakom gutljaju kave ili nekog drugog napitka. Jer naravno, nije bitna kava, bitno je druženje.

A ambijent vjerovali ili ne i nije toliko bitan, bitno je da su udobne fotelje, da se ne moramo nadglasavati s muzikom, da je terasa u mirnom okruženju bez previše buke, da su konobari/ice ljubazni. Sve to imamo u našem omiljenom kaviću koji nije baš kvartovski, ali kao da je. I zbog svega ovoga se baš veselim popodnevnoj kavi :)