Debilčina sa velikim D

Dakle, jučerašnji odvratan dan je imao svoj epilog danas. Da, znam da ljudi imaju prave probleme, no moji problemi jučer i danas su bili veliki, jer sam se osjećala kao najgora vlasnica kućnih ljubimaca na svijetu. Prvo je tu bila situacija s Oscarom (pas za one koji ne znaju), koja je zaista bila mučna i odvratna i nemam volje sada pisati šta je tu sve bilo, bitno je da je on sada dobro i da će biti dobro uskoro. I kao da to nije dovoljno, došao je i novi mačor na red.

Svi ste upoznali Borisa – the mačka, u prethodnom postu. Ja ga iz milja zovem Mao (moji to doma ne podržavaju, ali ja baš mislim da mu to dobro stoji). Anyway, nakon nevjerojatnih peripetija i hrpe slučajnih događaja, bilo je suđeno da taj mačor dođe meni i mojoj familiji. Dobila sam ga na poklon od kolege s faxa, on bi ga zadržao, ali živi u zgradi, a taj mačor je rođen da živi unutra i vani, jer je lovac. Nevjerojatno dobar lovac. Na sreću, ja živim u kući sa dvorištem, u relativno mirnom kvartu i ovo je idealno stanište za njega. Ima mogućnost biti vani i unutra, baš kako želi, uz uvijek prisutnu hranu i vodu, te hrpu skakavaca na mini livadici ispred kuće. Sve što jedan mačor može poželjeti.

Jučer popodne je bio doma, leži ispred kuće kao pravi šef i nadgleda sve, već je shvatio da mu je ovo dom i da ga ovdje hrani. Po noći ga uzmem i spava samnom u sobi, ko beba cijelu noć bez problema. Navečer sam izašla po njega i tražila ga, zvala ga na sve načine na koje se inače odaziva (mic, mic, Mao, dođi, di si..). Nije ga bilo. Poluočajna, mislila sam da se negdje zavukao kod bake (koja živi kuću do) i da negdje spava. Jutros mi je mama došla u sobu jer je mislila da je kod mene, nije ga bilo. Zvala ga je vani, ja sam ga zvala i tražila u nekoliko navrata. Stajala sam na cesti, a On, Susjed me je gledao. Gledao me i čuo je da ga zovem. Kreten je šutio.

Bila sam na faksu i vratila se, očajna 3 puta otišla do bake da ju pitam jel se Mao vratio i jel ga vidjela. Nije ga vidjela. Nakon 3. puta, izašla sam na cestu i vidjela kako klinka od Susjeda drži Borisa u rukama. Otrčala sam do tamo uz ogromno olakšanje se pravila mutava i rekla: „Ajme, našli ste mi Borisa, to je moj mačor, mislila sam da mi ga je netko ukrao.“ A djeca ko djeca, ne znaju lagat, samo su rekla: „A to nam je tata donio, on ga je uzeo.“ Kasnije sam saznala da su znali da je moj mačor, samo što su šutili i nisu htjeli ništa govoriti.

Gledao je i mamu i mene dok smo zvali mačora. Vidio me s njim i kreten ga je svejedno uzeo sebi zato jer mu je lijep. Nikada to neću razumjeti. Bijesna sam. Kada ga vidim, mislim da ću imat porive da ga zadavim. Sva sreća da ga nisam vidjela nakon što sam uzela mačora natrag jer ne znam što bih bila u stanju napravit. Bolje je ovako iako se još nisam smirila, a sve to se odigravalo poslijepodne (oko 18h).

Uz sve to, umalo zaboravih da je mačak bio tako gladan kada sam ga donijela doma. Nije lud za suhom hranom, ali sve je pojeo što sam mu dala, a na to sve pojeo je i vrećicu mokre hrane. Nije jadnu životinju ni nahranio.

Obožavam svoje životinje i nema toga što ne bih učinila za njih. Ne mogu vjerovat da mi se ovakve drame događaju u životu. Pristaša sam dobrosusjedskih odnosa, ali ovaj kreten nije moj susjed, on je jednostavno debilčina sa velikim D. I zovite me isključivom, netolerantnom, glupom ili štajaznam kako. Boli me kurac. Moje životinje su moje životinje. I točka.