Nokti, šuma i pjesma

Nalakirala sam nokte prošli tjedan. Da, da, nema tu ništa spektakularno, kokoši to stalno rade, čemu to uopće naglašavati, ali to je velika stvar za ovu kokoš. Jer šta, ja ne lakiram nokte, tj. nisam sto godina (i da, zanemarimo onu kratku fazu kada je svaki nokat morao imati drugu, veoma kričavu boju). Isto tako nisam sto godina počupala obrve. Dobro, ne sto godina, od Nove godine, ali ne daaa mi se, sviđa mi se ovako. Zato redovito čupam dlake na nekim drugim mjestima koje me nevjerojatno iritiraju. Svaka čast onome koji je izumio vosak. No da, zastranila sam. Dakle, lak. Fascinira me kako su svi primjetili kako imam lak na noktima. Ok, možda rozkasta (roskasta?) boja u kombinaciji sa prozirnim lakom koji ima nekakve svjetlucave šljokice malo veće površine nego što one to obično imaju ima veze s time. Uglavnom, nisam navikla na takvu vrstu pažnje pa mi je baš bilo zanimljivo to promatrat. A i još veća mi je fora bila kada sam u petak bila na terenu i kada sam golim rukama i tim nalakiranim noktima iskopavala uzorke zemlje. Totalno mi je to bilo komično ali dobro.

Kad sam već kod terena, super je kada dan počneš odlaskom na Medvednicu. Toliko svježeg zraka, u gradu je bila magla, gore Sunceeee. Predivno. Bila sam ošamućena ostatak dana. Nego, fascinirale su me dvije stvari kod mojih kolega s kojima sam išla gore. Nevjerojatno mi je bilo vidjeti dvije ili tri cure koje su išle na teren u nekakvim fancy tenesicama i sa torbom ko da idu na subotnju špicu. Ok, razumijem ako nemaš gojzerice da ćeš obući tenesice, ali ne moraš ostatak obući takav kao da ideš na modnu reviju. Ideš u šumu gdje ima blata. Točnije ideš kopati po dotičnom blatu, jer ti trebaju uzorci zemlje. I da, jedno je imati nalakirane nokte i biti od glave do pete u terenskoj odjeći + gojze, a drugo je biti sav sređen i tako šetati po terenu.

Druga situacija koja me jako naživcirala je bila tijekom spuštanja dolje. Kako nas je bilo više i cijelo vrijeme smo bili zajedno zbog posla koji smo morali napravit, tako smo se i zajedno spuštali. U onom prekrasnom i prečistom zraku, kolega koji je hodao po stazi ispred mene je zapalio cigaretu i naravno da je dim išao ravno u mene, tj. sve nas koji smo bili iza njega. Odvratno, dođem u šumu i onda moram udisati dim odvratnih cigareta. Prvom prilikom sam ga zaobišla i požurila se prema dolje. Ne razumijem kako nešto tako može nekome pasti na pamet. Ono, u prirodi si, svjež zrak, visoka bukova šuma koja polako prelazi u prozračnu hrastovu. I onda jebena cigareta. Ako me išta može iznervirat onda je to cigareta zapaljena u šumi, naravno u mojoj blizini. A da ne pričam o potencijalnim opasnostima u ljetnim mjesecima.

Ali eto, ljudi su takvi kakvi jesu. Nema tu puno pomoći.

I tako. Jučer sam opet bila u Krapini. Bilo mi je super, super, super. Ali o tome nekom drugom prilikom, sad se idem bavit nekim drugim poslovima.



I da, ovo mi je super:



Malo je loša snimka, ali tekst je fenomenalan