Jedan ljubavnički

Ili bi možda prikladniji naslov bio – Prokletstvo kreveta. Uostalom, prosudite sami.

Dakle, prije nepunih dvadesetak minuta (ne pitajte zašto još ne spavam) ili tako nešto sjedim na krevetu te pomaknuh svoju pozadinu presvijetlu, u želji za optimalnim položajem, polusjedećim, sa laptopom u krilu i idealnim položajem pod dekicom (jer iz nekih drugih, pomalo bizarnih razloga mi radijator ne radi pa ne mogu kao sav normalan svijet stvoriti tropske uvijete u sobi po ovoj zimetini) i odjednom – DUM. Nekakav zvuk lomljave ispod mene. Već sam mislila da sam pola kuće probudila i pod pretpostavkom da je vjerojatno „samo“ jedna daska ispod mene pukla, nastavih dalje sa bezbrižnim surfanjem bespućima svemrežja. Naravno, položaj je bio neudoban i odlučih se malo još bolje ugnijezditi kad odjednom, prolomi se još jedan DUM. E sad sam se već zabrinula, mora da je netko bacio zle čini na mene i moj krevetić bajni. Ubit će me otac koji se obično mora zabavljat sa mojim devastacijama po kući, a ako mu još jednom spomenem krevet, mislim da će dobit slom živaca.

I tako ja, ne budi lijena, krenuh u procjenu štete, sa već crnim slutnjama da ću opet spavat na madracu na podu, pomaknuh Borisa (mačak op.S.) na pod i skinuh madrac. Kad ono samo su dvije daske/letve ili kako se to već zove tresnule na pod. Imaju nekakvo plastično ležište koje u slučaju te dvije daske nije fiksirano kao kod ostalih, ali nije ni bitno. Vratila sam to na mjesto i sad sretno opet sjedim na krevetu. Jer šta – ako niste znali, krevet je moje najdraže mjesto boravka kada sam doma. Tu sanjam i sanjarim, čitam, surfam, pijem topli čaj, učim, pišem seminare, slušam glazbu... Uglavnom, od svega po malo.

Oduvijek sam bila spavalica i naravno da spavalice najviše vole dobar i udoban krevet. Kao mala sam sa sestrom spavala u istoj sobi i imale smo krevet na kat. Ja sam uvijek bila ispod. Ne znam kako se to dogodilo, jer obično svi žele biti gore, ali valjda sam ja popustila, zato jer je sister mlađa i cmizdrava, a ja ne volim cendranje i slične drame. I bio je to dobar krevet. Dugo smo ga imale tako na kat. Osjećala sam se unutra nekako zaštićeno, sigurno. Pretvarala sam se da je to moja mala soba, unutar sobe – kada već nisam imala svoju vlastitu. To je bio moj mali dvorac.

Kasnije sam se sa najmlađm sestrom mijenjala za krevet, već sam onda bila veća, a ona je imala odvojen krevet. Jer više mi nije trebao dvorac. Nije to dugo trajalo ako se dobro sjećam, jer vrlo brzo sam se preselila u svoju vlastitu sobu. I dobila sam novi krevet. Bio je drugačiji od dotadašnjeg, jer je bio dio spavaće sobe, ali bio je moj i novi. Sama sam ga birala.

Provela sam mnoge sate u njemu, uključujući i dio onih bolesničkih kada se nisam smjela previše kretati zbog operiranog koljena. Tih dana sam proklinjala i sebe i krevet i svoju sobu i sve. To je bilo razumljivo, s obzirom na situaciju u kojoj sam se našla. Naravno, naš odnos se tu našao na tankom ledu, jer bilo mi je dosta ležanja i općenito nemogućnosti hodanja. No, i to je prošlo.

Onda se dogodilo, jednog lijepog sunčanog dana, radila sam nekakve ukrase za nešto ili sam samo bila kreativna bez posebnog povoda, ne sjećam se više te sam se bacila na krevet. Iako ne bih to niti nazvala bacanjem, pregruba je to riječ za taj čin koji sam ja napravila. Jednostavno sam samo sjela na krevet sa malo jačim odrazom od poda. I možda sam nekad davno o tome pričala, al mi se ne kopa po arhivi, no uglavnom, bočna daska od kreveta je pukla.

Naravno, otac je priskočio u pomoć i sredio stvar. Međutim, crni niz se nastavio te se ista stvar dogodila niti godinu dana kasnije. Budući da se ovo sad već polako pretvaralo u određeni uzorak bizarnih događaja (kada ste čuli da je netko slomio krevet, a da to nije uključivalo barem dvije osobe?) otac me već poprijeko gledao. A i moram priznati, i moja malenkost se pitala što bi se dogodilo kada bi još jedna osoba bila samnom na krevetu, ako već samostalno lomim daske.

Na sreću, treći lom te bočne daske tog kreveta na sreću nisam doživjela, jer sam se sa sestrom mijenjala za sobu, a samim time i za krevete. I tako dolazimo do ovog kreveta i događaja od maloprije. Iskreno, nisam zadovoljna s ovim krevetom. Zapravo, nisam zadovoljna s madracem, koji je nekih čudnih dimenzija, jer je i krevet čudnih dimenzija. Uglavnom, škripi, osjetim sve federe iznutra i trebalo mi je vremena da se naviknem spavat ovdje. No, kako mi se čini u zadnje vrijeme, mogu spavat bilo gdje, samo da je horizontala. Znate onu: „Za dobru svinju nema lošeg napoja“. E tako za Semiramidu nema lošeg kreveta.

Jesam li u ljubavničkom odnosu sa svojim krevetom/ima? Naravno da jesam – mijenjam ih s vremena na vrijeme, ne pada mi na pamet udat se za niti jednog, uglavnom uživam ili sam uživala na njima, a ponekad sam ih i iskreno mrzila. Ako mene pitate imamo sve što ljubavnici imaju. A vi? Koliko vi volite svoj krevet?

Bosanski blues

Već 4. godinu za redom jedanaesti mjesec obilježava sevdah - Sevdah u Lisinskom. Bila sam na svakom do sad i nakon svakog sam u tako nekom snenom raspoloženju. Neki ga zovu bosanski fado, drugi kažu blues - ne znam, ali znam da mene redovno ostavi bez daha. Trnci su me prolazili na neke pjesme. Žute dunje je ove godina izvodila Hanka Paldum, ljudi moji, ta žena je avion, ma šta avion - aviončina. Oduševljana sam i jedva čekam iduću godinu. Ma šta, jedva čekam prvi dernek (uskoro, uskoro:) i pjesmu. Uživajte.




Voljelo se dvoje mladih
šest mjeseci, godinu
kad su htjeli da se uzmu
da se uzmu aman, aman
dušmani im ne dadoše

Razboli se ljepa Fatma
jedinica u majke
poželjela žute dunje
žute dunje aman, aman
žute dunje, žute dunje
iz Stambola

Ode dragi da donese
žute dunje Carigradske
al ga nema tri godine
tri godine aman, aman
nit se javlja, niti dolazi

Dođe dragi sa dunjama
nađe Fatmu na nosilima
dvjesto dajem, spustite je
tristo dajem, otkrite je
da još jednom Fatmu ljubim ja




Snijeg pade na behar, na voće
neka ljubi ko god koga hoće.

Ako neće, nek' se ne nameće,
od nameta nema selameta.

Da sam sretan, k'o što sam nesretan,
pa da dođem tebi u odaje.

Da ti sjedim među šiltetima,
kao paša među subašama.

Da ti ljubim tvoja medna usta,
medna usta ostala ti pusta.




Ne silazi sa čardaka
i ne pitaj gdje sam bio
zašto su mi oči plačne
zbog čega sam suze lio

Stajao sam kraj mezara
i umrlu majku zvao
nosio joj dar od srca
ali joj ga nisam dao

Ne klepeći nanulama
kad silaziš sa čardaka
sve pomislim, moja draga,
da silazi stara majka




Tebi majko misli lete,
Preko polja i planina,
Iz daleka primi pozdrav
Od jedinog tvoga sina.

U tuđini ja sam sada.
Sudbina nas rastavila.
Da li ću te ikad više
Ja vidjeti majko mila?

Zaboravit nikad neću,
Tvoje oči blage, mile,
I ručice, majko, tvoje,
Koje su me othranile.




Tamburalo momče uz tamburu,
tambura mu od suhoga zlata,
žice tanke, kose djevojačke,
a terzijan pero sokolovo.

Gledala ga Ajka sa čardaka:
"Vidi majko, lijepa junaka!
Da mi ga je u dvoru gledati,
na njegovim grud'ma sevdisati!

Karanfil bih pod njega sterala,
a pod glavu rumenu ružicu,
nek miriše, nek' se često budi,
često budi i često me ljubi!"

Svi smo mi Miroslav

Kako sam ljuta, tužna, bijesna. Pomiješane emocije. U nevjerici čitam današnje vijesti i ne mogu doći k sebi. Pa gdje mi živimo?? Gdje?? Zbog krive frizure su prebili dečka do smrti!!! Halo! Kriva frizura!??

Kakav je ovo izopaćeni sustav vrijednosti gdje podmladak toliko divlja da im nitko ne može stati na kraj? I više ne možeš sigurno hodati ulicama zbog nekih balavaca od devetnaest i dvadeset i jedne godine, jer im se mlatilo. Jer su trebali žrtvu. Jer nisu normalni.

Gdje je odgovornost? Zapravo, da se bolje izrazim – gdje je osjećaj za odgovornost? Šta su mislili da će se izvući? Šta stvarno? Šta misle da je ok premlatiti nekoga, ubiti ga batinama i nastaviti živjeti dalje? Baš bih voljela čuti njihove jebeno glupe razloge, voljela bih čuti na koji način si racionaliziraju to što su napravili. Čisto me zanima taj patološki mentalni sklop.

Opravdanja ne priznajem, isprike tu ne vrijede. Ne bi ih na doživotni zatvor, jer ne, to je premalo. Zbog takvih kretena ja bi uvela smrtnu kaznu. Zovite me radikalnom, ali briga me. I to smrtnu kaznu premlaćivanjem – oko za oko jelte. Pa da vidimo kome će past na pamet opet tako nešto. Strah u kosti bi utjerala toj gamadi neodgojenoj. Jer da – to je gamad neodgojena. Pričajte šta hoćete, ali djeca kojoj su roditelji davali dovoljno pažnje ne bi radila takva sranja.

Meni nije jasno do kad će ovo naše društvo tolerirati ovakva govna i ovakve balavce odurne koji očito misle da mogu šta im padne na pamet? Do kada? Jer danas je kriva frizura, sutra će biti krivi pogled, prekosutra će biti krive cipele...

I danas je to nečije tuđe djete, sutra će biti netko koga poznamo...

A onda će biti kasno...

Jesenje skitnje

Živa sam ako ste se to slučajno pitali. Stvarno ne razumijem kako i kada me obveze tako obuzmu. Doslovce sam na sve strane, svuda me ima. Dan od 24 sata ponekad zaista nije dovoljan. Ponekad nemam vremena niti da samo legnem na 15 minuta i buljim u strop, i tako danima. Pa naravno da u ovu cijelu priču upada i blog onda, jer koliko god tema imala i htjela podijeliti s vama – jednostavno nemam kada tipkati. Ali dobro, nema smisla naširoko sada raspredati o mom nedostatku vremena, bacimo se na posao.

Dakle, kao što ste mogli primjetiti iz prethodnog posta, moje dupe se svako malo šeta po Lijepoj nam našoj. I nije to ni približno onoliko koliko bih mogla – od nekih putovanja sam odustala, jer stvarno sam bila iscrpljena. No, krenimo redom, ono u prethodnom postu, ako ste se slučajno pitali je bila Pula, tj. jedna prekrasna plaža kojom sam bila oduševljena.

Danas imam par slikica iz malo južnijih krajeva, već mnogo puta viđenih, vjerujem, ali ja sam se – vjerovali ili ne – tamo prvi puta našla ovoga vikenda. Govorim o Plitvičkim jezerima. U mojoj skromnoj karijeri, to je tek 3. NP koji sam posjetila u RH, ali dobro, polako će i ostali doći na red. Nekako uvijek bi samo prošla kraj njih, toliko puta, i nikada vremena da se stane i pogleda – uvijek tu blizu i uvijek uskoro, a sada i konačno viđena.

Impresivna brojka od gotovo milijun posjetitelja godišnje natjera čovjeka da stane i razmisli i pokuša zamisliti stampedo koji tamo prolazi svake godine, pogotovo u ljetnim mjesecima. Na sreću, sada kada sam ja bila zaista nije bila gužva, a vrijeme je bilo prekrasno. Teško mi je zamisliti horde ljudi.

Priroda je prekrasna, ali bojim se, da će se uz takav broj posjetitelja (koji samo raste iz godine u godinu) pojaviti problemi očuvanja tog blaga, koje je prepoznato još u 19. stoljeću kao područje od izuzetne važnosti. Ne čudi zato da je to naš najstariji nacionalni park.

Već sada su vidljivi mnogi problemi zbog čovjekova utjecaja. Eutrofikacija koja je inače normalan proces u prirodi, ovdje je itekako prisutna, zbog povećanog dotoka nutrijenata zagađivanjem. Neriješen sustav kanalizacije s jedne strane tome doprinosi, dok s druge strane postoji izvlačenje vode iz jezera za potrebe ugostiteljskih objekata. Pitanje je samo koliko će toga jezera moći podnijeti, prije nego se ekosustav ozbiljno naruši. Isto tako prisutan je i problem unešenih riba, koje ozbiljno prijete populacijama autohtonih vrsta. Nadam se da će se na ovim problemima uskoro ozbiljnije poraditi, da bi se ova lijepa jezera sačuvala.

Kao što sam već rekla, priroda je doista impresivna, ali pitam se zašto se malo ne uloži u infrastrukturu. Meni nisu bila potrebna dodatna tumačenja npr. da su gornja jezera na dolomitnoj (nepropusnoj podlozi), a donja na krškoj (vapnenačkoj) pa zato postoje neke razlike među njima, jer sam to prije naučila. Ili kako npr. funkcionira proces sedrenja i koliko je potrebno sretnih okolnosti (vrlo specifični fizikalno – kemijski parametri) da bi se on uopće odvijao, te zašto se odvija samo na nekim rijekama, a ne na svim rijekama na svijetu. No bilo bi lijepo da se postave poučne table, koje su danas jako popularne svuda, pa da i oni koji su došli samo uživati u lijepoj prirodi nešto i nauče. Jer da, slažem se, jezera kao takva su dovoljna i ljudi će samo zbog njih i doći (tome svjedoči i brojka od milijun posjetitelja godišnje), ali kada su već tamo, mislim da bi bilo mudro objasniti im na taj način koliko su jezera posebna i zašto ih se treba očuvati. Nisam sigurna da su svi svjesni njihove krhkosti.

U svakom slučaju, jasno mi je da sam ja možda malo previše kritična, ali šta da vam kažem, ne mogu si pomoći :). Ne mislim ništa loše, nego samo objektivno sagledam situaciju jer bih voljela da jezera ostanu prekrasna još mnogo mnogo godina. Oduševljena i umorna, vratila sam se u Zagreb sa razmišljanjem kako bi bilo prekrasno posjetiti ih i u proljeće, kada sve prolista.

Uživajte u slikama, kao što možete vidjeti, paprati su me obuzele





Phragmites australis – jedan od pokazatelja eutrofikacije


Galovački buk


Sorusi vrste Phyllitis scolopendrium


Mali prštavac


Polypodium vulgare




Asplenium trichomanes




Plod neke biljke iz porodice Apiaceae (štitarke)




Veliki slap

Bez riječi...