Jedan ljubavnički

Ili bi možda prikladniji naslov bio – Prokletstvo kreveta. Uostalom, prosudite sami.

Dakle, prije nepunih dvadesetak minuta (ne pitajte zašto još ne spavam) ili tako nešto sjedim na krevetu te pomaknuh svoju pozadinu presvijetlu, u želji za optimalnim položajem, polusjedećim, sa laptopom u krilu i idealnim položajem pod dekicom (jer iz nekih drugih, pomalo bizarnih razloga mi radijator ne radi pa ne mogu kao sav normalan svijet stvoriti tropske uvijete u sobi po ovoj zimetini) i odjednom – DUM. Nekakav zvuk lomljave ispod mene. Već sam mislila da sam pola kuće probudila i pod pretpostavkom da je vjerojatno „samo“ jedna daska ispod mene pukla, nastavih dalje sa bezbrižnim surfanjem bespućima svemrežja. Naravno, položaj je bio neudoban i odlučih se malo još bolje ugnijezditi kad odjednom, prolomi se još jedan DUM. E sad sam se već zabrinula, mora da je netko bacio zle čini na mene i moj krevetić bajni. Ubit će me otac koji se obično mora zabavljat sa mojim devastacijama po kući, a ako mu još jednom spomenem krevet, mislim da će dobit slom živaca.

I tako ja, ne budi lijena, krenuh u procjenu štete, sa već crnim slutnjama da ću opet spavat na madracu na podu, pomaknuh Borisa (mačak op.S.) na pod i skinuh madrac. Kad ono samo su dvije daske/letve ili kako se to već zove tresnule na pod. Imaju nekakvo plastično ležište koje u slučaju te dvije daske nije fiksirano kao kod ostalih, ali nije ni bitno. Vratila sam to na mjesto i sad sretno opet sjedim na krevetu. Jer šta – ako niste znali, krevet je moje najdraže mjesto boravka kada sam doma. Tu sanjam i sanjarim, čitam, surfam, pijem topli čaj, učim, pišem seminare, slušam glazbu... Uglavnom, od svega po malo.

Oduvijek sam bila spavalica i naravno da spavalice najviše vole dobar i udoban krevet. Kao mala sam sa sestrom spavala u istoj sobi i imale smo krevet na kat. Ja sam uvijek bila ispod. Ne znam kako se to dogodilo, jer obično svi žele biti gore, ali valjda sam ja popustila, zato jer je sister mlađa i cmizdrava, a ja ne volim cendranje i slične drame. I bio je to dobar krevet. Dugo smo ga imale tako na kat. Osjećala sam se unutra nekako zaštićeno, sigurno. Pretvarala sam se da je to moja mala soba, unutar sobe – kada već nisam imala svoju vlastitu. To je bio moj mali dvorac.

Kasnije sam se sa najmlađm sestrom mijenjala za krevet, već sam onda bila veća, a ona je imala odvojen krevet. Jer više mi nije trebao dvorac. Nije to dugo trajalo ako se dobro sjećam, jer vrlo brzo sam se preselila u svoju vlastitu sobu. I dobila sam novi krevet. Bio je drugačiji od dotadašnjeg, jer je bio dio spavaće sobe, ali bio je moj i novi. Sama sam ga birala.

Provela sam mnoge sate u njemu, uključujući i dio onih bolesničkih kada se nisam smjela previše kretati zbog operiranog koljena. Tih dana sam proklinjala i sebe i krevet i svoju sobu i sve. To je bilo razumljivo, s obzirom na situaciju u kojoj sam se našla. Naravno, naš odnos se tu našao na tankom ledu, jer bilo mi je dosta ležanja i općenito nemogućnosti hodanja. No, i to je prošlo.

Onda se dogodilo, jednog lijepog sunčanog dana, radila sam nekakve ukrase za nešto ili sam samo bila kreativna bez posebnog povoda, ne sjećam se više te sam se bacila na krevet. Iako ne bih to niti nazvala bacanjem, pregruba je to riječ za taj čin koji sam ja napravila. Jednostavno sam samo sjela na krevet sa malo jačim odrazom od poda. I možda sam nekad davno o tome pričala, al mi se ne kopa po arhivi, no uglavnom, bočna daska od kreveta je pukla.

Naravno, otac je priskočio u pomoć i sredio stvar. Međutim, crni niz se nastavio te se ista stvar dogodila niti godinu dana kasnije. Budući da se ovo sad već polako pretvaralo u određeni uzorak bizarnih događaja (kada ste čuli da je netko slomio krevet, a da to nije uključivalo barem dvije osobe?) otac me već poprijeko gledao. A i moram priznati, i moja malenkost se pitala što bi se dogodilo kada bi još jedna osoba bila samnom na krevetu, ako već samostalno lomim daske.

Na sreću, treći lom te bočne daske tog kreveta na sreću nisam doživjela, jer sam se sa sestrom mijenjala za sobu, a samim time i za krevete. I tako dolazimo do ovog kreveta i događaja od maloprije. Iskreno, nisam zadovoljna s ovim krevetom. Zapravo, nisam zadovoljna s madracem, koji je nekih čudnih dimenzija, jer je i krevet čudnih dimenzija. Uglavnom, škripi, osjetim sve federe iznutra i trebalo mi je vremena da se naviknem spavat ovdje. No, kako mi se čini u zadnje vrijeme, mogu spavat bilo gdje, samo da je horizontala. Znate onu: „Za dobru svinju nema lošeg napoja“. E tako za Semiramidu nema lošeg kreveta.

Jesam li u ljubavničkom odnosu sa svojim krevetom/ima? Naravno da jesam – mijenjam ih s vremena na vrijeme, ne pada mi na pamet udat se za niti jednog, uglavnom uživam ili sam uživala na njima, a ponekad sam ih i iskreno mrzila. Ako mene pitate imamo sve što ljubavnici imaju. A vi? Koliko vi volite svoj krevet?