Visok let i niski pad

Često nailazimo na svakakva razočaranja. Nešto nismo uspjeli, nešto ne možemo, nešto nije onako kako smo zamislili... i sve to pregrmimo nekako, neke stvari prođu bezbolno, neke baš i ne, ali sve to mi nekako preguramo. No, postoje i ona razočaranja koja vas baš pogode, onako jako i duboko. A to je kada se razočarate u neku osobu. Kada se ona predstavlja da je nešto i vi vjerujete u to nešto, mislite da ju znate. A onda samo jedan dan istina izađe na vidjelo i vidite da ta osoba nije ono što ste vi mislili da je. I što duže nekoga poznajete, takve spoznaje su bolnije. I teško se pomiriti sa time i to uopće procesuirati u svojoj glavi. Baš je teško.

Nedavno se dogodilo baš to u mojoj bliskoj okolini. Osoba koju poznajem doslovce cijeli život, koja je bila bliska obiteljska prijateljica, ispostavilo se da je najobičnija kradljivica. Nisu bitni detalji, ali krala je novce na poslu (godinama), koji naravno nisu bili njezini. Najgore od svega je što se uopće ne osjeća krivom, a nije ukrala malo i otkrivena je jer je postala pohlepna.

Svi smo u zaista velikom šoku i nije nam jasno kako je mogla nešto tako napravit. Nemojte mi pričati da su ljudi potplaćeni i šta ja znam šta sve ne. Većina je potplaćena, pa svejedno pošteno radi svoj posao za tu sitnu crkavicu i većini ne pada na pamet krasti. Jer to jednostavno nije u redu. Ne možeš uzeti nešto što nije tvoje.

Teško mi je budući da smo svi imali određenu sliku o njoj koju je ona stvorila svojim pričama i pogledima na svijet, koji su uvijek bili jako moralni i vrlo često je osuđivala ljude koji po njezinim mjerilima nešto krivo rade. I sada kada je ona napravila veliko sranje, sada su kriteriji drugačiji. Jasno mi je da mora na neki način racionalizirati to sve sebi u svojoj glavi, jer grižnja savjesti je opaka stvar, pa se valjda zato ne osjeća krivom. Naravno, svi ti izgovori sada nemaju smisla, jer sve se urušilo. Ne znam samo kako spava po noći.

Svijet u kojem živimo danas je takav da se moraš dobro pomučiti da bi nešto postigao i rad je većinom opako podplaćen, ali iako sam još uvijek poprilično zelena, nikada mi ne pada na pamet da bi išla oštetiti svog budućeg potencijalnog poslodavca na bilo koji način. Ako nisam zadovoljna, uvijek mogu dati otkaz i tražiti novi posao i da znam da nije jednostavno kao što ja sada ovdje pišem, ali ako mislim da me ne plaćaju dovoljno za moje sposobnosti, to je samo moj problem. A i ako imam toliko visoko mišljenje o sebi, zašto ne bi sama pokrenula svoj posao, ako sam već toliko sposobna jel?

Prilika čini lopova, to je činjenica, ali s druge strane toliko ljudi ima priliku pa je pošteno. I ne znam, trudim se ne osuđivati ljude, no ovaj post je pun osuda, ali ne mogu si pomoći, jer ne mogu razumjeti te postupke. Jednostavno ne mogu. Šok je još uvijek prevelik.Voljela bih kada bi mogla to razumijeti. Ne znam.

Teško je kada se razočaraš u čovjeka. Baš je teško.