"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth." Thomas Henry Huxley
A da malo objasnim...
Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.
Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:
semiramidin.vrt@gmail.com
Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)
"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog." George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog
nedjelja, 26.09.2010.
Opet + UPDATE
Ne znam jeste li primjetili (ovisi koliko revno pratite moj blog), svaki put kada nekud putujem, obično bude jedan predputni post i cviljenje oko toga što se moram pakirati. Da, mrzim se pakirati, nisam još niti počela. Budem. (Putujem ujutro, u 7)
To do list:
- zašit terenske hlače koje sam poderala u 5. mjesecu na terenu x 2 (jer dvoje sam poderala, a neću nove derat, tako da će i ove bit dobre)
- opeglat majice kratkih rukava i pronaći one dugih rukava
- raspitati se gdje na kraju spavam, jer ako je u šatoru, da ponesem dodatnu deku
- spakirat konzerve i tablu špeka koja je u frižideru
- narezat najlonske čarape (ne pitajte)
- iz starog papira povadit stare novine
- otić na kavu sa frendicom i sestrom
- ne zaboravit pribor za jelo, dasku i oštar nož za gore spomenuti špek
- mogla bih uzeti i luk
- otplesati neki ples bogovima da kiša prestane padat
- napisati članak za portal
- ponijeti obje kabanice
- napunit bateriju na iPodu i mobitelu
- uzet par vrećica čaja
- valjda ću se sjetit ako trebam još šta
Kada se sjetim terena u 5. mjesecu, bila sam pošteno bolesna, trošila sam rolu wc papira na ispuhavanje nosa – dnevno, izgubila sam bila osjet mirisa, imala sam hrpu obveza na faxu. I svejedno mi se išlo.
A sad... Ne znam... Valjda zato što znam što me čeka (iako je jednostavnije s te strane, jer sam psihički spremna na nekupanje i toi toi wc) i zbog ove glupe kišurine. Koja pada i pada, a nema naznaka da će se vrijeme skoro smiriti. A ja mrzim kišu, baš ju ono mrzim. Nisam mrziteljica, ne koristim tu riječ često, ali kišu baš ne podnosim. Već mi dva dana lupa na krovni prozor i muka mi je od nje.
Vjerojatno se neću skidat iz kabanice, užasno je nepraktično radit po kiši. Ne možeš sjest di hoćeš, ne možeš leć na travu ako si umoran, ne možeš jest u miru na nekoj livadi, jer si u divljini i nema šanse da nađeš suho mjesto. Kmmmmmmeeeeeeeeeeee.
Možda bi bilo bolje da ne znam šta me čeka. I moram se ić pakirat i ne da mi se. Uzaludan post, znam.
UPDATE
Spakirah se, još par sitnica moram sredit, ali rekla bih da sam 97% spremna. Ostali su samo detalji poput špeka i najlonskih čarapa :P. Evo materijalnih dokaza da sam završila.
Prije (i to nije sve, dio odjeće je bio na peglanju, nemam pojma kako sam uspjela to sve nagurat :majstor:):
I poslije:
Eto ga, to bi bilo to. Nadam se da će vrijeme biti milostivo. Idem se kupat i uživat u tušu jer idućeg neće biti još tjedan dana. Uživajte, znam da ja hoću, bez obzira na sve. (Morala sam prije malo cendrat, ipak sam ja žensko)
Rođena sam i odrasla u Zagrebu, a kako stvari trenutno stoje, još neko vrijeme ću zasigurno živjeti ovdje (ne razmišljam o predalekoj budućnosti). Dok si malen, ne razmišljaš previše o velikim stvarima, jer i tvoj svijet je malen i želje su ti drugačije. Onda odjednom postaneš velik. Gotovo da se dogodi preko noći. Počneš čitati novine, počneš gledati Dnevnik (a kada si bio malen, činio ti se neopisivo dug, nikada da završi da pogledaš onaj dugo očekivani crtić poslije), ukratko, počneš doživljavati svijet oko sebe. Globalno je zanimljivo znati s kime sada Amerika ratuje ili tko je opet zakuhao nešto u nekom kutku svijeta, međutim lokalna politika je ono što te okružuje, ono što te se tiče i blisko ti je, te ono što ima direktne posljedice na tvoj život.
I onda po prvi puta čuješ za raznorazna prezimena, Bandiće, Mamiće & co. Nakon nekog vremena postanu konstanta, shvatiš kakvi su to zapravo ljudi i navikneš se, barem se većina navikne, jer tolerira to sve. Iskreno, ja se nikada nisam navikla, svaki puta se iznova smrznem kada vidim kako to funkcionira, svaki puta se čudim i komentiram sa svojim ukućanima i prijateljima, a većini nije jasno zašto se uzrujavam, jer i tako se ništa ne može (i neće) promijeniti. Barem ne tako skoro.
Da se razumijemo, ne pratim nogomet, barem ne revno. Bilo mi je fora gledati Dinamo protiv Villarreala, jer su dobro igrali. Pratim otprilike što se događa, s vremena na vrijeme pročitam sportsku rubriku u novinama i gledam kada je kakva utakmica na Makimiru, jer blizu živim pa obično bude prometni kolaps ako je nešto veliko i važno. Ne pratim prvenstva u nogometu, ponekad slučajno pogledam neku utakmicu, a ove godine sam pratila Njemačku reprezentaciju jer mi se sviđalo kako igraju, a za sve ostalo - tko voli nek izvoli.
I onda je tu Mamić, bog i batina rvackog nogometa. Ja ne znam kako je on došao na mjesto na kojem se nalazi, ali očito odkad se ugnijezdio, nema izlaska. Meni nije jasno kako netko tko vodi prvoligaški klub jedne države može izjaviti nešto ovako:
„Umjesto da se naguramo u red i poklonimo iznimnom sportašu i čovjeku, kome je hrvatska država dala državljanstvo, izbornik i njegovi suradnici su predvodnici rasizma. Da, Biliću, dobro si me čuo - neka te bude stid, rasistu jedan! Zar baš želiš reprezentaciju još jednom upropastiti, tko ti je to dopustio?"
preuzeto sa Index.hr
Ma zapravo, još mi je i jasno da je on to izjavio, jer ipak je on jedan jedini i neponovljivi, nego mi nije jasno kako se to tako lijepo i nonšalantno ignorira od odgovarajućih institucija. Dapače izvjesni Katalenić iz HNSa (ne znam tko je taj jer ne pratim nogomet baš toliko, ali očito netko važan) je izjavio:
„Ovu izjavu ne treba isticati jer je bila izrečena u euforiji. Znate svi kakav je Zdravko.“
Da, nažalost, znamo svi kakav je Zdravko, ali trebamo li mi to tolerirati, trebamo li mi to slušati? Ne znam jeste li primjetili, ali svaki put kada Mamić drži konferenciju za novinare, nebitnog povoda, uvijek kada ga se pita o novcima, porezu i svemu ostalome što se zaradi od transfera, on krene sa pičkaranjima, krene o Srbima i četnicima, pa se prebaci na ustaše, pa jebe majku svim izdajicama, pa se dere kako je napad na njega napad na Dinamo, kako je Dinamo svetinja i kako se svetinja ne dira... Blabla. I uvijek izbjegne odgovor na direktno pitanje, ali uvijek. I svi mu se smiju i svi se zabavljaju, a njegove diverzije već lagano postaju dosadne. Jer on je sve samo ne luđak.
I Dinamo se pretvorio u dobar biznis, nije više klub koji svi vole, jer na kraju jednadžbe dobivamo da je Mamić = Dinamo. Čak više niti BBB, o kojima možete pričati što hoćete i ne morate ih voljeti, nemaju razumijevanja. Oni su dolazili i na utakmice koje nitko nije gledao, podržavali su Dinamo dok je bio na dnu, dok ga nitko nije volio, oni eto jesu. Ali teško se borit protiv onih šta su pali s kruške, kao što je Mamić pao.
I on sada visoko leti. Jer on je Dinamo i Dinamo je on. On je svetinja, tako kaže jednadžba. Zanima me samo hoće li nisko pasti, kao i mnogi poput njega? Nadam se da ću to dočekati, jer dosta mi je čuđenja, dosta mi je da uvijek ispadnem pile koji prvi puta gleda glistu. Baš mi je dosta.
Nadam se, ne zbog sebe, nego zbog svih onih koji vole nogomet i koji ga prate, da će plava boja dobiti svoje dostojanstvo. Jer to zaslužuje, a svetinje neka odu tamo odakle su i došle i nek negdje drugdje hvataju neke druge bogove za jajca, jer mi smo se nagledali dovoljno eskapada i razderanih majici.
Dakle, redovno brisanje prašine na blogu. Nema smisla da vas gnjavim detaljima oko svog faksa i kako nas pile u mozak i kako nema logike, sve će se to riješiti, odbijam se uzrujavati, znam da će biti dobro, osjećam to. Nego, danas sam se ugodno iznenadila kada mi je N. rekla da ćemo u školi stranih jezika preskočiti jedan stupanj iz talijanskog. Navodno nam toliko dobro ide da možemo odmah uskočiti u grupu B1 (iako bismo još trebale biti A2), a sitnice koje nismo radile ćemo vrlo brzo pohvatati u prvih mjesec dana ponavljanja. Predavanja počinju za dva tjedna – jedva čekam :D
A i Grk se javio, kada mi se formira raspored i kada se vratim sa terena, onda počinje i ta priča. I tome se veselim, baš mi je falio novogrčki, iako ću morati ove godine malo žešće zapeti po vokabularu, neophodno je.
I tako, psihički se pripremam za teren idući tjedan, s jedne strane jedva čekam, s druge strane nemam pojma kako ću se poslije priviknuti na Zagreb. Osjeti se da je 9. mjesec, da počinje nova akademska godina, ako ništa drugo, barem po količini mailova u inboxu.
Mrzim admisnistraciju, nepotrebno i uzaludno čudovište koje ždere novac.
I Medo, ovo je za tebe:
Znam da si to stvarno želio, ali ja (i svi mi ostali) te volimo kao i prije, jer si savršen takav kakav jesi sa svim svojim malim nesavršenostima. Zbog toga si poseban. I znam da ti je teško i žao mi je što sam rekla to što mrziš da se kaže na glas, pa obećajem da neću više govoriti te zločeste riječi. Nemoj biti tužan, sve je to život i svašta moramo doživjeti i preživjeti da bismo se mogli razvijati i rasti
Hvala svima na savjetima što se tiče prethodnog posta. Naime, pitala sam vas to sve budući da već neko vrijeme pišem za portal biologija.com.hr, koji sam nedavno ovdje predstavila. Iako mi ne manjka inspiracije kada je biologija u pitanju, ipak mislim da je dobro dobiti povratnu informaciju od publike i pisati o onome što najviše zanima čitatelje. Drago mi je da mi se pružila prilika da tamo pišem, budući da je to specijalizirani portal, i nekako se moji članci onda uklapaju u ambijent tamo. Blog sam i tako prvenstveno počela pisati zbog sebe, i on i dalje služi za izbacivanje tih nekih osobnih stvari i emocionalnih stanja, tako da će ovo sada biti dobra ravnoteža, između pisanja tamo i ovdje.
Danas (tehnički, to je već jučer) je moj najdraži Medo položio zadnji preddiplomski ispit i moram ga jako jako pohvaliti i od srca mu čestitati . Bravo Medo, znala sam ja da ćeš ti to rasturiti. Dok sam bezbrižno farbala ogradu, u mislima sam bila s tobom i stvarno mi je bilo drago kada sam vidjela da si to rješio :). A sada idemo u nove radne pobjede :D.
Danas sam pomagala Najmlađoj u prevođenju zadaće iz latinskog. Iznenadila sam se koliko dobro mi ide, pa ja to rasturam (ah skromnosti gdje si ). Malo sam zahrđala u nekim sitnicama, ali imam osjećaj da bih jako brzo ponovo sve pohvatala kada bih uistinu i htjela. Nekako mi je to uvijek bila neprežaljena ljubav – klasična filologija. Ne znam, bilo mi je tako zabavno i magično sjediti nad nekim tekstom (latinskim ili grčkim) koji mi je bio u apsolutno svakom pogledu nepoznanica. I onda polako ulaziti u njegovu dubinu, rasčlanjivat riječ po riječ, pronalaziti skrivene konstrukcije, naučiti nove riječi, odgonetnuti koja riječ je u pitanju, pogotovo u grčkome. Ah, kada se samo sjetim. A tek onaj osjećaj na kraju kada zadovoljno zatvoriš rječnik jer si završio. I onda dođeš u školu drugi dan i neka rečenica s kojom si se mučio pola sata da bi nešto iole smisleno sklepao je totalno drugačijeg smisla nego što si mislio, a rješenje je bilo tako jednostavno. I nakon nekog vremena uhvatiš taj duh jezika, uhvatiš njegovu ljepotu i divotu. Baš sam postala sentimentalna. Danas pomažem latinski, sutra kemiju, ja sam Katica za sve .
I tako, još jedan post o ničemu. Za manje od dva tjedna opet idem na teren, jedva čekam. Baš se veselim. Bit ću izvan civilizacije i to me baš čini sretnom, ne mogu vam opisati taj osjećaj, baš je poseban, morate probati ako niste. Nisam još niti otišla, a već me brine povratak. Zadnji put kada sam se vratila sa terena mi je trebalo 2 tjedna da se priviknem na ljude, moj život koji imam ovdje u Zagrebu, na aute, na sve. Baš je bio šok za organizam. Iako mi je tamo bilo i naporno i teško ipak je bilo prekrasno. Jer teško je bez pitke vode i teško je kada doslovce niti sekundu nemaš samo za sebe, u svakom trenu je netko uz tebe, ali drugačije je to. Baš drugačije. U prirodi si, zvijezde su tako prekrasne i sjajne po noći, trava tako miriši...
A i ovaj vikend bi trebala ići u berbu, ako bude lijepo vrijeme. I tome se veselim. To je uvijek zabavno, u sat vremena poberemo sve grožđe, a onda cijeli dan feštamo uz odojka koji se okretao na ražnju i prošlogodišnje vino (koje je uvijek fenomenalno). Već sam izjavila da ja ne vozim doma niti tamo. Nema šanse da odem tamo i da se onda ne prepustim dionizovskim užitcima . Ah hedonizam. Dakle, preostaje mi samo mantranje da ne pada kiša, a onda ću vam tamo negdje u nedjelju – ponedjeljak staviti slike, hihi :D.
I tako, uživam u slobodi, uživam u činjenici da ne moram ništa učiti. Predobar osjećaj. Čitam knjige, tj. trilogiju od. P. Pullmana – Njegove tamne tvari. Valjda je to hrvatski prijevod, Medo? U Bosni prošli tjedan sam dovršila prvu knjigu, sada sam na drugoj, malo sam pauzirala zadnja dva dana jer sam se bavila drugim aktivnostima, ali završit ću to uskoro. Sviđa mi se knjiga, iako nisam baš neki veliki fan fantasyja, jer onda kada pročitam knjigu, toliko se uživim da bih još i onda mi bude bezveze. Ali odlučila sam, da moram više čitati takve knjige i poraditi na svom vulgaris engleskom vokabularu, jer samo čitam stručnu literaturu i bavim se stručnim izrazima, tako da to moram malo uravnotežit.
I eto, bila sam u Bosni kao što rekoh, bio je Bajram prošli četvrtak. Bilo je lijepo, hrana je kao i uvijek bila nepogrešivo izvrsna. Uvijek se borim sa nekim čudnim osjećajima kada se vratim od tamo, ali dobro, o tome neki drugi put.
Još jedan post o svemu po malo i o ničemu posebno. Idem spavat, kasno je. Moram sutra ofarbat ogradu do kraja.
Dragi svi moji vjerni čitatelji i slučajni posjetitelji ovoga bloga, imam jednu veliku molbu, zapravo više pitanje (tj. pitanja), za vas.
Zanima me što vam je zanimljivo? Kada govorimo o prirodnim znanostima, točnije o biologiji. Kakve članke volite čitati? Općenite o biljkama ili životinjama ili nekoj drugoj skupini da ih sada sve ne nabrajam? Volite li više savjete, kako nešto napraviti, recimo u vrtu ili oko cvijeća? Ili više volite da vam se jednostavno objasne (naravno ako ne znate ili ne razumijete) neki pojmovi ili principi u biologiji ili možda fiziološka podloga nekog procesa? Ili vas možda više zanimaju zanimljivosti o životinjama i biljkama? Ili više volite čitati o aktualnostima iz biologije? Volite li gledati fotografije iz prirode?
A što vam je dosadno? Ono baš ubitačno, da ne biste niti kliknuli na članak?
Puno biste mi pomogli svojim konstruktivnim komentarima :)
Tu je trebao biti jedan drugi post. Ali imam osjećaj da bi biste, neki od vas, možda mogli pomisliti da sam na rubu samoubojstva. A nisam. Zato tu nije taj post.
Ako sve u životu pokušavate racionalizirati, shvatiti i razumjeti, kao što ja pokušavam, onda su vam neki trenutci posebno teški. A to je kada izgubite kontrolu. Ne kontrolu nad drugim ljudima i situacijama, rijetko kad možete utjecati na druge, to niti nema smisla niti je potrebno, nego pričam o kotroli koju imate nad sobom. Dakle, kontrolirate svoje postupke. Znate što želite, a što ne, znate što je dobro za vas, a što nije. A najviše od svega znate što ima smisla, a što ne.
Ono što mene fascinira jest nevjerojatna snaga koju nekoliko hormona ima nad nama. Te male molekulice koje nikada niste i nećete vidjeti uživo, ali ih tako prokleto osjećate s vremena na vrijeme i to pogotovo ako ste žena. Do jučer normalna osoba, u samo nekoliko trenutaka se pretvara u neprepoznatljivo čudovište. I borite se s nepoznatim neprijateljem, nije vam baš jasno što se događa, pokušavate razumjeti i shvatiti, ali tek kad sve završi shvaćate u kakav ste uragan emocija upali.
Da, da, PMS je u pitanju, toliko spominjan da je već postigao status Zlatnog teleta koje žene prikladno koriste kao izgovor za sve, od obične nadrkanosti do pravih problema, a muški rod kada ga nanjuši bježi glavom bez obzira. Toliko je tekstova napisano na ovu temu, da je već skoro nepotrebno govoriti o tome. Međutim, koliko god moja malenkost poznaje sve faze ciklusa, zna koji dan bi koji hormon trebao veselo marširati mojim tijelom, svjesna je tko i što sve to izlučuje, svejedno me s vremena na vrijeme posljedice toliko iznenade, da jednostavno ne poznajem sebe. Kažem vam, to nisam ja.
Sa svim simptomima se mogu boriti manje više uspješno, i borim se, bez nekih velikih problema i potreba da o njima laprdam na dugo i široko. No kada mi se mozak pretvori u emocionalnu kašu, tu podvlačim crtu, jer to su već udarci ispod pojasa.
Ja, ona koja suze smatra znakom slabosti i općenito ih povezujem sa nekakvim djetinjastim ponašanjem, plakala sam ko kišna godina u petak navečer. Dva sata sam se davila u vlastitim suzama dok konačno nisam zaspala. I kao da promatram sebe sa strane i gledam to stvorenje što cvili kao da sutra ne postoji i ne razumijem. I ne mogu prestati i ne mogu povezati što se događa. Naravno, ujutro kada sam se probudila, sve je bilo i više nego smiješno, a razlozi koji su postojali u mojoj glavi prethodnu večer su drugo jutro izgledali toliko banalno (kad i jesu bili banalni). Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim ja da su suze loše, dapače često treba izbaciti iz sebe puno stvari na taj način, ali to jednostavno nije my way of doing things. Ko voli nek izvoli, ali ne ja.
I onda mi pričamo o slobodi. Aha, slobodni smo itekako, sve dok ne dođe neka molekulica hormona koja te tako promijeni da to više nisi ti. Nisi ju tražio, nisi želio da dođe, ali jebiga, pojavila se. I možemo pričati što hoćemo, ali mi smo robovi svojih tijela, možda samo jednom mjesečno, ali dovoljno da se osjećate kao da netko drugi upravlja vama.
I taj dan je došao, nakon zaista iscrpljujućeg tjedna, ponosno mogu izjaviti da sam danas položila zadnji ispit sa preddiplomskog studija . Prva faza, bakalarska kako se popularno zove titula prvostupnika, je uspješno iza mene. Sretna sam naravno, iako me čeka još petnaestak ispita na diplomskom studiju, ali nakon ovih tridesetak koje sam do sada položila, to će biti piece of cake. Zapravo, jedva čekam diplomski, biljke, biljke biljčice, jupi :D.
Kao poklon, koji sam sama sebi poklonila, kupila sam si Njega, preslatkog E - čitača knjiga. Budući da je naravno zelene boje (a kakve bi druge bio), zove se Pinus ili ti ga bor na 'rvackom. Već sad sam oduševljena njime, ali napisat ću dojmove kada pročitam koju knjigu s njega, jer tek onda ću moći reći jel' zaista ispunio moja očekivanja. Nema boljeg od super nagrade nakon dobro obavljenog posla. On mi je bio motiv ovaj tjedan dok sam se borila sa zadnja dva ispita.
I naravno, slavlje još nije gotovo, mislim da ću idući tjedan skoknut malo do Bosne, pa da se tamo uistinu odmorim par dana, prije nego krenem u nove radne pobjede. A i pokolopilo se ugodno s korisnim da je idući tjedan Bajram, tako da će biti i odlične hrane. Uh, jedva čekam.
Moram vam predstaviti jednu super ultra mega cool web stranicu. Naime, u Hrvatskoj nema baš puno popularno - znanstvenih portala, uz znanost.com koji je portal opće prakse da se tako izrazim (jer obuhvaća sva područja znanosti), meni je puno zanimljiviji portal o biologiji - biologija.com.hr (svi odmah sada odmah klik na njega :).
Radi se o portalu koji uređuje mlada ekipa biologa (i onih koji će to tek postati) i još nekoliko suradnika iz različitih područja koji su vezani uz biologiju. Ovdje možete pronaći zaista zanimljive članke, napisane na zanimljiv i razumljiv način svima. Vrlo često popularni portali u svojim kategorijama koje se tiču znanosti preuzimaju članke upravo sa ovog portala.
Dakle, ako želite naučiti nešto novo svaki dan, ako volite prirodu ili volite čuti koja su aktualna otkrića na području biologije ili volite čitati savjete vezane uz biljke i životinje, ovo je prava stranica za vas. Kliknite tu i tamo i sigurno ćete nešto novo naučiti.
A zašto sve ovo pišem, pa da vam dam link na ovaj članak, gdje možete vrlo lako osvojiti tretman haloterapije. Pročitajte o čemu se radi .
. Bravo Medo, znala sam ja da ćeš ti to rasturiti. Dok sam bezbrižno farbala ogradu, u mislima sam bila s tobom i stvarno mi je bilo drago kada sam vidjela da si to rješio :). A sada idemo u nove radne pobjede :D. 
.
.