Svoga tela gospodar

Ako sve u životu pokušavate racionalizirati, shvatiti i razumjeti, kao što ja pokušavam, onda su vam neki trenutci posebno teški. A to je kada izgubite kontrolu. Ne kontrolu nad drugim ljudima i situacijama, rijetko kad možete utjecati na druge, to niti nema smisla niti je potrebno, nego pričam o kotroli koju imate nad sobom. Dakle, kontrolirate svoje postupke. Znate što želite, a što ne, znate što je dobro za vas, a što nije. A najviše od svega znate što ima smisla, a što ne.

Ono što mene fascinira jest nevjerojatna snaga koju nekoliko hormona ima nad nama. Te male molekulice koje nikada niste i nećete vidjeti uživo, ali ih tako prokleto osjećate s vremena na vrijeme i to pogotovo ako ste žena. Do jučer normalna osoba, u samo nekoliko trenutaka se pretvara u neprepoznatljivo čudovište. I borite se s nepoznatim neprijateljem, nije vam baš jasno što se događa, pokušavate razumjeti i shvatiti, ali tek kad sve završi shvaćate u kakav ste uragan emocija upali.

Da, da, PMS je u pitanju, toliko spominjan da je već postigao status Zlatnog teleta koje žene prikladno koriste kao izgovor za sve, od obične nadrkanosti do pravih problema, a muški rod kada ga nanjuši bježi glavom bez obzira. Toliko je tekstova napisano na ovu temu, da je već skoro nepotrebno govoriti o tome. Međutim, koliko god moja malenkost poznaje sve faze ciklusa, zna koji dan bi koji hormon trebao veselo marširati mojim tijelom, svjesna je tko i što sve to izlučuje, svejedno me s vremena na vrijeme posljedice toliko iznenade, da jednostavno ne poznajem sebe. Kažem vam, to nisam ja.

Sa svim simptomima se mogu boriti manje više uspješno, i borim se, bez nekih velikih problema i potreba da o njima laprdam na dugo i široko. No kada mi se mozak pretvori u emocionalnu kašu, tu podvlačim crtu, jer to su već udarci ispod pojasa.

Ja, ona koja suze smatra znakom slabosti i općenito ih povezujem sa nekakvim djetinjastim ponašanjem, plakala sam ko kišna godina u petak navečer. Dva sata sam se davila u vlastitim suzama dok konačno nisam zaspala. I kao da promatram sebe sa strane i gledam to stvorenje što cvili kao da sutra ne postoji i ne razumijem. I ne mogu prestati i ne mogu povezati što se događa. Naravno, ujutro kada sam se probudila, sve je bilo i više nego smiješno, a razlozi koji su postojali u mojoj glavi prethodnu večer su drugo jutro izgledali toliko banalno (kad i jesu bili banalni). Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim ja da su suze loše, dapače često treba izbaciti iz sebe puno stvari na taj način, ali to jednostavno nije my way of doing things. Ko voli nek izvoli, ali ne ja.

I onda mi pričamo o slobodi. Aha, slobodni smo itekako, sve dok ne dođe neka molekulica hormona koja te tako promijeni da to više nisi ti. Nisi ju tražio, nisi želio da dođe, ali jebiga, pojavila se. I možemo pričati što hoćemo, ali mi smo robovi svojih tijela, možda samo jednom mjesečno, ali dovoljno da se osjećate kao da netko drugi upravlja vama.