Prašina i još nešto...

Dakle, redovno brisanje prašine na blogu. Nema smisla da vas gnjavim detaljima oko svog faksa i kako nas pile u mozak i kako nema logike, sve će se to riješiti, odbijam se uzrujavati, znam da će biti dobro, osjećam to. Nego, danas sam se ugodno iznenadila kada mi je N. rekla da ćemo u školi stranih jezika preskočiti jedan stupanj iz talijanskog. Navodno nam toliko dobro ide da možemo odmah uskočiti u grupu B1 (iako bismo još trebale biti A2), a sitnice koje nismo radile ćemo vrlo brzo pohvatati u prvih mjesec dana ponavljanja. Predavanja počinju za dva tjedna – jedva čekam :D

A i Grk se javio, kada mi se formira raspored i kada se vratim sa terena, onda počinje i ta priča. I tome se veselim, baš mi je falio novogrčki, iako ću morati ove godine malo žešće zapeti po vokabularu, neophodno je.

I tako, psihički se pripremam za teren idući tjedan, s jedne strane jedva čekam, s druge strane nemam pojma kako ću se poslije priviknuti na Zagreb. Osjeti se da je 9. mjesec, da počinje nova akademska godina, ako ništa drugo, barem po količini mailova u inboxu.

Mrzim admisnistraciju, nepotrebno i uzaludno čudovište koje ždere novac.



I Medo, ovo je za tebe:

Znam da si to stvarno želio, ali ja (i svi mi ostali) te volimo kao i prije, jer si savršen takav kakav jesi sa svim svojim malim nesavršenostima. Zbog toga si poseban. I znam da ti je teško i žao mi je što sam rekla to što mrziš da se kaže na glas, pa obećajem da neću više govoriti te zločeste riječi. Nemoj biti tužan, sve je to život i svašta moramo doživjeti i preživjeti da bismo se mogli razvijati i rasti