|
|
ponedjeljak, 30.08.2010.
Čekam da se vrati...
Moja N. mi često govori da životinje nemaju razum. Pričam joj kako sam Oscaru nešto objašnjavala, ali on nije napravio ono što sam ja htjela, naprosto me nije slušao. Ona samo okrene očima i kaže kako Oscar nema razum. Prestala sam se raspravljati s njom oko toga, samo kažem neuvjerljivo – aha, dobro.
Ali ja svejedno i dalje pričam s Oscarom, strpljivo mu objašnjavam kada nitko drugi ne želi slušati. Razgovaram s njim dok vani vješam veš, pa mora pas znati da ima najlijepše tamnoplave oči na svijetu u koje sam se zaljubila nepovratno kada sam ih prvi puta vidjela. Moram mu i objasniti da je malo prasence koje kada se napije vode iz svoje desetlitarske kante, obavezno se očeše o mene, onako slučajno i redovno mi s kombinacijom vode i sline smoči pidžamu. Jer ja kada sam doma obavezno hodam u pidžami okolo naokolo.
I volim to stvorenje. Volim ga jer je uvijek tu uz mene. Od davne 2001. godine otkad smo ga doveli kući. Sjećam se koliko sam gnjavila mamu, dok nije konačno popustila. Taman sam završila sedmi osnovne, svaki dan sam joj nosila oglasnik da joj pokažem psa kojeg nam treba kupiti. Paravan je bio tatin rođendan, jer oko takvih stvari tata je uvijek tvrd orah, Bosanac, šta ćete.
I od onda je tu, uvijek vesel, uvijek sretan, uvijek sa nekim svojim mušicama u glavi. Pokušava mi dokazat da je on faca kada izvede neku glupariju samo njemu svojstvenu. Bio je tatin poklon, službeno je mamino vlasništvo, ali oduvijek je bio moj. Jedino mene gnjavi kada izađem van, ali baš ono gnjavi, da se igram s njim, da ga lovim po dvorištu, da ga odvedem u šetnju, da mu dam nešto za jest. I oduvijek sam bila dog person, jednostavno je to bilo prirodno.
Ali ovo nije priča o Oscaru.
Iako se pribojavam dana kada ću pisati njegov nekrolog, ovo još nije ta priča. Ovo je priča o Matku, mačku. A., mlađa sestra mu je dala ime. Sjećam se, bila je nagnuta preko prozora svoje sobe, gledala nas dolje i rekla: „Neka se zove Matko!“. Svi su pitali – zašto, ona je rekla – zato. I ostao je Matko. Nije se odazivao na mic mic, kao što se mačke odazivaju, a ne, on se odazivao na svoje plemenito ime.
I bio je plemenit. Odmah je znao koju žicu treba pogoditi. I pogodio je kod svih nas. Suzama sam osigurala njegov ostanak. A šta tatica može protiv suza svoje prvorođene kćeri? Ništa, jel tako? Ne, nisam razmaženo derište, teška je to arteljerija koja se rijetko upotrijebljava, samo onda kada je najpotrebnije. A tada je bilo potrebno.
I ostao je Matko. Bio je prava mala zvijer. Kao znak zahvalnosti i da nam pokaže da i on pridonosi našoj kući par puta nam je donio miša, a jednom čak i pticu. Bio je lovac.
Nisam voljela mačke, nije da ih baš obožavam i danas, ali voljela sam Matka. On je bio poseban. Imam osjećaj da je njemu uvijek bilo dobro. Predenje je njemu bio način života, a ne pokazatelj ugode. Uvijek bi se onako motao oko nogu, ali ne zato što nešto želi ili zbog nekih skrivenih motiva, nego jednostavno da pokaže da je tu.
Svako jutro, onaj tko bi prvi otvarao vrata morao ga je nahraniti, jer je toliko mjaukao da ga nisi mogao pustiti gladnoga. Nekada, ako ga je iznenadilo, priča mi mama, i ako je ranije otvorila vrata nego što je on očekivao, trčao bi preko ceste i mjaukao cijelim putem, samo da ga čuje da je tu, jer on je naravno gladan. Uvijek je bio gladan i stalno je jeo, ali je bio malen. Vukao se svuda i potucao, skupljao krpelje koje sam mu ja čupala, jer je bio nemirnog duha. Spavao je vani, preko ceste, kod susjeda među nekakvim daskama valjda, a kada je bilo stvarno hladno ove zime, onda je išao kod mene u sobu, da nitko ne zna. Spavao je ko mala beba, ko da sutra ne postoji, a sve i da postoji, njemu nije bilo bitno.
Boemski način života ga je vjerojatno na kraju i koštao glave. Brzo je to sve nekako bilo. Ujutro je bio loše, nije niti mjaukao, nisam ga vidjela, tata mi je rekao. Dok smo se sestra i ja probudile i dok su nam rekli da mu nije dobro, već ga nije bilo. I čekala sam da se vrati i tražila ga, da ga odvedem veterinaru, ali prekasno. Nije se vratio.
Njegova zdjelica je još uvijek vani, stoji i čeka ga. I ja ga čekam, da dotrči preko ceste i da počne mjaukat. Čekam ga svaki puta kada otvorim vrata.
Ne, nemojte me tješit. Nema se tu šta za reć, pišem ovo da vam kažem koliko su posebni i predivni. Ne vjerujem u Raj i slične gluposti, vjerujem da je još uvijek prisutan i da će biti prisutan dok god postoji u našim sjećanjima. I zato ovo pišem, da ostane, da ostane zauvijek ovdje. Jer ostat će zauvijek u mom srcu. Jer to je bio Matko, najposebniji mačak u kvartu.
|
- 04:31 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
petak, 27.08.2010.
Bijeg, i to kukavički
Jeste li ikada pobjegli? Samo da odete i ostavite probleme iza sebe, jer jednostavno više ne možete. Jeste li ikada osjetili da vam cijelo vaše biće, svaka vaša stanica govori, ma šta govori, vrišti, da se maknete? Jeste li ikada doživjeli da je sve oko vas destruktivno, i vi to jedini vidite, i osjećate se kao Kasandra kada se derala Agamemnonu da će ga Klitemnestra ubiti, ali on joj nije vjerovao?
Nagon za preživljavanjem je najjači nagon koji posjedujemo. Ponekad se dogodi da radimo neke stvari, a zapravo nismo niti svjesni zašto ih radimo, ali jednostavno moramo. Nekada shvatimo zašto, nekada ne, a zapravo nije toliko niti bitno na kraju cijele priče.
I meni se to dogodilo, taj bijeg. Kukavički? Možda, ali prije bih rekla da je to nagon za preživljavanjem. Fizički nisam daleko pobjegla, da sam mogla, zasigurno bih se sakrila negdje u neku mišju rupu i da me nitko ništa ne pita. Ali sam zato pobjegla u svojoj glavi, tamo gdje je sigurno. I djelomično zato nisam pisala ovdje na blogu. Nije da nisam imala vremena, to bi bila laž, jer sam uvijek imala vremena za blog, nego jednostavno sam morala pobjeći. Pisala sam ja drugdje, ali neke druge stvari, lijepe stvari, jer to mi je trebalo.
I sve ono što me užasno boli i smeta, a čime sam okružena svaki dan, nije nestalo, tu je i dalje. I vidim to sve, itekako vidim, ali bolno svjesna istine, jednostavno ignoriram. Da bih preživjela. I pitam se, jel to sudbina ljudi kojima je stalo, koji žele nešto promijeniti? Ili ćeš izgoriti u plamenu, ili ćeš se pretvoriti u ovcu kakve si uvijek ismijavao? Izmislit ćeš taj neki happy face, dovoljno često si ponavljati da je sve super i sve je za pet, sve dok ne počneš vjerovati u to.
Upadam li u apatiju, kao što Neverin kaže? Možda. Bojim li se? Ne. Ne znam koliko ću dugo sve oko sebe promatrati kao statist, ali sigurno će potrajati neko vrijeme. Nije da nemam dovoljno energije, naravno da imam, pa malena sam biljka još, ali jednostavno nemam dovoljno debeo štit oko sebe da bih mogla dalje onako kako sam funkcionirala do nedavno. Udarci postaju sve bolniji, to je činjenica.
I zato, jednog dana, sigurno ću opet biti dovoljno jaka i imati dovoljno volje da se pomaknem sa ove točke. Sada jednostavno nije vrijeme.
I sve je super, i sve je za pet.
|
- 15:54 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 23.08.2010.
Izgubljena
Dakle da, konačno sam završila završni seminar o kojem je Medo toliko tipkao zadnjih dana. Prelijevanje iz šupljeg u prazno ako mene pitate, no nema veze. Još sam dva ispita udaljena od bakalarske diplome, položit ću ih idući tjedan. I šta onda? Pa ništa, diplomski naravno. Koliko god volim to što studiram, nekako sam se umorila. Praktički odkad znam za sebe stalno nešto učim, stalno moram nešto, stalno su nekakvi rokovi na tapeti, pa testovi, pa ispiti, pa ovo, pa ono. I nikada kraja svemu tome. Svi kažu da je ovo najlijepše razdoblje, studiranje jelte. I jest s jedne strane, ali s druge nekako si stalno u grču i samo čekaš da to završi. I te nevjerojatno ukusne bolonjeze što su nam servirali nikako nisu pomogle, nego su zaista samo odmogle. Ali čemu trošiti riječi na to, to je sada već voda ispod savskog mosta.
Zapravo, jedva čekam nešto drugačije, jedva čekam da počnem raditi. Ok, ok, ne morate sada odmah krenuti sa žalopojkama kako je posao dosadan, kako ne znam što pričam, bla bla. Svjesna sam svega toga, ali jednostavno jedva čekam promjenu, jedva čekam da počnem nešto stvarati, jedva čekam da vidim neke opipljive produkte svoga rada. Znam, diploma srednje škole koju imam i diploma sa faxa koju ću dobiti su opipljivi produkti, ali nije to to.
Čitam neki dan članak da su mladi ljudi u Hrvatskoj od dvadesete do tridesete izgubljena generacija. Odvratno je čitati tako neštoi shvatiti da si dio te priče. Imam dvadeset i dvije godine, nisam još praktički ni počela živjeti, a već me se trpa u kategoriju izgubljene generacije. Strahota. Ne, nisam se pronašla u tom tekstu, jer ja sam sve samo ne izgubljena. Prema riječima tog novinara čeka me neizvjesna budućnost, kako je krenulo radit ću do sedamdesete, za sitne pare i ne znam šta je još sve tamo nabrajao.
Ono što ja ne razumijem jest kako me mogu osuditi na propast prije nego što sam uopće počela biti dio radne snage, prije nego što sam uspjela pokazati što znam i mogu i koliko sam sposobna.
Sva sreća pa me ne zabrinjavaju baljezganja nekog tamo novinara. Da, teško je, treba se probiti, treba pronaći svoje mjesto pod Suncem, ali sigurna sam da je moguće i da budem, ima Sunca dovoljno za sve  .
|
- 22:52 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 15.08.2010.
Zaljubila sam se...
...u Crnu Goru. Zaista jesam. Jutros sam se vratila, nakon petnaestosatnog putovanja natrag, ali vjerujte mi, zaista se isplatilo. Još uvijek sam u nekom polutransu, fizički u Zagrebu, ali mentalno još uvijek dolje. I zato i pišem sada, dok su dojmovi još uvijek svježi.
Osim neugodnih incidenata i trenutaka u Hrvatskoj na putu do dolje, sve ostalo je bilo prekrasno. Ne želim pričati o hrvatskoj neljubaznosti i bahatosti, postoje metode kako izliječiti svoje frustracije, time ću se baviti idućih dana.
Crna Gora kao zemlja u geografskom i biološkom smislu je prekrasna. Njihove planine su naprosto čarobne i tako ispunjavaju nekim strahopoštovanjem. Obala je prekrasna i more je čisto i plavozeleno. Bile smo u Budvi i gradić je presladak, razvija se, jako puno ulažu u njega. Sve je podređeno turistima i mogućnosti su ogromne. Tamo možete sve što vam srce poželi, a da ne pričam da je sve nevjerojatno jeftino. Stari grad je presladak i nedavno je renoviran, rekla bih da je upola manji od Dubrovnika i za razliku od Dubrovnika gdje je cijena šetanja zidinama preskupih sedamdesetak kuna, u Budvi je iznosila dva eura za posjet citadeli i jedan euro za zidine.
Ono što mi se također jako svidjelo i što jako cijenim je visoki stupanj čistoće na svakom koraku, od hotela, hotelskog kompleksa, pa do samog grada. Jako paze na detalje, sve je puno zelenila, ma prekrasno...
Također sam bila u NP Skadarsko jezero i ono me oduševilo. Neću previše pisati ovdje o njemu, jer imam druge planove za njega, ali u svakom slučaju isplati ga se pogledati što zbog velike ornitofaune, a bome je i flora tamo jedinstvena. Također je prisutno mnogo endema, pravo malo biološko bogatstvo.
Ljudi. Narod je tamo nevjerojatno uslužan, jasno im je da žive od turizme i turista i zato se nevjerojatno trude. Ogromna je zabluda da su Crnogorci lijeni – nisu, samo su malo usporeni, ležerni. Sve je polako i laganini i bez stresa. I to mi se sviđa. Bili su oduševljeni kada su čuli da smo čak iz Zagreba došli do tamo, a imamo svoje more.
E pa jako mi je drago što sam svoje eure potrošila u Crnoj Gori. Hrvatska može jako jako puno naučiti od njih, a vjerujte mi, ako ovako nastave, oni će nas prestići. Jer ako mi ne izbijemo neradnički mentalitet iz naših glava, loše nam se piše.
I samo da znate, jedva čekam da se ponovo vratim tamo. Jedva čekam.
Za kraj uživajte u par slikica, a ja odoh zadnje sate svog rođendana utopit u Nikšičkom pivu koje sam dovukla do Zagreba .
|
- 21:07 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
